Tuđinka

120.00kn


Back Cover

U romanu Tuđinka, autorice Marije Mišić, u kojem se odnos pripovjedača prema radnji sagleda iz kuta autorskog romana, u kojem je pripovjedač najbliži samom autoru, osim tematskih prepleta dviju ljubavnih priča, neizostavno je istaknuti sjajno izvedenu imaginaciju povijesne priče, utemeljenu na izvjesnim činjenicama o Zrinsko-frankopanskoj uroti iz prošlosti hrvatskoga naroda 17. stoljeća. Ta neopterećenost  konkretnom povijesnom zbiljom, odnosno stvaranje njezinoga izvrsnog imaginarnog narativa, zasigurno je glavna odlika ovog naslova. To potkrepljuje istaknuta autoričina želja u stvaranju primamljive i tečne radnje, ali i jako dobro osmišljeni likovi koji u romanu, unatoč svojim plemenitaškim odlikama i zadanim ciljevima, svojim mislenim dionicama i ponašanjem zapravo teže običnim, svakodnevnim stvarima u ispunjenju vlastitoga života. Spisateljica Mišić, dakle, nakon nekoliko zbirki poezije, kratkih priča, knjige za djecu, eseja i književnih kritika piše svoj romaneskni prvijenac, Tuđinku. Već itekako prokušana književnica odlično se snalazi i u stvaranju dulje proze. Njezin romaneskni tekst, zasnovan na nekoliko isprepletenih tematskih cjelina, obogaćen sjajno korištenim stilskim sredstvima, izvrsnim opisima prostora, vremena i likova, koji su razrađeni vrlo istančano te naglašeno misleno okupirani, a svojim uvjerenjima usmjereni na pravdu, hrabra djela te neprestanu čežnju za puninom života, naprosto se čita u dahu.

Marina Jemrić, mag. philol. croat.

Kategorija:

Description

O jednostavnosti i ljepoti „povijesnosti“ povijesnoga romana Tuđinka

O kontekstu povijesnoga romana i formi romana Tuđinka

Čitati povijesni roman znači dodirivati historiografsku građu koja je, zapravo, zanimljiva u svojoj dvojakosti, istodobno jedinstvena, ali i ponovljiva. Poput prednosti ili pogreške koju su učinili naši prethodnici, odnosno kao prednost koju ćemo slijediti ili kao pogreška koju ćemo izbjegavati. Ono što ovakav roman svakako čini jedinstvenim u klupku historiografske priče odnosi se na njegove aktere koji su nerijetko obični ljudi, običnog imena i prezimena, bez mogućnosti sudjelovanja u povijesnim leksikonima, no svakako bitni, upleteni u kontekst određenog vremenskog razdoblja kao njegovi nesmetani sudionici, često prisutni kao nositelji donesene povijesne zbilje. To se događa i u romanu naslova Tuđinka, u kojem glavni lik utjelovljuje jedna lijepa djevojka, neplemenita roda, obična dvorkinja. Već u samom predgovoru iščitava se nagovještaj idejno-tematske okosnice čitavog romana. Autorica tumači kako se ovo književno djelo ubraja u povijesnu fikciju. Precizira da su mjesto i vrijeme radnje, likovi i događanja u romanu zaista preuzeti iz povijesti hrvatskoga naroda koja se konkretno odnosi na okolnosti Zrinsko-frankopanske urote, ali nadalje ističe kako su njegove povijesne sastavnice zapravo poslužile za razvoj imaginarne naracije, njihova zbiljska potkrijepljenost treba se tražiti u stručnoj literaturi. Također, na autoreferencijalan način upozorava čitatelja na još jedno zanimljivo mjesto u radnji djela, ono u kojem se u imaginaciju povijesne priče o Zrinsko-frankopanskoj uroti upliće još jedna radnja usmjerena na ljubavnu priču između tuđinke i tuđinca, dvoje neplemenitaša, dvoje slučajno zatečenih na tom prostoru i u tom vremenu. Riječ je, naravno, o glavnom liku po kojem ovaj romaneskni tekst i nosi svoj naslov, o kojem pripovjedač u vrlo znakovitom odlomku navedenom prije uvodnog poglavlja i u kontekstu ispreplitanja povijesne zbilje i romaneskne fikcije ističe sljedeće: „Tuđinske krvi i neplemenita roda, pričalo se, bez korijena i porijekla… Bijaše ipak naoko lijepa i neobičnog pogleda, a mudrošću svojom izmijeni tijek jedne davne povijesti. Uistinu? Ili ipak ne… Teško je to danas znati.“ Formatski je jasna autorska intencija postizanja kronološkog slijeda zamišljene priče, a formu povijesnog romana potpomaže i dodatna Kronologija događaja koja služi kao pomoć čitatelju u snalaženju u informacijama o danom povijesnom kontekstu.

Roman Tuđinka u odnosu na teorijsku tipologiju romana

Prema najstarijoj i najpoznatijoj klasifikaciji romana, onoj koja se odnosi na tematiku teksta, Tuđinka svakako sadrži tematsku dvojakost, povijesnu i ljubavnu. Povijesni kontekst već je ranije naznačen, a odnosi se na romaneskno oživljavanje Zrinsko-frankopanske urote protiv bečkoga dvora u 17. stoljeću. Povijesna pozadina romana izvedena je izvrsno. Jednostavnim izrazom i stilom, na vrlo zanimljiv način, oživljena je povijesna tema hrvatskoga naroda, važna za njegov život u opisanome vremenu. Spisateljica na iznimno jednostavan, a opet istančano lijep i promišljen način narativno oživljava hrvatski prostor u 17. stoljeću, odnosno najvažnije likove i zbivanja toga vremena. Pritom je, dakako, stavljen naglasak na glavne aktere te povijesne priče, dakle likove Petra Zrinskog i Ane Katarine Zrinski, kao i na događaje koji se tiču pobune hrvatskoga bana Petra u ime svoga naroda protiv tadašnjih odredbi i ponašanja bečkoga dvora. Čitav taj splet uprizorenih okolnosti usmjerenih na htijenja potlačenog naroda, odigrane političke igre i na neprestanu borbu za pravdu i povoljnije prilike koji je izveden na vrlo dinamičan i interesantan način, zasjenila je ljubavna priča dvoje supružnika, dvoje najboljih prijatelja i ljubavnika, ona o braku Petra Zrinskog i Ane Katarine Zrinski. Upravo u tomu leži jedna od glavnih narativnih imaginacija romanesknoga naslova Tuđinka, u čijem tekstu vrlo važnu ulogu ima odnos između supružnika Zrinski. U tom kontekstu istaknuti likovi promišljaju ponajviše o svojim ljubavnim čežnjama jednoga prema drugomu koje su itekako prisutne, ali u neprestanom strahu i neizvjesnosti zbog moguće pogibije Petra. Zanimljivo je primijetiti u tekstu kako on, kao jedan od glavnih likova, najvećim dijelom pažnju svojega razmišljanja usmjerava upravo prema supruzi koju neizmjerno voli, poštuje i cijeni i kojoj je itekako vjeran. Događaji, zbivanja tog perioda, tu su. Svakako se odigravaju u određenoj dinamici vremena, no usprkos toj povijesnoj činjeničnosti, likovi Petra Zrinskog i Ane Katarine Zrinski u tekstu su vrlo poosobljeni. Nekako su problemski više usmjereni na bračne i obiteljske preokupacije, promišljanja o vlastitom životu, kao i o vlastitim htijenjima za konačnim smirajem, što je sjajno u pogledu narativne imaginarne igre i slobode izražavanja, osobito u kontekstu stvaranja povijesnoga romana, odnosno u konkretnoj povijesnoj priči ovdje iznesenoj. Njihova težnja idealu bračne ljubavi nipošto ne djeluje utopistički, naprotiv, osmišljena je na vrlo precizan način, a ispripovjeđena kulturno i decentno, baš kako i priliči duhu 17. stoljeća. Uz to, dokaz je „običnosti“ ljudi plemenitoga roda poput muža i žene Zrinski koji, uz svoje „velike“ zadatke koje imaju ispuniti, ipak ponajviše teže ostvarenju punine vlastitoga života. Osim razigrane ljubavne priče toga bračnoga para ispripovijedane u kontekstu konkretne povijesne zbilje, ljubavnu tematiku romana nose i likovi „tuđinaca“, djevojka Karolina i mladić Frederik. Dvoje napuštenih, ostavljeno siroče pred vratima dvora te dijete ostavljeno od vlastitoga oca, na pomalo fabulativan način ostvaruju svoju ljubavnu priču koja je paralelna priči bračnoga para Zrinski, ali u potpunosti fiktivno smještena u okolnosti u kojima egzistiraju navedeni likovi. Dok jedna ljubav naposljetku naprasno umire, druga uspijeva ostvariti svoju puninu. U romanu Tuđinka glavna je idejna okosnica povjerena Karolini. Upravo njezin život služi kao potporanj čitavoj fabuli. Književnica Mišić već u svojem predgovoru nagovještava dinamičnu radnju i neizvjesna očekivanja u životima likova: „U taj zamršen povijesni igrokaz književno djelo pod nazivom Tuđinka pokušava uplesti još jednu interesantnu ljubavnu priču koja bi mogla uvući čitatelja u svijet mašte i krenuti s njim kroz hrvatsku zemlju u vrijeme davne prošlosti gdje, u vrtlogu nemilosrdnih političkih igara i silovitih borbi za prevlast, odrasta nedužno siroče ostavljeno pred vratima dvora, a njegova sudbina neizvjesna je poput sudbine njegovih vladara.“ Prema načinu izgradnje sižea ovaj književni uradak utjelovljuje lančani ili stepenasti roman, ali na svojevrstan način i paralelni roman. Lančanost u tom kontekstu jasna je iz kronološkog kontinuiteta ispričane priče sadržane romanesknom prozom, odnosno iz uzročno-posljedičnih veza među njegovim pojedinim dijelovima, dok se njegova paralelnost postiže, opet, dvojako, u paralelnosti dviju zastupljenih tematskih odrednica, povijesne i ljubavne, kao i izrečenom ljubavnom problematikom dvaju parova. Paralelnost postignuta između povijesne i ljubavne određenosti teksta svakako odaje autoričinu ideju o stvaranju dinamizirane povijesne radnje, nikako suhoparne i „teške“ za čitanje, zahvaljujući kojoj opisani povijesni kontekst čitatelju postaje pristupačniji i manje zahtjevan.

Zaključno

U romanu Tuđinka, autorice Marije Mišić, u kojem se odnos pripovjedača prema radnji sagleda iz kuta autorskog romana, u kojem je pripovjedač najbliži samom autoru, osim tematskih prepleta dviju ljubavnih priča, neizostavno je istaknuti sjajno izvedenu imaginaciju povijesne priče, utemeljenu na izvjesnim činjenicama o Zrinsko-frankopanskoj uroti iz prošlosti hrvatskoga naroda 17. stoljeća. Ta neopterećenost  konkretnom povijesnom zbiljom, odnosno stvaranje njezinoga izvrsnog imaginarnog narativa, zasigurno je glavna odlika ovog naslova. To potkrepljuje istaknuta autoričina želja u stvaranju primamljive i tečne radnje, ali i jako dobro osmišljeni likovi koji u romanu, unatoč svojim plemenitaškim odlikama i zadanim ciljevima, svojim mislenim dionicama i ponašanjem zapravo teže običnim, svakodnevnim stvarima u ispunjenju vlastitoga života. Spisateljica Mišić, dakle, nakon nekoliko zbirki poezije, kratkih priča, knjige za djecu, eseja i književnih kritika piše svoj romaneskni prvijenac, Tuđinku. Već itekako prokušana književnica odlično se snalazi i u stvaranju dulje proze. Njezin romaneskni tekst, zasnovan na nekoliko isprepletenih tematskih cjelina, obogaćen sjajno korištenim stilskim sredstvima, izvrsnim opisima prostora, vremena i likova, koji su razrađeni vrlo istančano te naglašeno misleno okupirani, a svojim uvjerenjima usmjereni na pravdu, hrabra djela te neprestanu čežnju za puninom života, naprosto se čita u dahu. Mišić naoko dosadnu temu vlastitim imaginarnim doživljajem povijesnoga konteksta Urote zrinsko-frankopanske pred čitatelja podastire kao vrlo zanimljivu romanesknu priču o, na prvi pogled, samo plemenitašima i, s druge strane, sasvim običnim ljudima sa svojim uobičajenim životnim aspiracijama, svima bliskima i poznatima. Isto to čini i s „običnim“ sudionicima radnje svojega romana, djevojkom Karolinom i mladićem Frederikom, šaljući poruku o sličnim preokupacijama svakoga od nas. Na kraju, potrebno je istaknuti da autorica, baš kao i u nekim drugim svojim književnim djelima, na pomalo lajtmotivski način nastupa i svojim romanom Tuđinka jer nastoji promišljati čovjeka, pritom na pojedinim dijelovima intenzivno postižući refleksivna raspoloženja što je vrlo izraženo i u ovom tekstu. Upravo taj naglašeni odmak od zaslijepljenosti upotrijebljene zbilje, kao i misaonost glavnih likova te liričnost izraza, njezin roman čini i više nego posebnim. Sitni nedostaci ovoga teksta odnose se na koncepciju likova na herojski nepogrešiv način gdje oni u svakoj situaciji postupaju ispravno. Ta vrsta didaktičnosti, prisutna i na nekim drugim mjestima u tekstu na kojima se mogu nazrijeti autoričini stavovi o ljudskom životu i njegovoj čistoći te pravim životnim vrijednostima, zapravo, u jednu ruku i ne odmažu tekstu jer se u danom kontekstu mogu opravdati sredstvima i realnošću iznesenoga povijesnoga romana, odnosno proživljenom nepatvorenom sentimentalnom ljubavnom kazivanju dvaju parova, ali i u tekstu naglašeno prisutnim misaonim refleksijama. Što se tiče didaktičnosti teksta, zanimljivo je primijetiti i to da se, bez obzira na naglašenu autorsku intenciju o imaginarnosti dane povijesne priče, zastupljene povijesne odrednice mogu koristiti i u edukativnom pogledu te se na taj način dodatno približiti široj, osobito mlađoj čitateljskoj publici. Zaključno, napisati romaneskni tekst idejno-tematske podloge satkane od povijesnih odrednica danas, u hedonistički i konzumeristički nastrojenom svijetu, vjerojatno se ne čini privlačnim niti možda predstavlja poziv na dobrovoljno čitanje, što na svojevrstan način može biti još jedan izazov u sudbini ovoga djela. No stavimo li na stranu stvorenu stigmu o povijesnom romanu kao dosadnom i činjenično zasićenom štivu, u što Zagorkini čitatelji primjerice ne vjeruju, odnosno ako se upustimo u vrlo zanimljivo ispričanu imaginarnu životnu avanturu jedne tuđinke, kao i drugih glavnih likova, onih povijesnih, Petra Zrinskog i Ane Katarine Zrinske, unutar zbiljskoga konteksta konkretnoga povijesnoga trenutka iz nacionalne prošlosti, i na taj se način prepustimo spretnom proznom peru Marije Mišić, zasigurno ćemo prvenstveno uživati u propitivanju živih i običnih, a nikako ne samo povijesnih ličnosti. Uživat ćemo, također, i u sjajno osmišljenoj sentimentalnoj ljubavnoj priči, potpuno neopterećeno utkanoj u konkretnu povijest i kontekst uz koji se ona veže, natopljenoj izraženom misaonošću. Zbog svega navedenog tvrdim kako ovaj romaneskni tekst itekako zaslužuje objavljivanje i priliku naći se ukoričen u rukama odrasle i mladenačke publike.

Marina Jemrić, mag. philol. croat.