Žuti mak

99.00kn


Back Cover

Čini se da samo iskorakom iz svoga zadanog vremena pjesnik može razviti fantaziju o neokrnjenosti nekadašnjih svetinja: viteštva, odanosti, životne potrage, rivalstva i teških zadataka, koje valja ispuniti, da bi se dosegla vrlina. Pomoću vrline, čovjek dosiže nagradu, blaženstvo i ispunjenje sna. U nekom paradoksalnom obratu, za pjesnika Damira D. Ocwirka, ta potraga traje još do danas, pa nam je dano naslutiti kako je žuti (zlatni) mak mogući Sveti Gral, simbol duhovnog savršenstva, nepronalaziv. Stoga pjesnik kompromisno zaključuje: „ Minuše godine i kosu mi brašnom posuše, pa sagnuh/ glavu zemlji k’o žitni klas zreli. No, i dalje tražim / cvijet divlji i nesputan. Tražim ga noć i dan, jer žuto / se teško ugasiti dade. A dok bude poljskih makova, / bit će mene, čednih djeva i nade“.

Zaključiti nam je da na pjesničkom putu ovaj pjesnik ima još mnogo izbora, mnogo mogućnosti i prilika da dosegne odredišta gdje flanerija mašte doseže radost ispunjenja, a poezija se nadaje kao sigurno utočište za sve one, koji su joj s povjerenjem posvetili svoje najiskričavije trenutke i najdublje emocije svoga unutrašnjega bića.

Božica Jelušić, književnica

Kategorija:

Description

Čini se da samo iskorakom iz svoga zadanog vremena pjesnik može razviti fantaziju o neokrnjenosti nekadašnjih svetinja: viteštva, odanosti, životne potrage, rivalstva i teških zadataka, koje valja ispuniti, da bi se dosegla vrlina. Pomoću vrline, čovjek dosiže nagradu, blaženstvo i ispunjenje sna. U nekom paradoksalnom obratu, za pjesnika Damira D. Ocwirka, ta potraga traje još do danas, pa nam je dano naslutiti kako je žuti (zlatni) mak mogući Sveti Gral, simbol duhovnog savršenstva, nepronalaziv. Stoga pjesnik kompromisno zaključuje: „ Minuše godine i kosu mi brašnom posuše, pa sagnuh/ glavu zemlji k’o žitni klas zreli. No, i dalje tražim / cvijet divlji i nesputan. Tražim ga noć i dan, jer žuto / se teško ugasiti dade. A dok bude poljskih makova, / bit će mene, čednih djeva i nade“.

Zaključiti nam je da na pjesničkom putu ovaj pjesnik ima još mnogo izbora, mnogo mogućnosti i prilika da dosegne odredišta gdje flanerija mašte doseže radost ispunjenja, a poezija se nadaje kao sigurno utočište za sve one, koji su joj s povjerenjem posvetili svoje najiskričavije trenutke i najdublje emocije svoga unutrašnjega bića.

Božica Jelušić, književnica

 

 

 

Reviews

Reviews

There are no reviews yet.

Be the first to review “Žuti mak”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Urednička recenzija

PJESNIK ILI NAIVNI ZEC S UTVARNOM LISICOM

 

U doba poezije koja se odriče svojih velikih uloga iz prošlosti, koja ne računa na prevratničku ili „bardovsku“ poziciju pjesnika, najugodnije je sresti osviještena autora, koji podjednako o sebi, kao i o predmetu svoga bavljenja ima posve realne predodžbe i zamisli. Naime, ako smo svi brodolomci, plivajući u moru punom civilizacijskih naplavina i krhotina, pjesnik barem ima spasonosni čamac s jednim veslom,svoju pjesmu i kontrolu nad riječima koje će u njoj udomiti. Ako je potpuno pribrano, u punoj svjesnosti rekao zbogom egzotičnim otocima, Atlantidama, mjesečinama,  uzdisanjima i frivolnoj laski „lijepim gospama“, još mu uvijek preostaje pisati o onome što vidi: o predmetnosti, pogubljenoj duhovnosti, o nepravednom svijetu, entropiji, izopačenosti, banalnosti, o nevjerici u dobre ishode i o „zanatu tjeskobe“ koji jedno senzibilno, stvaralačko biće usavršava cijeloga života.

Upravo sve to i čini autor DAMIR D. OCVIRK, ne bez literarnog iskustva i ne bez orijentacije u području moderne književnosti. Štoviše, već je zapažen i nagrađivan za svoj literarni rad i u serioznoj konkurenciji od 500-tinjak zavičajnih pjesnika (okupljenih mahom oko Hrvatskog kulturnog sabora) prihvaćen kao jedan od „prvih deset“, s jasnom stilskom obilježbom i neupitnom literarnom pismenošću. Slobodno se kreće u žanrovima poezije, proze i drame, no čini se da svoj poetski materijal najpomnije testira, da bi mu dao i relevantnu trežinu. Ako prihvatimo razdjelbu H. Friedricha u knjizi „Struktura moderne lirike“  na monološko  i  komunikativno pisanje, onda Ocvirkova poezija spada u ovo potonje: s druge strane teksta stoji adresat, netko kome se pjesma obraća i od koga želi biti prihvaćena/ pročitana. Drugo i treće lice jednine češće su tangirani od „lirskog subjekta“, koji voli izabrati poziciju bilo promatrača, bilo pripovjedača nekog događaja, umjesto da nas obasipa „izvješćima iz unutrašnjosti“ u neprestanom nizu.

U skladu s tim, ponovo po Friedrichu, razvija se i pjesnikova građa: uzima sve priručno iz sfere urbanoga i javnoga života, ponekad skliznuvši u evokaciju zavičaja, ponekad tražeći simboliku u svijetu prirode, a najčešće pak neskriveno ubadajući žalcem ironije u ideo-patogenu zonu politike, biznisa, „bankarije“, sumnjivih mešetarenja i probijanja društvenoga kukolja na scenu viđenih i slavljenih idola novoga vremena. Budući da nikoga ne želi „zabljesnuti“ svojim pjesništvo, Damir D. Ocvirk u njemu je nesputan i slobodan, pa prema H. F. stoji ovako: „Sloboda u pjesništvu vodi do bezgraničnog prihvaćanja svake građe bez obzira na njen rang. (....) Smiješno i apsurdno na istoj su razini kao i herojsko i uzvišeno“. Možda će ljubitelji skladne, estetički ulaštene rime i probranog vokabulara ove pjesme doživjeti kao svojevrsni „nasrtaj“  na svoju kulu bjelokosnu, no  ovaj pjesnik brani svoj izbor odlučno i odvažno, priskrbljujući si time i naše odobravanje.

Već nas uvodna pjesma njegove zbirke  naslovljena „Tenisice“ uspjeva iznenaditi. S neizbježnom asocijacijom na Tuwimove „Cipele“ (kao metonimiju bijede i gladi), ovdje se javlja banalni predmet  doba opsjednutog sportom i natjecateljskim „rezultatima“, statusni simbol društva u kome se neprestano moraju dokazivati muškost, virilnost i fizička nadmoć. Pjesnik ih odnosi u intimu spavaonice, namjerno destruirajući romantiku i kurtoazno udvaranje, te posredno „okrivljujući“ dragu za ljubavni neuspjeh. Bacivši tenisice, oduzela mu je amajliju i njene čudesne učinke, budući da je želio „hitati kao hrt koji zabludje u njen rascvjetani vrt“. Uvjetovana ljubav, ljubav pod kondicijama, zapravo nema izgleda, poručuje naš pjesnik. Na sličan način, vaganje i procjenjivanje osobe po vanjskim atributima, reflektira se u pjesmi „Ti“, koja oživljava psihoanalitičku teoriju zrcala: u drugima preziremo ono, čega se tajno pribojavamo na planu vlastite nesavršenosti  (starost, ružnoća, siromaštvo, nečistost, etc.). U ovoj grupi prividno ljubavnih pjesama naći ćemo i tekst „Milojčica“, u kome se simulira trubadurska retorika, kićenost i  uresnost: okašca, milojčica, krasota, dubravsjena. No riječ je o čistoj persiflaži: svjestan da ta vrsta romantike pripada prošlosti i ropotarnici emocija, pjesnik osvojenu dragu prepušta „novom pohoditelju“, bez trunke empatije i žaljenja.

Čini se da čak ni spasonosna priroda, koja je u pravilu pozitivan okvir ljubovanju i ljupkim zabludama, kao u „Snu Ivanjske noći“, ovdje više me funkcionira. U pjesmi „Prah u očima“ gomilaju se rasapni pridjevi: dosadno, pospano, trulo, otpalo, gnjevno, čudno, klonulo, bolno, prostački, bogohulno. Ljubavnici se rastaju, slika je potresena, bacaju jedno drugom u lice ubrano cvijeće ( nova perspektiva) i smrvljeno staro lišće (ostaci prošlosti). „Crvena strast zemlje i plavi razum Neba“ nisu se spojili u oduhovljeno ljubičasto. Već sve završava u prizemnosti i disonantnosti, s nejasnom naznakom bolećivog proljeća : „ I opet ostadoh sam, čekajuć da hrastovi zazelene a oko trulog /panja niknu ciklame proljetne i kao moje zjenice crvene“.

Drugi značajni tematski krug Ocvirkove poezije formiraju socijalno obojene pjesme. Začuđujuća je njegova opservantnost, prijemčivost na ljude izgurane na marginu postojanja, ponižene, izbrisane, zanemarene. U pjesmi „Otvoren dlan“ koja skicozno predstavlja starca-prosjaka, također se nelagodno pojavljuje i spoznaja tanke granice koja dijeli dobro „ugniježđene“ građane od jadnih i bespomoćnih. Upravo na toj crti- osjećaju da bismo već sutra mi mogli promijeniti stranu- počinje istinsko milosrđe, na koje se kršćanska civilizacija stoljećima poziva, ali ga u praksi prečesto zanemaruje. Dakako, svijet skrojen po mjeri mediokriteta, podozriv na svaku izuzetnost  i obdarenost, ne može drugačije ni djelovati, već zatiranjem i gušenjem svega što strši, predajući se čistoj radosti postojanja. Vrlo koherentna pjesma „Čudak“ u tom bi smislu mogla biti prava slika frivolnosti i koruptivnosti svijeta gdje „ne dobivaju boj hrabri ni trku brzi“, već snagom većine i velikih brojeva, bivaju otpravljeni u nepostojanje.

Pjesme „Dom“ i „Zimska noć“ felinijevskom se preciznošću optike bave skitnicama, prosjacima, djecom „doba zlog“, oživljavajući i zakon entropije: sve što je umorno i onemoćalo palo na dno života, mora propasti. Tvoračka načela, poput vatre, postaju instrumentima uništenja: skitnica umire u ognju, jedan dom je također izgorio i nad njim „dva dimnjaka/ zlokobnjaka“ stoje kao mračni arkanđeli Sudnjega dana. Možda je najjača u svojoj kategoriji pjesma „spomenik junaku“ (namjerno malim slovima, da bi se istakla poanta!). Pjesma sažeto dijagnosticira propast mita, heroizma i idealizma, u doba kad efemerne ljude i mišje duše pozornošću i kraljevskim darovima zlata, mirisa i tamjana, kako bi rekao A. G. Matoš, daruju tri groteskna kralja: novčar, žurnalist i snob. Gotovo je predvidljivo tko će biti njihova „kolateralna žrtva“: čovjek posebna kova, pravi karizmatik, mimetiziran slikom odlomljena kamena, koji više ne pripada stijeni i Velikoj Cjelini. Bio je to svijet sazdan na principu jedinstva (unitas): mit, religija i znanost skladno su se nadopunjavali, čovjek i priroda govorili su istim jezikom. Čovjekov pad, jasno će reći pjesma, počinje razbijenošću i tjeskobom, odvajanjem od iskonskoga. Preostaje samo „ hinjen žal i ljudski jal“, u očekivanju konačnoga sloma.

ŽUTI MAK, SVETI GRAL

Ako  smo već pomislili da će turobni i opominjajući ton prevladati u Ocvirkovoj poeziji, valjalo je sačekati da sretnemo fino uslojene pjesme o prirodi, gdje zatrepere lirske žice, a „irealno zbivanje“ biva zamijenjeno jasnim i pamtljivim slikama visoke konotativne vrijednost. Tako, primjerice, u pjesmi „Vrba i hrast“ dobivamo plaketu simboličkih značenja: hrast je „stablo predaje, sinonim snage i mudrosti u moralnom i fizičkom smislu“. Također spada među stabla koja označuju „os svijeta“, čuvar je Zlatnoga runa, stan drevnih druida, simbol hrama kao svetoga mjesta. I u ovoj pjesmi on žudi usponu, nebeskim visinama, osjećajući elementarni sklop prirodnih sila, uvijek nabijenih i nekom razornom energijom. Dolaze jesenje kiše i bujice, kojima drvevni starac suprostavlja svoju snagu. Vrba pak, kao slika „ljupkosti i otmjenosti“ ali također i simbol besmrtnosti i komunikacije s nebom, šalje mu svoje izazivačke poruke, da bi tek u konačnici „poslala lisnat oprost“. Dakle, antropomorfna priroda progovara svuda oko nas: umijeće je znati čitati njene znakove.

U ljupkom sonetu „Želim hodati ravnicom“, javlja se slikovitost, gustoća gvaša u kome pulsiraju mrlje boja: zelena livada, prašnjav put, „polja što iznjedruju se zlatom“, plava lakoća, zelenmir, plavetna vječnost. Jedina okomica u tom ravničarskom beskraju, gdje dominiraju dvije trećine neba, jest sam Čovjek, na kojega vrebaju i obrušavaju se gromovi, no njegov zanos buja u susretu s nenadmašnim unikatima, djelima Prirode. Klicom, vatrom, cvijećem, obiljem zemaljske plodnosti. Ta povezanost svega sa svim, red i ravnoteža, ovdje su prikladno odslikani i pjesničkom formom: sonet se smatra vrhuncem zanatske majstorije, sukusom pjesništva.

Priroda kao alegorijsko mjesto odražava se i u pjesmi „Put“, koju valja navesti u cijelosti: „ Ispred mene staza se pruža, / Nepoznata je putanja njena; / Negdje je šira a negdje uža, / U mah sunce pa opet sjena. // Pokraj nje livada il' vrtača, / Krotko cvijeće il' trava ljuta, / rahla njiva il' jalna ilovača; / Jedna porađa druga guta. // I valja meni uvijek dalje ići, / Dijeliti putom cvijet od blata. / Pa na konac i ove staze stići; / Čiste duše, stopama od zlata.“ Očitamo li ovu pjesmu kao npr. Budističku paradigmu o ispravnom mišljenju i ispravnom djelovanju, kao preduvjetima za Dharmu (ispravan put), vidjet ćemo da u čvrstoj vezi s okolnim svijetom čovjek spontano pribire i uslojava znanja spiritualne naravi. Sve je u prirodi oduhovljeno, sve odiše onim savršenstvom, kao u prvotnoj Tvoračkoj nakani.

Pjesmama vrijednim pozornosti pribrajamo i „Mediterraneo“, „More u meni“, „Bosutsku elegiju“, „Blagoslov rose“ te „Hrvatsko proljeće“ u kojoj nalazimo onaj pomalo enigmatični stih  o „naivnom zecu s utvarnom lisicom“. Čini nam se kako je to jedna blagohumorna, simpatična slika pjesnika u svijetu ozbiljnih ljudi i prevažnih zanimanja, koja kadšto prelaze u pravu opsesiju i maniju vlastite veličine i važnosti. Ali pjesnik si, u stanovitim okolnostima, ipak može dopustiti da bude naivni zec, kojega pjesma, utvarna lisica, podjednako progoni i navodi na oprez. Važno je znati kada dolazi trenutak promjene uloga, kada valja uzmaknuti, a kada dočekati trenutak sraza. U pjesništvu podjednako i ravnopravno egzistiraju ugrabljene pjesme, dočekane pjesme i poklonjene pjesme. Rekli bismo da s nekoliko desetljeća prakse, svaki pjesnik osjeti kategoriju u svome rukopisu.

Ostavljamo za kraj pjesmu „Žuti mak“, nalik na dramolet o idealnoj ljubavi, ponovo na bajkovit, srednjovjekovni način. Čini se da samo iskorakom iz svoga zadanog vremena pjesnik može razviti fantaziju o neokrnjenosti nekadašnjih svetinja: viteštva, odanosti, životne potrage, rivalstva i teških zadataka, koje valja ispuniti, da bi se dosegla vrlina.Pomoću vrline, čovjek dosiže nagradu, blaženstvo i ispunjenje sna. U nekom paradoksalnom obratu, za pjesnika Damira D. Ocvirka, ta potraga traje još do danas, pa nam je dano naslutiti kako je žuti (zlatni) mak mogući Sveti Gral, simbol duhovnog savršenstva, nepronalaziv. Stoga pjesnik kompromisno zaključuje: „ Minuše godine i kosu mi brašnom posuše, pa sagnuh/ glavu zemlji k'o žitni klas zreli. No, i dalje tražim / cvijet divlji i nesputan. Tražim ga noć i dan, jer žuto / se teško ugasiti dade. A dok bude poljskih makova, / bit će mene, čednih djeva i nade“.

Zaključiti nam je da na pjesničkom putu ovaj pjesnik ima još mnogo izbora, mnogo mogućnosti i prilika da dosegne odredišta gdje flanerija mašte doseže radost ispunjenja, a poezija se nadaje kao sigurno utočište za sve one, koji su joj s povjerenjem posvetili svoje najiskričavije trenutke i najdublje emocije svoga unutrašnjega bića.

Božica Jelušić, književnica