Verba marsonica – Zbornik radova pjesnika iz Brodsko-posavske županije

120.00kn


Sumorno siječanjsko poslijepodne razvlači vjetar gradskim ulicama, plesom priziva kišu kotrljajući se uz Savu, pa brodsko-posavskim njivama i zaravnima od mjesta do mjesta. Poljane zaposijeda muk ušutkavajući nemiran pseći lavež u daljini. Ptice su usplahirene u krošnjama drveća i samo sjenke još odvažno titraju s vjetrom i sa svakim zamahom pomalo nestaju u tmini. Ostaje netaknuta samo skrovita odvažnost u izmoždenim brazdama zemlje. Skrovita odvažnost stiha, odvažnost pjesme. Inspiraciju vjetar razgorijeva i kiša napaja. Ne predaje se ona tmurnom predvečerju, pleše daleko u noć i, jednog po jednog, okuplja pjesnike, poete i pisce Slavonskog Broda, Nove Gradiške i svih okolnih mjesta. Tako čitatelji dobivaju priliku i ovog puta opušteno uživati u stihovima zavičajnih pjesnika…

Da, stihovi se nižu i pjesnici pišu. Inspiracija ih neprestano tjera da ostave svoj pečat u vremenu koje beskrajno bježi, da ostave otisak u brazdama osute zemlje koja se u bezdan runi. Tjera ih nešto da ostave misao, riječ, pjesmu… Za budućnost.

Kategorija:

Description

Sumorno siječanjsko poslijepodne razvlači vjetar gradskim ulicama, plesom priziva kišu kotrljajući se uz Savu, pa brodsko-posavskim njivama i zaravnima od mjesta do mjesta. Poljane zaposijeda muk ušutkavajući nemiran pseći lavež u daljini. Ptice su usplahirene u krošnjama drveća i samo sjenke još odvažno titraju s vjetrom i sa svakim zamahom pomalo nestaju u tmini. Ostaje netaknuta samo skrovita odvažnost u izmoždenim brazdama zemlje. Skrovita odvažnost stiha, odvažnost pjesme. Inspiraciju vjetar razgorijeva i kiša napaja. Ne predaje se ona tmurnom predvečerju, pleše daleko u noć i, jednog po jednog, okuplja pjesnike, poete i pisce Slavonskog Broda, Nove Gradiške i svih okolnih mjesta. Tako čitatelji dobivaju priliku i ovog puta opušteno uživati u stihovima zavičajnih pjesnika…

Da, stihovi se nižu i pjesnici pišu. Inspiracija ih neprestano tjera da ostave svoj pečat u vremenu koje beskrajno bježi, da ostave otisak u brazdama osute zemlje koja se u bezdan runi. Tjera ih nešto da ostave misao, riječ, pjesmu… Za budućnost.

Reviews

Urednička recenzija

Riječ urednika

Marija Mišić, mag. theol., urednica

Sumorno siječanjsko poslijepodne razvlači vjetar gradskim ulicama, plesom priziva kišu kotrljajući se uz Savu, pa brodsko-posavskim njivama i zaravnima od mjesta do mjesta. Poljane zaposijeda muk ušutkavajući nemiran pseći lavež u daljini. Ptice su usplahirene u krošnjama drveća i samo sjenke još odvažno titraju s vjetrom i sa svakim zamahom pomalo nestaju u tmini. Ostaje netaknuta samo skrovita odvažnost u izmoždenim brazdama zemlje. Skrovita odvažnost stiha, odvažnost pjesme. Inspiraciju vjetar razgorijeva i kiša napaja. Ne predaje se ona tmurnom predvečerju, pleše daleko u noć i, jednog po jednog, okuplja pjesnike, poete i pisce Slavonskog Broda, Nove Gradiške i svih okolnih mjesta. Tako čitatelji dobivaju priliku i ovog puta opušteno uživati u stihovima zavičajnih pjesnika…

Nedjeljka Andrić-Novinc progovara u svojim pjesmama o prolaznosti vremena i čvrstim vezama koje ono svojom protočnošću izgrađuje među ljudima. Oblikuje stihom prešutnu konstelaciju međuljudskih spona, njihovo lice i naličje – njihovu bitnost.

Maja Badanjak Butković razmatra neiskrenost životne sfere ljubavi, skrivene u očima ovisnika i u lažljivim usnama. Naglašava dvodimenzionalnost bivanja, lakoću i težinu, te razgolićuje lirski subjekt, njegova lica i naličja, pričajući o unutarnjoj borbi.

Marija Badanjak zna da nas životni događaji bitno određuju i, iako iz dana u dan neprestano tražimo nove horizonte, usidreni smo u vlastitim bolima i rastancima. Epicentar svijeta uvijek ostaju naši bližnji za kojima čeznemo čak i kada to ne želimo.

Vlatko Balošić svojim stihovima evocira neka davna vremena i priziva prošle događaje. Letargično koketira s ljubavlju, onom prošlom, nudeći joj nedostajanje, prizivajući je kao važan oslonac sadašnjem trenutku života i odajući joj počast.

Lidija Barić specifičnim poetskim pismom niže lucidne misli prožete dubokom metaforom nudeći nam poseban doživljaj poezije i potvrđujući još jednom da je pjesnik čuđenje u svijetu…

Gabrijel Barišić pretpostavlja trenutak prožet mišlju jednim u nizu okidača istinskog umjetničkog reagiranja na dinamični okoliš svijeta koji nas okružuje. Isprepliće ga zatim sa transcenedentalnim odabirući bliske nam motive u pripovijedanju esencije ovozemaljskog života.

Stipo Barišić vlastitim pjesničkim zapisom pokušava kontekstualizirati svoju poruku o univerzalnim postavkama izgubljenim među glasnim pojedincima. Oblikuje pjesmom izuzetan izričaj, upečatljive motive i definira sebe, pjesnika, statuom suprotnom svemu.

Marija Bartolović može duhovnim glasom pripovijedati o iskustvu vjere i prolaznosti života koji nas svakim korakom vodi k Njemu i tiho zapisati svu nadu i ljubav kojom smo na tom putu života obasjani.

Joza Bebrinski svojim književnim stvaralaštvom još jednom potvrđuje reputaciju ratnika, vojnika na braniku časti naše domovine i u svom poetskom pleteru oslikava narodne običaje, ljubav prema hrvatskoj zemlji i ponos Hrvata.

Zdravka Čuljak progovara o susretu i distanci između dviju osoba, o prolaznosti života, o smislu. Želimo pobijediti strah od potpunog predanja, otvoriti se, pohrvati se sa stvarnošću onakvom kakva jest, ali šutimo, stojimo u takovoj datosti tražeći hrabrost za sljedeći korak.

Ivan Došlić našu pozornost usmjerava na trenutak života koji je u svojoj težini donio patnju i kroz njega ocrtava vlastiti portret. No ostaje li patnja svrha samoj sebi ili se pjesnik kroz nju izgrađuje pulsirajući između posjedovanja ljubavi i gubitka iste, nikada nećemo biti u potpunosti sigurni.

Katarina Jaić Čanić sjetno niže romantične motive obavijajući ih koprenom tugaljivosti i razmišlja o raznim temama. Nespokojna propitkuje gdje se to gube njezine istine promatrajući svekoliku bit Svemira i proničući konstelaciju mrtve i žive prirode suprotstavljajući joj svoje stihove.

Renata Panić Jurjević  senzualna je pjesnikinja koja se svojom zrelošću predstavlja kao odvažni poeta donoseći nam svoju intimističku poeziju unutar koje oblikuje motiv svog umjetničkog izričaja, a to je neprekidna introspekcija, zaron u najdublje dubine i stvaranje suodnosa mogućeg i nemogućeg.

Kraljić Evica smatra kako je svaka misao, trenutak, doživljaj i dodir stih koji ispisuje pjesmu te ona svoje pjesme i piše mišlju, trenutcima, doživljajima i dodirima nudeći nam svoj skroviti svijet tihote u čipki od poezije.

Vedrana Marić pomalo nadrealističkim pristupom pjesmi pobuđuje znatiželju. Kroz doživljajnost oblikuje svoje svjetove i donosi dašak mladalačkog iskustva nestrpljive misaone preciznosti kao preduvjeta razvoju konačne i apsolutne vokacije.

Magdalena Mišetić ponad krucijalnih saznanja i brojnih sumnji jednostavnošću stiha traga za odgovorima pričajući o iskustvu otkrivenja kojemu prethodi jednostavnost i kristalno čist izričaj.

Marija Mišić u košmaru tendencije k promišljaju ljubavi, redovito konstatira i pobija vlastite filozofske teze često se pri tome svađajući sama sa sobom. Rezultat svega ostaju pjesme ispisane većinom slobodnim stihom i tvorba recentne poetike.

Helena Sabo odrješito nas intrigira i poziva provokativno u zamišljeno ništavilo nametnutog. Buntovničkim vapajima traga za bezbolnom spoznajom vrhunca materijalizacije vlastite osjećajnosti i kroz odabir upečatljivih motiva i epiteta ostavlja svoj pečat.

Vlatka Sofrenović Navijalić propituje se o smislu i besmislu života. Prolaznost dočarana laticom magnolije pripovijeda bajku o tužnom vojniku, a vječito nov spektar boja najednom postaje siv i umoran pejzaž u svakom potezu Vlatkinog stiha.

Marijana Šimić vrluda u svojim pjesničkim okupacijama razmatrajući različite teme te nam svojom nenametljivom naracijom kroz poeziju jednako priča o dualnosti ljudske osobnosti ili o ljubavi iskazanoj najobičnijim osmijehom nudeći nam eterično jasne stihove.

Da, stihovi se nižu i pjesnici pišu. Inspiracija ih neprestano tjera da ostave svoj pečat u vremenu koje beskrajno bježi, da ostave otisak u brazdama osute zemlje koja se u bezdan runi. Tjera ih nešto da ostave misao, riječ, pjesmu… Za budućnost.