Sveta mjesta od zemlje i kamena

99.00kn


Back Cover

Ledenost učmala prostora kola među mučenicima, mrtvima, prigušenima, omalovaženima… Okrutnost i podmuklost krvotoka stravična strašila, ukočena i obasuta cerenjem ukrašena „bijelim pitanjima“. To je stanje agonije, zaprepaštenja, oksimoronski spoj hladnoga milovanja: „stiskanje sadašnjosti“ koja „hladno grije“ – poezija naizgled nerazumljiva, ali duboka, jasna, tamna! Na visinama iza prljavština je, nemoral, i vječna, kontinuirana, neugasiva rana puka. Na toj tinjajućoj rani naroda prostrta je povijest, opružena, razgolićena i šutljiva. Ali prijetvornost ništi svaki odraz činjeničnoga, ubraja konvencije stoljećima i svladava pred licima karnevalskim skoro ugušenu savjest da sve to ipak nije tako… a mrtvi… njih nitko ne može prevariti, oni zbore, rječitiji od živih.

Ljiljana Tadić, prof.

Kategorija:

Description

POVIJESNE RANE UGRAVIRANE CRNIM ORDENJEM ZABORAVA

 

Ledenost učmala prostora kola među mučenicima, mrtvima, prigušenima, omalovaženima… Okrutnost i podmuklost krvotoka stravična strašila, ukočena i obasuta cerenjem ukrašena „bijelim pitanjima“. To je stanje agonije, zaprepaštenja, oksimoronski spoj hladnoga milovanja: „stiskanje sadašnjosti“ koja „hladno grije“ – poezija naizgled nerazumljiva, ali duboka, jasna, tamna! Na visinama iza prljavština je, nemoral, i vječna, kontinuirana, neugasiva rana puka. Na toj tinjajućoj rani naroda prostrta je povijest, opružena, razgolićena i šutljiva. Ali prijetvornost ništi svaki odraz činjeničnoga, ubraja konvencije stoljećima i svladava pred licima karnevalskim skoro ugušenu savjest da sve to ipak nije tako… a mrtvi… njih nitko ne može prevariti, oni zbore, rječitiji od živih.

 

Luburićeva poezija je crna, tamna i ogorčena, u njoj užareno mrtvilo strpljivo svladava bijes („Bijelim pitanjima“): pažljiv čitatelj uočit će jake stilske mješavine, od forme, izraza pa sve do značenja, semantike. Ovdje je caklasto izoštren sosirovski model znaka, nerijetko oblikovan Baudelairevim bojama sinestezije – naizgled nespojivih osjetila; ova poezija šokirat će nas svojom istinom, bez štednje da se uljepša, dekorira bez želje, jer to je minula povijest, ogoljena do kosti, poklonila se i nastupa tiho se cereći, obuzdano, dah po dah, strpljivo, smireno i smiono počinjući monolog. Oči koje hramlju, koktel osjeta optike i dodira , a crpljenje motivske snage je u povijesti, odakle probodene oči vide, vide sve… ovdje su mrtvi personificirani, oživljeni; ovaj svijet nimalo nije lijep i ukusan meni, nasilje i sivo – crne nijanse ljudske okrutnosti slikaju na platnu okrutnosti, jecaja, vapaja… opaka istina progovara iz ovih stihova: „nepotrebni grobovi“ – ružno je pokopano, pa čemu onda materijalni, opipljivi grobovi?! Luburićeva poezija je poezija pitanja i odgovora, crnih pitanja i crnjih odgovora, „jedna pokvarenost potiskuje drugu“; i gušeći ona mora negdje popucati… ovdje „drhte“ pokojna bića, a lirski subjekt u njegovoj pjesmi zakriljuje prvenstveno one koji su pod zemljom bez križa iznad nje. To je „nužnost progovora“, zaboravljenost, opustošenoga u čovjeku samome, gdje je otuđenost još davno postala bratom. To je „neizmjerna zabluda zakrvavljenog“:on pjeva Smrt, i ne da čovjek prolazi sa smrću nego obrnuto: smrt je ovdje prijateljsko nastojanje za crni štimung amorala („Oči koje hramlju“).

 

Život i vika prolaze, prolaznost ionako oboji sve po vlstitoj želji. Ali Luburićeva zbilja u pjesmama nije bilo koja i kakva zbilja; to je crna, tamna iskvarena realnost gdje svijet, zemlja pita; to je monstruozna slika s jednim okom promatrane aure, to je crna jedooka ljubopitljivost! A puk – to je onaj trpnički modem s koljena na koljeno, zamagljena ironija kao posve nebitna, a što puk od kuknjave može imati. Ne, on izabire osmijeh da mu bude lakše. Ogoljela istina, možda ponajbolji stih u zbirci: „smijehom svog identiteta bez identiteta“, Zolina optika žerminalskoga tipa. I mi točno vidimo iznutricu ljudskoga tkiva, prepoznatljivost socijalne nizine svakoga, od uglja crnoga  čovjeka. To je omalovažena i degradirana istina jer oduzeti nekome identitet znači a što drugo nego oduzeti mu sve: početak, trajanje, svršetak…(„Oduševljenim umorom korača“).

 

Osamljenost i osama znaju od lirskoga subjekta formirati roba straha, pogled iznutra sebe, unutar sebe sinestezijski („blistanje melodije“ optika + sluh), obrnut poredak stvari, a takav poredak zapravo je u samome lirskome subjektu. I jadnost progovara prazninom, a praznina ima lice. Mnogo je tuge u ovim stihovima, to su glave koje nemaju skoro ništa sa svijetom – „U ovoj glavi ne počiva svijet“. U prizmi osamljenosti gdje dvostruki mir plijeni svojom raskoši, poticaj iznutra zaboravlja sav svijet, ali zar nije najstravičniji bijeg od samoga sebe?! O tome svjedoče stihovi na koncu pjesme „Presenećena zabluda“: „u bijegu svojih pogleda svakoga dana“.

 

Čitatelj katkad ima osjećaj da Luburićeva poezija progovara ispod zemlje, crna, tamna, duboka, mračna. Pjesnik markantno izriče povijest, minulu a tako životvornu. To je dizdarevski postulat terminologije mrtvih, personificirani pokojni koji i ne može zboriti ništa drugo osim istine koja jedina ostavlja svakog čovjeka bez daha: smrt pred kojom se zašuti. Ona rađa poštovanje, respekt. A tu su muke, bespomoćne, osim da samo opomenom sudjeluju u životu živih! „U ovoj neizmjernoj građevini kruha i zemlje/ stenju stoljeća pod gluhom kiselinom smrti/ pokrivene mračnom savjesti lavine noževa.“ Izuzetna jačina stihova – zemlja kao građevina, u kojoj se za kruhom teži. Stoljeća u ovoj zbirci  ne plaču, ona stenju. I tu je gorčina. A šutljiva u svojemu mraku, gluha „kiselina smrti“ izjeda i nagriza. Povijest pod čelikom nemirne savjesti, pod oštricom smrti, i klanja, i rata… u noti opomene i podsjećanja progovara lirski subjekt: „znaš li ti da je tuga probodena križevima“. Čitatelju, osjetiš li eksplodirajuću polisemantičku kružnicu: tuga koja miriše na Križ otkupljenja; tuga nakon podignuta križa; tuga kao putovanje i ishod lica, naroda… ovo su slike „tmine duše“, filozofske iznijansiranosti vječnih pitanja: tko smo, kamo idemo ili smo išli… i nema nebitnih, svi su isti, svaki „hrvatskim slovom napisan“ personificiran je u Luburićevoj poeziji („Tajnom slova“).

 

Povijest njegove optike glorificiran je govor „proznoga kolektivnoga lika“, gdje istina bićima pokopanim vječito progovara, i opominje, i izaziva… to je domoljublje svakoga pojedinca, ne samo hrvatskoga; to je strpljivi pojedinac naroda koji i „šuti“ i „i ne šuti“, ali lirski subjekt tugaljivo i bijesno pjeva o kukavičluku da se zbori, ali se ipak ceri pred svim šutnjama, i pred bolnim, izranjavanim majkama, i novim pokoljenjima („Savjest i bijes“). Stilskim ponavljanjima Luburić posebno zna naglasiti tematsku tančinu: „Potajno vreban iz prikrajka očima i opet očima“; „pa onda stoje i samo stoje i stoje“. Šutnja – mrtvi – križ – iskopane oči – gluhoća – tama – to su osnovni postulati na kojima je satkana ova zbirka. To je prostor u kojem se nema gdje, „bijeg od sebe do sebe“, sve je pretopljeno u molitvu, zagrljaj nebesa, zatim ne molitva uz krunicu nego uz obol i klanjanje „stoljetnim grobovima“. Nakon izrugivanja, prah, pepeo, iskoračen strah. („Tragovima kočnica“).

 

Stih smisaono veliča snagu i krhotine zemlje, ali kad „samoća zaplače“, tu se prelamaju tuge, šutljive, misteriozne, humci progovaraju, kosti su personificirane… često ponavljano, strah je koordinatorom čovjekova kretanja, prikačena etiketa koja žulja, ali bez poteza da ju se odreže. I ove pjesme ne možemo (ne moramo) promatrati izdvojene, zbirka je strukturirana tematsko – motivska cjelina, motivi se pretapaju iz stiha u stih, tema neiscrpno bilježi daljinu („Razoreni u ništavilo“).

 

On dotiče najdublje crnine u čovjeku, ponire u njegovu samoću, put k ništavilu vlastitom izboru da se „željezno odmiče čovjek od čovjeka“ („Promiče vrebajući“). Socijalna neuravnoteženost ljudskoga društva i ovdje je progovorila o „malima, izduženima“: na drugoj obali su proždrljivi (crno – bijela tehnika dovest će nam zaboravljene, one s nasmijanim očima koje se ne smiju). Strašne slike!!! („Jedan kratki pogled“). Otupjela žrtva nemilosrdna rata odjednom je u svjetlu mrtvila, krvi… i to što pjevaju nije nikako pjesma nego „mrtvi glas čelika“. Njihove oči su ubijene, one zure, „zaudaraju na čovječje meso i čovječje kosti“; to su potresni stihovi duboke crne rupe u kojoj su mrtvi, žrtvovani pali i nikakvih stuba nemaju da makar i klimavim korakom pokušaju izvan! Pa kad ne mogu, a tko im treba biti pomoć da uspiju, da lik im ponovno nikne! („Došao već oblikovan“)?! Pa mi čujemo govor mrtvih kroz „nagnutu podrhtavajuću travu“, nepokošenu travu. Iako oni govore grotesknim “očnim dupljima“ („Svaki dan se blista i ne govori“). I kad Luburić kaže blista, to blistanje nema svoju denotativnu funkciju, ono djeluje oksimoronski i kontrastno.

 

„Simfonija zemljina raspela“ jedan je od melodičnijih naslova. Učestala glazba očaja natkriljuje bilo kakav dojam svjetla; zvuk oko pokopanih kamen je; ovdje je satkana bol u zjenama kostiju, sjena „strpljive mekoće“. Zamislimo: kad umorni leptiri izgube vid, počinje apsolut mraka. A iznad svih pokopanih kostiju naroda pjesnik dostojanstveno stavlja na suvu, hladnu zemlju cvijet/ cvijeće („Simfonija zemljina raspela“). Metafora „zabravljena krv“ – Zemlja urla i može joj se samo pod ključem, s lozinkom u desnoj šaci („Nijema nepokretnost“), stravičan pogled bogalja, škrgutanje njegova govora. I u travi je istina, mrtvi su je ponijeli sa sobom, ali „mrtve ptice“, crni gavrani iskopali su je, i oglušena, ona je rječita šutnja, ukočeno zvono („Riječi dugih pogleda“).

 

Jedna od velikih Luburićevih tema je živi, iscrpljeni čovjek, sahrana njegova živa pa mrtva tijela. Komunikacija između tišine i bogalja: bogalj „liže rane svoje zemlje“, a tišina ih „gleda preko ramena“). Jedini prijatelj je beživotan šapat… („Vrijeme šuti i čeka“).

 

Moćno pitanje: „Kuda sada iskopanih očiju“ („Moć razgaženih“)!

 

Nepomično izgleda ova cvjetna tišina

Koja izgorjela crninom u bijeloj odori gordosti

Posta tiha, sve tiša, posta bilo zvijezda

Iznad živoga groba, cakleći oblak i leden.

Veliko svjetlo misli što će ostati, a što ne od traga

Vrućega daha jer samo on zna da je poniženo vrijeme prašina

Koja krešti oštrim prodornim glasom

I zbrojava dušom sva sveta mjesta od kamena.

 

(„Glasno zatišje“)

 

To je govor kostiju, šturih kostura „kraj golih kostiju“ („Dijelovi dalekog vida“). To je „dugi, dugi pogled“ koji promatra šutljivo. Zamislimo to oko – stravičan prizor… („Dugi, dugi pogled“).

 

Zbirka je elegična počast stradalima, mrtvima, zaspalima, travom prekrivenima i ništa drugo nego opomena živima. Ona je kovačićevska jama crvenila, tmine („Jame“). Motivi prolaznosti, propadanja materije. I sve u tišinu stane, nakon užasa. I stići će sva pokoljenja: „Pristiglo u ovom trenutku to glasno zatišje/ uklesano je u sva podrijetla i pokoljenja“).

 

Od mrtvih treba učiti! Živi nikad nisu pouzdani!

 

Ljiljana Tadić, prof.