Verba marsonica, 2020.

120.00kn


Back Cover

Različite misli, riječi i emocije… Različiti pjesnici i njihove pjesme, ali isti cilj. Grad na Savi zajedno sa svojom Posavinom zavičajne stvaratelje redovito prati na njihovu putu tog beskrajnog ciklusa inspiracije i nastojanja pa nam i ovom prilikom iznova pruža na uvid stihove svojih pjesnika kroz drugo izdanje zbornika Verba marsonica.

Description

Različite misli, riječi i emocije… Različiti pjesnici i njihove pjesme, ali isti cilj. Grad na Savi zajedno sa svojom Posavinom zavičajne stvaratelje redovito prati na njihovu putu tog beskrajnog ciklusa inspiracije i nastojanja pa nam i ovom prilikom iznova pruža na uvid stihove svojih pjesnika kroz drugo izdanje zbornika Verba marsonica.

Reviews

Urednička recenzija

Riječ urednice

Svatko od nas krije u sebi priču. Jedni ju svjedoče življenim životom, drugi ju šute ne pokazujući svoje blago nikom, a treći opet pripovijedaju vlastite tuge i radosti kroz svakodnevne dijaloge. Pjesnik pak, kao jedna sasvim drugačija kategorija, svoje priče, više ili manje spretno, stihuje oblikujući tako poeziju koja sačinjava pleter divote i ukras od najljepše čipke jednima, dok je drugima sasvim neshvatljiva, daleka... No, u trenutku stvaranja ne sluti taj isti pjesnik svog čitatelja, već prožet potrebom za artikulacijom spoznatog, proživljenog i preživljenog, on eksplodira u sadašnjosti dajući se do kraja – ne da bi dobio tek smiješak publike koja aplaudira svemu i svakome, nego da bi uobličio neuobličeno, umirio neumireno i nadišao nesigurnost ovoga svijeta. Sakupljajući, dakle, u džepove sadašnjost on želi posijati sjeme nekim drugim vremenima i ostaviti vlastiti trag za budućnost. Da, svatko od nas krije u sebi priču, ali samo se neki prepuštaju pokušaju da svoju priču pretoče u nešto više i u nešto veće. Samo rijetki teže u sebi pronaći umjetnost...

Nedjeljka Andrić-Novinc u svojim pjesmama dodiruje naoko obične, svakodnevne motive koje zatim, prožeta inspiracijom, pretače u nešto više. Promišlja ona kroz fragmente sve ovozemno i prolazno što čovjeka okružuje ne bi li se preko svog stiha, kao preko kamene stube pred vratima, popela transcedentnom.

Vlatko Balošić progovara svojim stvaralaštvom unutarnje konflikte vodeći često rasprave sam sa sobom i odaje time svoju predanost traganju za smislom, za razlozima. Gotovo ontološki, iz perspektive ljubavi, tumači zbivanja koja privlače njegovu pažnju i, ni ne sluteći to, definira se kao onaj koji potvrđuje riječi V. Gotovca da je djelo događanje čovjeka do kraja.

Marija Bartolović iskazuje se i ovoga puta kao medij između nekoliko različitih svjetova. Njezino stvaralaštvo spona je koja veže čovjekovu nutrinu s izvanjskim te ih upućuje nadnaravnom.

Joza Bebrinski poezijom opominje one što su izgubili pogled na svijet i umjesto snažnih načela posjeduju tek nekoliko neodređenih smjernica što ih vode kroz život. Iz svog ugla, on neprestano tvrdi – Hrvati smo, braćo, i obiteljski ljudi koji čuvaju svoje običaje i vrijednosti!

Miro Čuljak-Gršić istinski je poeta čiji stihovi izviru iz dubine njegova bića. Pjesme poput njegovih nastaju jedino tamo, u onom djeliću nutrine gdje postoji potpuno predanje stvaralačkoj energiji i gdje je svaki aspekt života gledan iz ugla posebne osjećajnosti spram egzistencije.

Zdravka Čuljak izričajem vrluda između traganja za ispunjenošću i srećom koje uistinu u ponekim trenucima hvata i perom oslikava, no katkada ju ipak sustiže i tuga te promišlja o pravom značenju svakodnevnog bola koje se otkriva upravo u krizama.

Vedrana Gajić pripada plejadi mlađih pjesnika našeg podneblja, a, sukladno tome, donosi i dašak svježine i novosti. Njezino stvaralaštvo definitivno naglašava drugotnost spram prijašnje, od ranije poznate nam poetike ovoga kraja i daje naslutiti kako bi se u brodskim krugovima mogle razgoriti i neke nove lirske vatre što posjeduju mnoge epistemološke odlike 21. stoljeća, ali ne gube se u sociološkim problemima današnjice niti podliježu konzumerizmu i polovičnim ideologijama koje koketiraju s provokacijom i kulturom ružnoga.

Anđeljka Jovičić Šumanovac pjesnikinja je čije pero kao da ne može popratiti navalu inspiracije koja nastupa iznenadno. Stih gotovo da nije do kraja ni sročen, a misao već lebdi dalje i traži još, i traži više opijena ljubavlju.

Manda Karlić vraća i obnavlja emocije, ponavlja doživljaje usidrene duboko u srcu te ih predstavlja preko izvanjskog prostora s kojim kontinuirano komunicira. Ne distancira se od okoline, nego sebe upisuje u nju.

Šimo Kladarić intrigira čitatelja dotičući različite, naoko sasvim obične teme. Kroz doživljaj tog običnog pjesmom zatim oblikuje neobično i progovara o susretu i distanci – jedinca spram mnoštva, dviju osoba međusobno, prolaznog i vječnog...

Zorica Krajinović posjeduje pripovjedalačku preciznost u svakom stihu te nam tako kroz svoje pjesme pripovijeda osjećaje i događaje koji dirnu dušu i srce, događaje koji ostave trag za cijeli život te su stoga vrijedni da ih se dokumentira.

Evica Kraljić pretpostavlja svaki proživljeni trenutak kao poticaj vlastitom stvaralaštvu i oblikuje vlastiti pjesmovni dnevnik definirajući time sebe i svoje emocije upravo kroz pjesmu.

Katica Lovrenčić oblikuje motive težnjom k dijalogu. Obraćajući se svojom pjesmom točno određenoj osobi i u prvom licu, ona propitkuje ljubav, susrete i udaljenosti između najmilijih stvarajući pri tome pjenu što se mreška na valovima poezije.

Marija Mišić u svom se poetskom promišljanju, prema riječima slavonskobrodske književnice R. Martinović koja se, komentirajući njezino pjesništvo, osvrnula na stvaralaštvo Rilkea, uvijek kreće „težim putem“ do stvarnosti jedino moguće u sadašnjosti, a taj put vodi kroz vidljivo do nevidljivoga, iznutra prema van i obratno.

Karolina Obradović zaokupljena je protočnošću vremena što odlazi ne mareći za one koje ostavlja. Ne brinu ga rastanci i čežnje, odlasci i dolasci pa gubi dane u nepovrat ostavljajući tek otisak u šaptu papira, u pjesmama.

Ivica Odobašić definirani je pjesnik koji u svakom trenutku zna što odabranim motivom ili metaforom želi izreći. Vješto artikulira sebe kroz vremešnost i kroz borbu s vlastitim strahovima predajući se tek rijetko zaigranosti i mašti da nam u skrivenost zamota svoje stihove.

Daria Orešković propituje samu sebe kroz svoj pjesnički izričaj. Miri se sa sobom i svadi, istražuje kroz poeziju svoja nadanja i napušta ih pa ih opet sakuplja poput rublja pred kišu, da ne propadnu, da se ne isprljaju. A kad završi, onda opet kreće ispočetka nižući svoja nastojanja u zbirku dragocjenih riječi.

Renata Jurjević gotovo uvijek u svojoj poeziji njeguje senzualnost blago erotizirajući svakodnevne relacije, one intimne. Katkada ženstvenost i potrebe žene poput emotivne blizine, dodira ili nježnosti i strasti otkriva izravno, a katkada ju nudi ovlaš između redova.

Nives Romanjek pjesnikinja je koja pronalazi onaj trenutak, ili da radije kažem, trenutke koje vrijedi zaustaviti zauvijek. Neki dani, noći, gradovi, dragi ljudi i ljubavi ne ponove se dvaput u životu.

Helena Sabo pokazuje ono što je iza granice vidljivog i snažnim metaforama poziva onoga koji čita da pokuša uhvatiti značaj ili misao rečenog. Zaokuplja se vremenom i kategorizira prolaznost uvijek u drugačijem doživljaju završetka.

Željka Siser sučeljava lirskoga subjekta samome sebi. Godine i njihova fluidnost prevladavaju kao motiv i protežu se gotovo kroz svaki stih. Tko smo bili i što postajemo? Kako nas život mijenja reći će nam kroz perspektivu žene njezine pjesme.

Vlatka Sofrenović Navijalić rado odabire pejzažne motive i pojedine segmente prirode ovjekovječuje ispisanim stihovima pričajući u prenesenom značenju o životu, prijateljstvu i rastanku.

Marijana Šimić pjesmom evocira egzistencijalnu krhkost života. Naglašava njegovu velikost suprotstavljajući ga malenosti. Život je dug, ali ga se može proživjeti i u minuti. Sreća je velika, no može ju činiti i najmanja sitnica.

Ružica Todorović na papir zapisuje promišljaje životnih košmara i u tom vrtlogu proživljenih emocija sigurna je samo u jedno – cjelokupno jastvo profilira kao ono koje je pjesnik.

Alenka Tuličić-Mihelčić ukalupljena je u rastanke i tuge koje nameće život bez obzira na ono čemu sami stremimo ostavljajući nas tako kao nijeme promatrače sudbine, a da nas ni pitao nije za dopuštenje.

Mirjana Višić svoju pjesničku inspiraciju pronalazi u majčinstvu, tom iskonskom i najdivnijem ženinu poslanju – darovati novi život i još više od toga, darovati zagrljaj, mudru riječ, darovati ljubav za budućnost.

Različite misli, riječi i emocije... Različiti pjesnici i njihove pjesme, ali isti cilj. Grad na Savi zajedno sa svojom Posavinom zavičajne stvaratelje redovito prati na njihovu putu tog beskrajnog ciklusa inspiracije i nastojanja pa nam i ovom prilikom iznova pruža na uvid stihove svojih pjesnika kroz drugo izdanje zbornika Verba marsonica.

Marija Mišić, mag. theol., urednica