TKO SI TI ŠTO SI TI

120.00kn


Back Cover

Čini mi se da u povijesti hrvatske književnosti pitanje smrti, crnih životnih oblaka, nedaća, tmina, Scila i Haribda nitko nije bolje književno objasnio od njemačko-belgijskog književnika hrvatskoga podrijetla Zdravka Luburića. Kao da mi tipke na tastaturi titraju kada spominjem ovo veliko književno ime, koje svoju pravu istinsku prepoznatljivost i književnu snagu još nije doživjelo u svojoj domovini, iako je bio i kandidat njemačkih književnika za Nobelovu nagradu za književnost. Njegova  vrlo bogata jezična raznovrsnost i stil već su opjevani (Malkica Dugeč), a on i dalje stoji kao stamena gromada tamo negdje između jave i sna i prkosi ljepotama ovoga svijeta i života, objašnjavajući ljudima kako postoji i ona druga, tamna strana ljudska življenja, u kojoj je sve crno, u kojoj se ne vidi izlaz iz tunela i u kojoj se nema čemu nadati. S pravom bi smo mogli reći da Zdravko Luburić na ovaj način razvija jednu posebnu vrstu književnosti – književnosti bola, patnje, tmine, smrti, nedaća, skazanja…

Anto Pranjkić, mag. theol.

Kategorija:

Description

Čini mi se da u povijesti hrvatske književnosti pitanje smrti, crnih životnih oblaka, nedaća, tmina, Scila i Haribda nitko nije bolje književno objasnio od njemačko-belgijskog književnika hrvatskoga podrijetla Zdravka Luburića. Kao da mi tipke na tastaturi titraju kada spominjem ovo veliko književno ime, koje svoju pravu istinsku prepoznatljivost i književnu snagu još nije doživjelo u svojoj domovini, iako je bio i kandidat njemačkih književnika za Nobelovu nagradu za književnost. Njegova  vrlo bogata jezična raznovrsnost i stil već su opjevani (Malkica Dugeč), a on i dalje stoji kao stamena gromada tamo negdje između jave i sna i prkosi ljepotama ovoga svijeta i života, objašnjavajući ljudima kako postoji i ona druga, tamna strana ljudska življenja, u kojoj je sve crno, u kojoj se ne vidi izlaz iz tunela i u kojoj se nema čemu nadati. S pravom bi smo mogli reći da Zdravko Luburić na ovaj način razvija jednu posebnu vrstu književnosti – književnosti bola, patnje, tmine, smrti, nedaća, skazanja…

Anto Pranjkić, mag. theol.

Reviews

Reviews

There are no reviews yet.

Be the first to review “TKO SI TI ŠTO SI TI”

Urednička recenzija

OŽALOŠĆEN I SKROMAN U PREDVORJU SMRTI

Od pamtivijeka do danas mnogobrojni se učenjaci, filozofi, teolozi, razni teoretičari i mislioci muče oko odgovora na samo jedno pitanje, u kojem je sadržano mnogo manjih podpitanja, čijim bi odgonetanjem naš život u svakom smislu bio  jednostavniji i ne toliko mističan, koliko se to danas čini. Znatnost još uvijek nije odgonetnula ptanje ljudske smrti i čovjek pomalo uplašen često završava ovaj svijet a da nije uspio dokučiti smisao svojega života. Istina, mnoge su religijske zajednice razvile svoje teorije u koje se bezrezervno vjeruje, ali te teorije nisu doživjele sveopću opravdanost. Katolička teologija je otišla korak dalje pa je utemeljila i znanost koja se zove Eshatologija u kojoj tumači posljednja vremena.   No, kakvo je stanje u književnosti poglavito hrvatskoj, po ovom pitanju?

Čini mi se da u povijesti hrvatske književnosti pitanje smrti, crnih životnih oblaka, nedaća, tmina, Scila i Haribda nitko nije bolje književno objasnio od njemačko-belgijskog književnika hrvatskoga podrijetla Zdravka Luburića. Kao da mi tipke na tastaturi titraju kada spominjem ovo veliko književno ime, koje svoju pravu istinsku prepoznatljivost i književnu snagu još nije doživjelo u svojoj domovini, iako je bio i kandidat njemačkih književnika za Nobelovu nagradu za književnost. Njegova  vrlo bogata jezična raznovrsnost i stil već su opjevani (Malkica Dugeč), a on i dalje stoji kao stamena gromada tamo negdje između jave i sna i prkosi ljepotama ovoga svijeta i života, objašnjavajući ljudima kako postoji i ona druga, tamna strana ljudska življenja, u kojoj je sve crno, u kojoj se ne vidi izlaz iz tunela i u kojoj se nema čemu nadati. S pravom bi smo mogli reći da Zdravko Luburić na ovaj način razvija jednu posebnu vrstu književnosti – književnosti bola, patnje, tmine, smrti, nedaća, skazanja... Da, to uistinu i jeste tako, ali zar nas kršćane, ali i sljedbenike drugih religija nisu učili da poslije muke uvijek dolazi uskrsnuće. Moglo bi se Zdravkovo pisanje i tako protumačiti, iako on u svojim djelima to ne nudi. On ostaje dosljedan u svom stvaralaštvu, nastavlja put davno omeđen i kreće se u njegovim granicama.

Svojom knjigom „Tko si ti i što si ti“ kao da književnik pokazuje novu vezu ovovjekog čovjeka sa praiskonskim čovjekom patnje, tako dobro opisanim u Bibliji, u knjizi o Jobu, u kojem nam Božje nadahnuće upravo i govori o ljudskoj patnji, nedokučivosti odgovorima oko pojedinih razmišljanja, pitanja, tuga, nadanja... Kao da Zdravko svojega junaka ili glavnog lika u ovoj svojoj knjizi vidi kroz lik biblijskoga staroga Joba, ostavljenoga od svojih najbižih, pa u pojedinim trenucima, bar mu se tako činilo, i od samoga Boga.

 

Njegov malaksao život, kao pijesak suh, iskrvavljen, isisan svjetlećim

    treperenjem, u dalekoj tami beskonačnog polja njegovu dušu dokučuje.

    Ovdje je jednak ogoljelom trnu, toj grobnoj prašini i nju bi u svojoj

    neutješivosti mogao svladati, kružeći između naboranih očiju, tako

    ožalošćen i skroman u predvorju smrti.

 

U kršćanskoj tradiciji lik Joba je oličenje čovjeka, njegovih mana i vrlina, njegove potrebe za prikazivanjem dobroga dijela samoga sebe, a želje da ono što je negativno ne bude primjetljivo. No, Bogu ništa nije skrito, pa otkriva i najdublje intimne nepravilnosti Jobova života, koje on sam nikako nije mogao protumačiti, a pokušavao je. Kao da nam Zdravko Luburić želi upravo reći, kako koliko god pokušavali pokazivati se dobri i dobro živjeti, ipak postoji ono nešto što nas vuče na dno, ono što nas odvlači u neke druge mračne odaje u kojima ostajemo vječno i bez mogućnosti izlaska na svjetlo dana. Upravo ta književnost Luburićeva je životna preokupacija. Nije on književnik koji se želi nekomu dopasti ili iskamčiti lijepu riječ, nego želi prikazati stvarnost iz jednog drugog kuta, kuta u koji svi barem jednom u životu zapadnemo, a kad se iz toga jada  i sivila izvučemo onda ga nekako brzo zaboravimo.  On nam onda zaprijeti svojim povratkom i odvlači u potpuni kaos, u ambis, kao što reče Zdravko „u podzemne odaje“:

 

To je njegov teret besmrtnih jer sve tamni što cvijeta i niče, šuti i gleda i

    njega očekuje i njega proklinje.

    Njih on sluša, njih ne prepoznaje i pjeva uz grobni korov.

    Onda ide nekamo daleko, daleko k svojim izgubljenim rukama i one su

    nevidljive, one su suhe, suhe i nepomičan zrak u podzemnim odajama.

 

U sivoj tegobnoj mukom isprepletenoj priči Luburić ipak tka jednu realnost ljudskog življenja. Rijetka su očitovanja nježnoga, lijepoga, ali ponekad se nađe i tih tonova. Kao, na primjer:

 

Svjetlo jednog svakog dana vodi te za ruku daleko, daleko kroz zemlju,

    ponekad propadaš, padaš u šutljivu rupu i po običaju pjevaš noćne

    himne na danjim strunama, pritiješnjen i težak bez riječi zoveš sve da

    im smješkajući se kažeš dobar dan.

 

Imajući u vidu da je književnost univerzalna datost ljudske kreativnosti, u njoj, književnosti, svoje mjesto nađe i smrt, crna i okrutna stvarnost ljudskoga življenja. U djelu „Tko si ti i što si ti“ Zdravka Luburića prikazana je na gotovo savršen način.

 

U Zagrebu, 01. kolovoza 2020.

Anto Pranjkić, mag. theol.