Vinožito

Urednička recenzija

Spomenik jeziku i metafori

(Iz recenzija, osvrta, impresija ...)

Ovim sadržajno neuobičajenim, jezično razigranim i nadasve osebujnim žanrovski heterogeno-asocijativnim ekspresijama - kao na neki način, poeto-ljetopisnim diarijem kojim plijeni u ovoj knjizi Obeščašćivač, Majić zacijelo nije obeščastio naše književno-standardne norme; on je povezujući ih svojom licentia  poeticom i vatrenim zanosom razbuktao božanstvene sentimente logosa, što bude u čovjeku istinsku ljudskost.

Ante Tičić

Majić je smiren, odmjeren kušač svjetla; snova i zbilje. On duboko poštuje zakon neba i zemlje. Zato ostaje skroman u prosudbi o mladim književnicima pitajući se, propitujući i nas same: Koliko ih je uspjelo? Uspjeli su samo oni koji su vidjeli svjetlo. Prvo je bila tama, noć, pa zatim svjetlo. To svjetlo, u književnom svijetu Vlatka Majića nikada nije nestalo, ugaslo, ono je vječno, ono nas uvodi u igru, u jednostavnost. Umjetnost bi trebala, morala, biti u jednostavnosti. Jednostavne igre se najduže pamte jer su nastale iz potrebe i kao takve ovjekovječene. Vidi jednostavnost i ljepotu. I spreman je na promjene koje su uljudne, humane i bliske djeci, pravednosti i kreativnim kušnjama koje njegov senzibilitet i kreativnost postaviše pred njega. Zato će za istinske tragače ovaj KAOČASOPIS biti svjetlost na putu ljepote jedne osobne kreativnosti.

Fabijan Lovrić

Majić je pjesnik koji se stalno u svojoj poeziji vrti između čuda poezije i čuda stvarnosti. Ono što mu izmiče u njegovoj stvarnosti, u njegovom svakodnevnom iskustvu on to pokušava nadometnuti poezijom. Što se dogodi? On ljepotom poezije, ljepotom riječi, ljepotom ritma stvori taj neki novi svijet i u onom trenutku kada ga je stvorio on ga s druge strane ruši i vraća postavljajući mu neka druga pitanja. On želi doći do neke svoje stvarne zemlje, on želi uputiti svoju poeziju nekim stvarnim ljudima, imenima, on se želi vratiti u vlastito djetinjstvo, on se želi truditi biti kao dijete. Njegova poezija je vrteška između pamćenja i stvarnosti, vrteška između djetinjstva i jezika kojim on sad govori. Riječ je o poeziji koja je vrlo duboka i koja ponajviše govori o sebi.

Miroslav Mićanović

Vlatko Majić je u svojim pjesmama povezao dva slična kraja: Hercegovinu i Pag. Zemlja škrta, mnogo bure i mnogo sunca njihove su sržne oznake. Tu obitava naročita vrsta ljudi koju krasi odvažnost i mudrost. Ali, koji to kraj ne bi želio takve ljude? Oni su opća čežnja, recimo to tako. Majićeva zavičajnost  ustvari  je govor o općem u svakome od nas.

Miljenko Stojić

Autor zbirke „Krila nad vodom“  služi se parabolama, poetsko-proznim oblicima pa i dužim proznim zapisima. Osmijeh nezrela doba. Stil mu je, kao što se može naslutiti, duboko simboličan, pjesničke slike zgusnute, a metafore smione. Tako pjeva Vlatko Majić. Tako pjeva baštinik hercegovačkoga krša i otočke uronjenosti u univerzum.

Grga Rupčić