Teško pobijeđenima

99.00kn


Back Cover

Zbirka Zdravka Luburića „Teško pobijeđenima“ je zbirka u kojoj se smjenjuju upravo takve boje: u zemlji, u Bleiburgu, posijana je Smrt, žene, djeca, starci, oficiri, vojska… Zemlja i voda progutale su ta tijela, a njihovi glasovi iz daljine ječe, uranjaju, lome, plaču i zapomažu. Zakukuljen strah u neizvjesnosti koja je još jedina bezupitna, koja čeka, strpljiva. Svi spušteni pogledi tijela u ovoj poeziji zapravo su jedan pogled, taman, šutljiv. I te oči pobijeđenih vlaga su rose bespomoćne, usuglašene, skoro harmonizirane. Te oči traže podršku minuloga vremena i onoga koje je tu. Ali na odziv čitatelja susreće samo mračnu sliku „vonja užasna čovječanstva punoga nezemaljskih mrlja“. Pogledi stradalih su pogledi široko raširenih očiju koji čekaju „nešto“, a glava je strah i nadrasta vrijeme („Neizvjesnost čeka“). Sva zbirka je istančana frula čekanja, kroz svaki poj nastaje ono, čekanje, mudro i staloženo, hrli svojemu cilju, da ih se čuje, da se njihove riječi iz zemlje čuju, i progovore tuđim ustima. Ustima koje to mogu. Ako žele. Oni su zaboravljeni i sjećanje na njihovo „zaboravljeno mučenje miruje“ („Čekanje“). Oni zbore šapatom, a nije li to najjači glas?! I Strašan?! I jeziv?! Kako obuzdati „izgubljene oči“? One su potamnile od zagasita čekanja, fatalnost koja ih osvaja i tišina koja ih oblači u čitatelju bude tišinu i dostojanstven mir. („Neizrecivo čekanje“).

Ljiljana Tadić, prof.

Kategorija:

Description

TAMNI GLASOVI POD KOROVOM PLAČNE ZEMLJE

 

Dahom lirske forme smjenjuju se boje mrtvila i života, svega onoga što u te dvije istine stane. I živi, i zapomaže, i preklinje da bude ako ništa drugo a ono bar saslušano. A nakon toga, to tijelo donosi neki novi oblik, jedinstven.

Zbirka Zdravka Luburića „Teško pobijeđenima“ je zbirka u kojoj se smjenjuju upravo takve boje: u zemlji, u Bleiburgu, posijana je Smrt, žene, djeca, starci, oficiri, vojska… Zemlja i voda progutale su ta tijela, a njihovi glasovi iz daljine ječe, uranjaju, lome, plaču i zapomažu. Zakukuljen strah u neizvjesnosti koja je još jedina bezupitna, koja čeka, strpljiva. Svi spušteni pogledi tijela u ovoj poeziji zapravo su jedan pogled, taman, šutljiv. I te oči pobijeđenih vlaga su rose bespomoćne, usuglašene, skoro harmonizirane. Te oči traže podršku minuloga vremena i onoga koje je tu. Ali na odziv čitatelja susreće samo mračnu sliku „vonja užasna čovječanstva punoga nezemaljskih mrlja“. Pogledi stradalih su pogledi široko raširenih očiju koji čekaju „nešto“, a glava je strah i nadrasta vrijeme („Neizvjesnost čeka“). Sva zbirka je istančana frula čekanja, kroz svaki poj nastaje ono, čekanje, mudro i staloženo, hrli svojemu cilju, da ih se čuje, da se njihove riječi iz zemlje čuju, i progovore tuđim ustima. Ustima koje to mogu. Ako žele. Oni su zaboravljeni i sjećanje na njihovo „zaboravljeno mučenje miruje“ („Čekanje“). Oni zbore šapatom, a nije li to najjači glas?! I Strašan?! I jeziv?! Kako obuzdati „izgubljene oči“? One su potamnile od zagasita čekanja, fatalnost koja ih osvaja i tišina koja ih oblači u čitatelju bude tišinu i dostojanstven mir. („Neizrecivo čekanje“).

Luburićeva zbirka „Teško pobijeđenima“ je kolektivni vapaj (žene, djeca, starci, svećenici, oficiri, vojnici) stradalih u Bleiburgu, na tom polju smrti i strave.

Ništa svijetlo u ovoj zbirci čak ni na margini nema. Živa smrt stenje, a to je ograničen prostor „bodljikavom žicom i tenkovskim rovovima“. Jezivi prizori „zbunjenih tijela i bespomoćnosti“. Njihove oči molećive vlažnosti su oči sužnja, opkoljene gole zemlje, a drhtaji njihovi govore i bez verba („Obećana zemlja“).

 

„… preko tristo tisuća jama

i grozom preko tristo tisuća kapajućih jeza

iz svakoga oka“

 

(„Isporučeni“)

 

Iz svakoga oka…

 

Ovo je crna poezija iz jame izrasla, jezive zemlje, hladne, mrtvački opipljive, stravične. Kako se oglušiti na vapaj iz zemlje, na zapomaganje „mirnoga“, mrtvoga tijela?! U versima se mogu osjetiti njihovi poraženi koraci, pognute glave, stiješnjeni pogledi i stope kako „idu svojoj zemlji u susret“. Kao da je zemlja oduvijek čekala baš ta bleiburška tijela („Idu svojoj zemlji u susret). I sada, jesu li zemlji oduvijek pripadala, toj i baš toj zemlji, ili su k njoj namijenjena, da iznad njihovih vapijućih ruku nikne svježe, mirisno cvijeće. Nikne mir nezamjenjiv na tlu obraslom visokom nepokošenom travom?!

Ne mogu se oteti dojmu da je Luburićev neiscrpan izvor motiva Zemlja, zemlja koja plače, zemlja s rukama vapijuće ljubavi, zemlja u kojoj podzemni glasovi zovu, lutajući tamnim holovima. U tim zbijenim kolonama čitatelj će začuti „pripremljeni vrisak/ koji se spušta u sebe, u srce decimiranog naroda/ koji u zavičaj suza rame uz rame ide:/ žene i djeca, starci i starice, uniforme i uniforme,/ a onda zvijezde potamniše vodeći tolike ruke/ i očne šupljine uz oštrice…“ („Više od tristo tisuća očiju“). Zatim, tu je i motiv Očiju: „Oči bez tijela, tolike oči, i prazne i crpljene zemljom“ („Tunel“). A nakon tunela „razodjenuta gola tijela prigušeno se previjaju“ („Poslije tunela“).

 

„…tamo ih je dno rijeke Drave otkrilo ubijene,

bačene mrtve i polumrtve djevojke i majke,

odgurnute lopatama u mnoge vječne uvale“ („Drava“)

 

„Zemlja leži na leševima,

a Drava na očima koje se ne mogu zatvoriti“

 

Ova zbirka preplavljena je potresnim stihovima:

 

„Zemlja leži na leševima,

a Drava na očima koje se ne mogu zatvarati.“

 

Autorova suživljenost sa žrtvama duboka je, također potresna, on vidi da su one „ugrabljene dnom“, da plutaju „isprepletena tijela“ i da se slušaju („Buja i raste rijeka Drava“). Autor je sišao u te podzemne rupe i promatra „crnim“ očima crna tijela i kosti, sluša njihove crne glasove. A crni glasovi nisu ništa drugo nego zbijena, pritiješnjena šutnja.

Sva leksika zbirke nabujala je tamnim leksemima: lešine, krici, šutnja, bol, smrt, vrisci, jauci…

 

„Obavijeni crnom vječnosti molitve

ne znaju nikome ništa reći, nego govore naizust

kamenim očima šupljinama šutljivih mrtvaca

i bacaju se velikim licima na zemlju,

a onda na tešku mrlju čovječanstva.“

 

(„Vječna sadašnjost“)

 

„Tko se usuđuje pokopati više od tristo tisuća mrtvih

pitajući mrtve?!“ („Šutnja ih nadgleda“)

 

Pjesnik spominje teritorijalne kolone posijane smrti: „Na sedmom kilometru Maribora“, „Lipanj u okolici Celja“, „Groblje od Dravograda do Slovengrada“, „Sabirni logor u Bjelovaru“, „Noćni urlici u Sisku“…). To je stradalni grobljanski jek, Križni put hrvatskoga naroda, preplavljen strahom, izbečenim očima („U jamama, u bezdanima, u rijekama“). To je „jama za jamom“, to je onaj pogled kroz bodljikavu žicu, sa zrakom bez zraka, s dlanom na slobodi ali zarobljena tijela. To je gluha tama, duboka bol, to je ponor crnila. Autor ne štedi, slike „odrubljenih glava“, “izvađenih utroba i ostavljenih pokraj puta“ („Starci i starice“). Nerijetko pjesnik zna spomenuti uskraćenost odgovora, pretopljenost pitanja u šutnju, u tišinu („U dubokome miru“, „Drava“, „Ulaze u zvoneću noć“). Nakon stihom predočenih pogibelji starih, pjesnik predočava i pokolj kadeta i mladih časnika („Pokolj kadeta i mladih časnika“). Ti pogledi mladih, tek propupalih očiju, „slične svjetlu otvorene noći“, pale su, „a potom otputovale na zracima mjesečine“.

 

„Zemlju užasne krvi ne može se čuvati ni izmjeriti

tijelima bez težine;

mlada, jednaka simfoniji ta tijela nisu znala

zašto svirepost užasnom maštom

opijenom lubanjama i gnojem i zločinačkom žeđi

izbada živa tijela, izmrcvarena tijela,

uškrinjena svibanjskim dahom ambrena mirisa

uz jauk vjetra sprema u zemljin lijes.“

 

Strašne slike: „nebo zavijeno ranama“, „izgorjelost u zvijezdama smrti“ („Noćni urlici u Sisku“) u čitatelju će izazvati strah i jezu. Pjesnik poseže za obrnutom  perspektivom, jer zvijezde ovdje nemaju obrise romantičarskih boja, maštanja, snatrenja i iluzija, one su ovdje posijani pečat smrti; rane neba krvare i to su monstruozno strašni prizori. To su prizori „gnjilih crnih raspadanja“, „grohoti leševa“. „Preko tristo tisuća viri iz zemlje“ – stihovi koji vape ispod tamne zemlje, oči tih tristo tisuća vire iz zemlje, uplašenim, skrovitim pogledima, vapeći da se na njih sažalno pogleda, da se moli za spokoj tih namučenih duša, da postoje iako ih više nema. Pjesma „Zemlja leži na kostima“, posljednja u ovoj zbirci, ima svoju povijesnu dimenziju, težinu i težište, svim žrtvama daje osjećaj pripadnosti, posvojnosti, da ispod zemlje glas tih mrtvih odjekuje, i živi, i diše…

Zemlja zakopava samo tijela, a duh se uzdiže iznad nje!

Ljiljana Tadić, prof.