Tak je negda bilo

Urednička recenzija

Tri kapi djetinjstva, dvije kapi zavičaja, kap ljubavi, kap znoja, kap veselja

Premda je poeziju i zavičaj uvijek nosila u sebi, Marija Miklaušić počela je pisati u zreloj dobi od čega je do pojavljivanja prve zbirke prošlo trideset godina. Zbirka lirske poezije Tak je negda bilo mogla bi nositi i naslov Kak je negda bilo lepo, kao što je jednu od svojih pjesama naslovio i Miroslav Dolenec Dravski. Zbirka je to, kao što lirici i priliči, kratkih, osobnih, intimnih, osjećajnih i slikovitih pjesama u kojima autorica stvara idiličnu sliku djetinjstva i zavičaja poimajući ih kao čvrste uporišne točke tako potrebne u snažnoj životnoj vjetrometini. Govoreći o zavičajnim motivima i onima, koji su je okruživali u najbezbrižnijem razdoblju života, ona crta oazu mira, sklada, razigranosti i šale.

Najljepša sjećanja veže uz majku, koja je u teškim trenutcima bila uz nju, uz spokoj i red koji je unosila u njezin život, požrtvovnost kojom se brinula o njoj i o svakodnevnim poslovima. Majka je izvor ljubavi,ona je ljubav i samo joj se to može i uzvratiti. Tu su predmeti iz najranijeg djetinjstva kao što je zipka, stol, prozori, kućice. Potom kreće u dvorište s njegovim stanovnicima (kokošima, kravama, svinjama, psima, mačkama, vrapcima), zdencom, drvima, orahom, šljivom i tepko mruškom i u polje zaprežnim kolima dočaravajući poslove koji su se obavljali uz cvrkut ptica ili posleničku pjesmu, a ne u zaglušujućoj buci megalomanskih traktora i  strojeva. Slikovito dočarava vrijeme kad si je čovjek sam proizveo gotovo sve što mu je bilo potrebno za život od hrane i odjeće, alata kojima će ih proizvesti, do kola, kuća i nastambi za životinje te spremišta za njihovu hranu. Tada je bilo više vremena, kao da je život tekao sporije, a i okoliš je bio zdraviji za razliku od danas, kad se živi brzo, trčeći i kad se nema vremena za bližnje i prijatelje. S nostalgijom se prisjeća pojedinih blagdana i običaja vezanih uz njih (Vuzmeni ruček, Zornica, Pri ručku). U pjesmi Ženska sudbina iznosi jednoličnost svakodnevnih poslova, koje su obavljale isključivo žene, koji su se podrazumijevali i za koje se kaže kad ih obavljamo, ništa se ne vidi, a vidi se itekako prestanu li se oni obavljati. Kao vrijedna seoska, uvijek zaposlena žena, iznosi poticajnu i zdravu životnu filozofiju u smislu Carpe diem! (Gdabuš) potičući mlade da iskoriste dan da život ne prođe uzalud. Smiješak na lice čitatelja izmamljuju šaljive pjesme Zutra bum rakiju pekel i Više ne bum koje govore o trenutcima opuštanja prosječnog Podravca.

Ciklus Gledim te čine ljubavne pjesme posvećene dragoj osobi koja može biti dragi, ali i vlastito dijete. U njemu se može pratiti put od prvih đačkih simpatija, preko mladenačke zaljubljenosti, zrele ljubavi pa do nekih razočaranja, rastanka i boli zbog gubitka voljene osobe.

Slike svega navedenog pretočene u jednostavne lirske pjesme složene u rime Marija je dugo nosila u sebi. Zbirka ima terapeutsko djelovanje za nostalgičnog čitatelja koji se s dragošću prisjeća djetinjstva provedenog na selu. U njoj imamo sačuvan još jedan pogled na prohujalo vrijeme ruralne Podravine u kojem se također živjelo, ljubilo, radilo, družilo i veselilo samo u nešto sporijem i smirenijem ritmu.

Lidija Levačić Mesarov, prof.