Srce i pohlepa – provalije i padovi

120.00kn


Back Cover

Muše radnju smješta u Tuzlu, urbanu bosanskohercegovačku sredinu tokom godina sa prijelaza iz sedamdesetih u osamdesete gdje je drug bio drug, prijatelj, bez obzira koje gore list bio i kako se zvao. U vrijeme gdje se poštovalo drugo i drugačije, ali samo običajem i navikama i upravo to drugo i drugačije oslikano u liku stare Ruskinje Mile koji otvara radnju i svojim djelovanjem razvija epilog. Tuzla je specifikum, i tada i danas i vjetrovi povijesnih pravaca Tuzlu ne remete. Ona ostaje bastion suživota koji kursevi novih vremena nisu mogli pokvariti. Čovjek, insan je mio, ma koje vjere bio, i na tom osnovu se i grade likovi. Omer je glavni lik. Sin rudara koji je poginuo u jami Raspotočje, siroče bez majke koja je umrla prije toga. Mladić, skoro dječak koji ostaje sam i koji kao kapital ima jedino svoj dobar odgoj, čast i obraz koji je naslijedio od svojih roditelja…

Mr. sci. Jasna Hadžiselimović, prof.

Kategorija:

Description

Muše radnju smješta u Tuzlu, urbanu bosanskohercegovačku sredinu tokom godina sa prijelaza iz sedamdesetih u osamdesete gdje je drug bio drug, prijatelj, bez obzira koje gore list bio i kako se zvao. U vrijeme gdje se poštovalo drugo i drugačije, ali samo običajem i navikama i upravo to drugo i drugačije oslikano u liku stare Ruskinje Mile koji otvara radnju i svojim djelovanjem razvija epilog. Tuzla je specifikum, i tada i danas i vjetrovi povijesnih pravaca Tuzlu ne remete. Ona ostaje bastion suživota koji kursevi novih vremena nisu mogli pokvariti. Čovjek, insan je mio, ma koje vjere bio, i na tom osnovu se i grade likovi. Omer je glavni lik. Sin rudara koji je poginuo u jami Raspotočje, siroče bez majke koja je umrla prije toga. Mladić, skoro dječak koji ostaje sam i koji kao kapital ima jedino svoj dobar odgoj, čast i obraz koji je naslijedio od svojih roditelja…

Mr. sci. Jasna Hadžiselimović, prof.

Reviews

Urednička recenzija

Mišljenje o romanu „Srce i pohlepa“ autora Muhameda Begića-Mušeta

Pjevač, pjesnik,kantautor i prozaista Muhamed Begić-Muše je nakon cjeloživotnog bavljenja muzičkom umjetnošću iskoračio i u izazove proze i čitateljima/cama podario pitak, lako čitljiv roman „Srce i pohlepa“. Da li su to životna iskustva u promatranju ljudi i karaktera tijekom puta muzike i kavane, da li lična, često i teška životna iskustva ponukala umjetnika da i pjeva, ali i govori, ne znamo. Uglavnom, djelo je progovorilo iz umjetnika i vratilo nas u rane osamdesete, gdje su pravi životni reperi bili mjerilo života, a pokvarenost, pohlepa i zlo bili nešto pokuđeno, nešto što na kraju puta koji se životom naziva ipak gubi bitku. Muše radnju smješta u Tuzlu, urbanu bosanskohercegovačku sredinu tokom godina sa prijelaza iz sedamdesetih u osamdesete gdje je drug bio drug, prijatelj, bez obzira koje gore list bio i kako se zvao. U vrijeme gdje se poštovalo drugo i drugačije, ali samo običajem i navikama i upravo to drugo i drugačije oslikano u liku stare Ruskinje Milekoji otvara radnju i svojim djelovanjem razvija epilog. Tuzla je specifikum, i tada i danas i vjetrovi povijesnih pravaca Tuzlu ne remete. Ona ostaje bastion suživota koji kursevi novih vremena nisu mogli pokvariti. Čovjek, insan je mio, ma koje vjere bio, i na tom osnovu se i grade likovi. Omer je glavni lik. Sin rudara koji je poginuo u jami Raspotočje, siroče bez majke koja je umrla prije toga. Mladić, skoro dječak koji ostaje sam i koji kao kapital ima jedino svoj dobar odgoj, čast i obraz koji je naslijedio od svojih roditelja. U toploj konverzaciji Omera i rano preminulog oca naglašavaju se ti temelji kojima Omer ostaje dosljedan i u najtežim životnim situacijama. Također, topla uspomena na majku otjelotvorena u keranoj maramici koja mu od nje ostaje nakon što gubi i rodnu kuću i druge uspomene vezane za nju. Roman bi bio patetičan da nije pun tiho i vješto ispletenih elemenata narativno prikazanih o običajnosti autohtonog bosanskog muslimana koji ne pije alkohol, ne jede svinjetinu, klanja dženazu, ali i voli i poštuje Milana i Anku kao rođenu familiju. Također, duh socijalizma, radničkog samoupravljanja, partijskih čankolizaca i sitnih šefića sa svojim zlom i dodvorljivošću, slika su prošlih vremena koje mogu stvoriti okvir za film kojemu bi tema bila suđenje i kažnjavanje po kratkom postupku od strane šefića i partijskih čelnika, čega je i Omer bio žrtva. Suočen sa usudom siročeta, prisiljen da u svojoj sirotinji sačuva obraz i čast, često gladan, Omer je prisiljen da se kroz život bori jedinim kapitalom koji ima, a to je poštenje i rad. Nevješt u prepoznavanju ljudi i karaktera doživljava bračni fijasko zbog nevjere supruge Aide, pukog seljančeta koje se polakomi za gradom i gradskim manirima i vara ga sa jednakim derivatom tog kasnog socijalističkog perioda, gazdom Hazimom, zadriglog seljaka koji mijenjajući žene hrani svoj nerealizirani ego. Postupci tih poluljudi također roman dižu sa razine prosječnosti jer stvarajući njih stvara tipskog junaka i njihovu sliku koja je svevremena i aplikativna za svako vrijeme i svako društvo. Slika zadriglih seljaka, bijelog hljeba najedene provincijalke, osiljenih šefića stiglih niodakle i vjerojatno, posredstvom partijskog angažmana po prvi put svjesni da su neko, u jadnoj tami svog ograničenog uma. Ta crno-bijela, pomalo deplasirana tehnika gradnje lika ovdje ne srlja patetici. Čini zgodan romansijerski pristup koji lik izdiže iz vremena i prostora. Diže ga u sve sfere pa i kažnjava. Smješta ga na svevremenski tron ili svevremensku kaljugu i poučava da su takvi,ini, zaista čir svakog društva koji truju sve oko sebe na račun svog kratkotrajnog cilja i ushita. Niže se paleta zanimljivih likova, predstavnika svoje klase i ranga. Pošteni Nermin, vjerni portir Davor, konobar Haris, na kraju njegova druga odabranica Bisa koja mu život oplemenjuje i konačno ga dovodi na željeno mjesto. Mišljenja su često takva da je čovjek veliki kada čini velika djela. Omer je veliki upravo u malom. Strpljivo je podnosio nepravdu vjerujući u nešto, a to nešto apsolutno nije bilo ni blisko ni dohvatljivo. Slijedio je svoje unutarnje ja, slijedio je zakon časti i reda, nije cvilio i plakao nad svojom sudbinom. Tim malim, nespektakularnim saživljavanjem sa situacijom, pokazao je koje su istinske ali i iskonske mjere čovjekove. Vjera u čovjeka, bez obzira kako se taj čovjek zvao, poštovanje svoga bez nametanja tog svoga drugima je formula za život. Bez obzira na socijalizam, vrijeme kad nisi smio biti ni Ivan ni Mujo, Omer je na diskretan i od ostalih prihvatljiv način sačuvao Din, Iman i odgoj muslimanske kuće. Autorov kvalitet je upravo ovaj nenametljivi način crtanja te karakteristike lika koja roman čini boljim. Tek toliko islama da se nazre ali da se ni u jednom trenutku od njega ne odustane. Također, diskretno naglašena tradicija ruskih doseljenika, Sklad Milana, pravoslavca i njegove Anke, Istrijanke iz Labina podcrtava taj dragi kazan socijalizma koji je pustio da na tlu Tuzle, zemlji i crnoj i slanoj svaki doseljenik živi na svoj način. Kolone u Miladijama su živa slika toga života koja se i danas nazire u tuzlanskim antologijama. I Česi, Slovaci, Talijani, Slovenci su živjeli na jednom mjestu i danas sačuvali tradiciju i običaje koje su donijeli u Tuzlu prije dvjesto godina. Upravo takvo slikanje ljudi i karaktera, ovaj roman, koji u osnovi ima Omera i njegov Život, čini dosljednim čitalačku pažnju i ja ga toplo preporučujem čitalačkoj publici.

Mr. sci. Jasna Hadžiselimović, prof.