Vilin vrutak

99.00kn


Back Cover

Nova pjesnička knjiga Milice Lojdl nazvana je Vilin vrutak. U tom je naslovu sadržano nekoliko elemenata; prvi je motiv vile kao fantastičkog bića, a drugi jedan od standardnih poetizama u hrvatskom jeziku (vrutak). Priče o vilama nesmetano lebde nad prostorima šuma i dječjih snova, dok se na vrutcima one sastaju kako bi razgovarale o čudnovatim zgodama malih i velikih čudesnih bića. Ova usput skupljena i nanizana dječja konstatacija samo je pokušaj zamjene za očaranost samim naslovom koji, htio ili ne htio, neminovno nameće interpretacijske i recepcijske okvire teksta ove knjige. U njoj možemo govoriti o već poznatoj, velikoj razigranosti same autorice čiji je lirski subjekt poslanik humora kroz tunele slamnigovskog ludizma, no važno je njezino diskretno smanjenje i profiliranje prema jasnijim satiričkim i misaonim tonovima. Bajkoviti aspekt ovog teksta (bajkovitomitogene strukture (Pavletić), fantastički intertekst (Lemac)) otvorio je vrata široko rasprostranjenoj pejzažnoj tematici. Ona je fiksirana stvaranjem čistih pejzažnih pjesama impresionističke ili secesionističke provenijencije (Na rubu plaveti, Dijanina staza), romantičarske evokacije pejzaža kao deificirane figure, tj. djela božanskog stvaranja (Majski otkos, Sove i pčele, Bilo), metapoetičkim snatrenjima kroz pejzažnu tematiku (Bistre rime, Vilinsko kolo) i aktivacijom autopoetičkog govora (Let, Doček).

Tin Lemac

Kategorija:

Description

BAJKOVITO ZRENJE SUBJEKTA, TEKSTA I SVIJETA

 

Nova pjesnička knjiga Milice Lojdl nazvana je Vilin vrutak. U tom je naslovu sadržano nekoliko elemenata; prvi je motiv vile kao fantastičkog bića, a drugi jedan od standardnih poetizama u hrvatskom jeziku (vrutak). Priče o vilama nesmetano lebde nad prostorima šuma i dječjih snova, dok se na vrutcima one sastaju kako bi razgovarale o čudnovatim zgodama malih i velikih čudesnih bića. Ova usput skupljena i nanizana dječja konstatacija samo je pokušaj zamjene za očaranost samim naslovom koji, htio ili ne htio, neminovno nameće interpretacijske i recepcijske okvire teksta ove knjige. U njoj možemo govoriti o već poznatoj, velikoj razigranosti same autorice čiji je lirski subjekt poslanik humora kroz tunele slamnigovskog ludizma, no važno je njezino diskretno smanjenje i profiliranje prema jasnijim satiričkim i misaonim tonovima. Bajkoviti aspekt ovog teksta (bajkovitomitogene strukture (Pavletić), fantastički intertekst (Lemac)) otvorio je vrata široko rasprostranjenoj pejzažnoj tematici. Ona je fiksirana stvaranjem čistih pejzažnih pjesama impresionističke ili secesionističke provenijencije (Na rubu plaveti, Dijanina staza), romantičarske evokacije pejzaža kao deificirane figure, tj. djela božanskog stvaranja (Majski otkos, Sove i pčele, Bilo), metapoetičkim snatrenjima kroz pejzažnu tematiku (Bistre rime, Vilinsko kolo) i aktivacijom autopoetičkog govora (Let, Doček). Čiste pejzažne pjesme pokazuju genetsku vezu s pejzažnom tematikom u prethodnim zbirkama, ali i vezivanje za europsku i hrvatsku tradiciju pejzažnog stvaranja. Takva dva koraka ukazuju na zrelost pristupa takvom pjesničkom projektu. Uvođenje pejzažnog momenta kao metapoetičkog ili autopoetičkog inputa na plohu teksta predstavlja jasniji iskorak i koherentnije povezivanje poetičkih slojeva začetih u prethodnim zbirkama, tj. tzv. tematici prirodnog imaginarija. Subjekt je svjestan beskonačne značenjske entropije prirodnog svijeta i njegovim prijenosom u tekst ne događa se klasični tip postmodernističke dekonstrukcije, već pripajanje, tj. simuliranje te iste entropije u tijelu teksta sa zametnutom, ali itekako učvršćenom mišlju o značenjskom višku. Navedeno značenje počiva u poetici mediteranizma u kojoj metafora prirodnog svijeta postaje metaforom teksta. Osim pejzažne tematike, u zbirci također nalazimo i ljubavnu tematiku koja dobiva snažniju romantičarsku konotaciju nego u prethodnim zbirkama. Prisutna je u pjesmama: Tigar, Sati, Oči boje kapučina, Dani nijemi, Vini se, Zvrk, Lice. U već poznatoj mediteransko-otočkoj lirici nalazimo primjere svakodnevnih otočkih scena (Štap, Neovršni akt). U standardnim metapoetičkim obrascima nalazimo slične tematizacije, ali s pojačanom oštrinom ironijskog subjekta (Bezglave ruke, Par riječi, Dukat, Gusto raslinje). Osim razvoja već utvrđenih poetičko-stilskih tipova, nalazimo na mnogo novosti kojima se navedene tematizacije obogaćuju. Od poetičkih novosti na mikroplanu diskurza zbirke nailazimo na proustovski intertekst u pjesmi U potrazi za izgubljenim riječima, prevertovsko-poeovski intertekst u pjesmi Golube bijeli (Barbara Lee) i matoševski intertekst u pjesmi Mila. Na makroplanu pojavljuju se satirička lirika, dionizijska slava života, onirička stanja lirskog subjekta, reističke poetičke sekvence, soneti te naglašena ispovjednost (refleksivnost) lirskog subjekta. Satirička lirika pokazuje standardni stilski okvir i tematizacije (semantički istaknut odnos subjektobjekt, retorika prokazivanja). Možemo je značenjski i senzibilitetski povezati s kasnom satiričkom lirikom Vesne Parun. Prisutna je u pjesmama Zatočenici ispranog mozga, Mila, Palanačke priče. Dionizijska slava života potječe od helenskih ditiramba i anakreontike, a svjetonazorski se pojavljuje tijekom cijele svjetske književnosti. U navedenom je kontekstu možemo povezati s pejzažnom tematikom jer se slavom prirode i njezinih esencija slavi život kao njezin plod (metafora prirode postaje i biva metaforom života koja postaje i biva metaforom teksta). Značajne su pjesme u kojima je prisutna: Konjanik, Kristal misli, Blagoslov, Oda moja svagdašnja. Onirička stanja lirskog subjekta pripadaju poetici sna i snoviđenja, a u cjelini Miličine poezije mogu se povezati s prethodnom zbirkom Smrt Modrobradog i otjerivanjem aveti kao stranog tijela koje smeta procesu pisanja (Bestjelesna, Sanjam, Predaj se, Belzebub bez ijedan zub). Reističke poetske sekvence vezane su za supstancijalnost i predmetnost entiteta prisutnih u procesu poetizacije, a njihov se smisao vezuje za već ustanovljene diskurzivne strategije u prethodnim zbirkama (Zastava, Mango). Hrvatski je bard takvog tipa poetike Milivoj Slaviček. Među sonetima nalazimo tradicionalnu formu šekspirovskog soneta inspiriranu već spomenutim prirodnim imaginarijem (Mjesec, Slavujev poj, Vranac, Bijeli zec, Sanjaš li) ili petrarkinskog soneta s metapoetičkim indikacijama (Mustra). Sonetna se forma retradicionalizira što je važno naglasiti kao jedan aspekt njezine obrade (slični su slučajevi u sonetnoj lirici Vesne Parun). U ispovjednom modelu u kojem se konvencionalno naglašava refleksivnost kao uvjet istinskog, čistog i nepatvorenog lirizma prisutno je nekoliko pjesama: Čekajući čudo, Čarolija, Zviježđa od madeži, Tok. Značenjski im možemo pripojiti pjesmu iz ranije zbirke Zadržavam pravo koju smatram jednom od najsnažnijih Miličinih pjesama. Pisanje navedene recenzije predstavlja obvezu bdijenja nad tekstovima i uočavanjima sitneži koje ostavlja tekst nakon što ga razruju teorijski bageri. Više mu vjerujem nego interpretaciji. Jer, počinje u bajci, traje u bajci i završava s njom. Raste kao čudesni nabujak na proplanku lebdećeg smisla.

Tin Lemac