Smijeh je lijek

100.00kn


Back Cover

Napeti ste? Pod stresom? Razdražljivi? Nisu ovo pitanja kojima počinje neka od reklama za popularno umirujuće sredstvo naše ili strane farmaceutske industrije, ljekoviti biljni pripravak ili neki čudesni tretman već početak recenzije jedne «ljekovite» knjige.

Čitali ste u časopisima o ljekovitosti smijeha? Preporuča se barem šest minuta dnevno kvalitetnog smijeha – naglas, punim plućima, srcem i ustima! Stimulira se tako krvotok, opuštaju se stisnuti mišići, mozak prima sretne impulse, imunitet raste… Mogli bismo tako unedogled, ali samo rijetki od nas bi svoje smjehove, šale i humoristične crtice iz vlastitog života stavili na papir, otisnuli u knjigu i podastrli to čitateljima na strogu književnu prosudbu. Treba biti hrabar pa u tako velikom društvu «ispričati vic». Neki frknu nosom, neki preokrenu očima, drugi odmahnu rukom i krenu svojim poslom, a tek poneki se primi knjige i od srca se nasmije. Što je to s današnjim ljudima, društvom i našom Zemljom kao idealnim mjestom za život? Upravo tim pitanjima, ali na dosjetljiv, humorističan i ludistički način, motiviran anegdotama i aforizmima, bavi se autorica Gordana Radaković u svojoj knjizi kratkih priča «Smijeh je lijek». Prije bismo njezine tekstove mogli nazvati humoreskama, crticama iz života i šaljivim abecedarijem svakodnevice jedne sasvim obične žene, gospođe iz susjedstva, možda baš vašega.

Sanja Beraković, prof.

Kategorija:

Description

Napeti ste? Pod stresom? Razdražljivi? Nisu ovo pitanja kojima počinje neka od reklama za popularno umirujuće sredstvo naše ili strane farmaceutske industrije, ljekoviti biljni pripravak ili neki čudesni tretman već početak recenzije jedne «ljekovite» knjige.

Čitali ste u časopisima o ljekovitosti smijeha? Preporuča se barem šest minuta dnevno kvalitetnog smijeha – naglas, punim plućima, srcem i ustima! Stimulira se tako krvotok, opuštaju se stisnuti mišići, mozak prima sretne impulse, imunitet raste… Mogli bismo tako unedogled, ali samo rijetki od nas bi svoje smjehove, šale i humoristične crtice iz vlastitog života stavili na papir, otisnuli u knjigu i podastrli to čitateljima na strogu književnu prosudbu. Treba biti hrabar pa u tako velikom društvu «ispričati vic». Neki frknu nosom, neki preokrenu očima, drugi odmahnu rukom i krenu svojim poslom, a tek poneki se primi knjige i od srca se nasmije. Što je to s današnjim ljudima, društvom i našom Zemljom kao idealnim mjestom za život? Upravo tim pitanjima, ali na dosjetljiv, humorističan i ludistički način, motiviran anegdotama i aforizmima, bavi se autorica Gordana Radaković u svojoj knjizi kratkih priča «Smijeh je lijek». Prije bismo njezine tekstove mogli nazvati humoreskama, crticama iz života i šaljivim abecedarijem svakodnevice jedne sasvim obične žene, gospođe iz susjedstva, možda baš vašega.

Sanja Beraković, prof.

Reviews

Urednička recenzija

NA KAVICI S GORDANOM

Napeti ste? Pod stresom? Razdražljivi? Nisu ovo pitanja kojima počinje neka od reklama za popularno umirujuće sredstvo naše ili strane farmaceutske industrije, ljekoviti biljni pripravak ili neki čudesni tretman već početak recenzije jedne «ljekovite» knjige.

Čitali ste u časopisima o ljekovitosti smijeha? Preporuča se barem šest minuta dnevno kvalitetnog smijeha – naglas, punim plućima, srcem i ustima! Stimulira se tako krvotok, opuštaju se stisnuti mišići, mozak prima sretne impulse, imunitet raste… Mogli bismo tako unedogled, ali samo rijetki od nas bi svoje smjehove, šale i humoristične crtice iz vlastitog života stavili na papir, otisnuli u knjigu i podastrli to čitateljima na strogu književnu prosudbu. Treba biti hrabar pa u tako velikom društvu «ispričati vic». Neki frknu nosom, neki preokrenu očima, drugi odmahnu rukom i krenu svojim poslom, a tek poneki se primi knjige i od srca se nasmije. Što je to s današnjim ljudima, društvom i našom Zemljom kao idealnim mjestom za život? Upravo tim pitanjima, ali na dosjetljiv, humorističan i ludistički način, motiviran anegdotama i aforizmima, bavi se autorica Gordana Radaković u svojoj knjizi kratkih priča «Smijeh je lijek». Prije bismo njezine tekstove mogli nazvati humoreskama, crticama iz života i šaljivim abecedarijem svakodnevice jedne sasvim obične žene, gospođe iz susjedstva, možda baš vašega.

Upravo ta nepretencioznost, lakoća kojom Gordana pripovijeda o svojoj svakodnevici, iznosi svoja razmišljanja nošena «divljom trakom misli», dosjetkama i upadicama, komentarima i žaokama, podsjetit će nas na kavicu sa susjedom. Sjećate se valjda, nekada su susjedi dolazi jutrom na kavu jedni kod drugih, čavrljali do pola devet, a onda se žurno pokupili kući da pristave ručak, pročitaju novine, odšetaju do parka, skoknu u dućan i slično. Nekada bismo vrata stana ili kuće ostavljali otključana, gotovo otvorena, jer je u svakom trenu mogla dotrčati susjedina klinka po šalicu brašna ili šećera koji je brbljava susjeda zaboravila kupiti ili nas pažljivo upitati treba li nam nešto iz trgovine. Neki od vas, dragih čitatelja, samo će sjetno uzdahnuti na ove «slike iz prošlosti», a neki (oni mlađi) će se začuditi da je takvo što u zbilji uopće postojalo jer zvuči kao scenarij nekog filma Tima Bartona. Njihova zbilja je nešto sasvim drugo: oni nemaju susjede, samo ekran televizora ili kompjutora, oni nemaju jutarnje kavice već mail, chat, SMS i kavu iz automata, oni nemaju knjige u polici već fajlove spremljene na hard, oni imaju susjede koji svoju djecu godinama zlostavljaju u podrumu… Svi mi danas imamo zaraznu bolest zvanu zazor od bliskosti, otuđenje duboko u kostima poput osteoporoze 21. stoljeća – «ne prilazi mi, lomljiv sam». Zato kraj nas u stanovima trunu leševi nekada dragih ljudi, brižnih susjeda, osoba iz nekog dalekog vremena i prostora koje je tragove ostavilo samo u stupnjevima raspadanja na njihovome tijelu. Danas su vijest u večernjem dnevniku, a sutra već uobičajena pojava koja nikoga ne zabrinjava – naučit ćemo živjeti s tim. Živjeti da, ali kako? Što ćemo ostaviti u nasljeđe našoj djeci, unucima? Danas unuci više ne dolaze na sprovode svojih baka i djedova – zaposleni su, žive daleko, imaju obitelji… Sutra više neće pitati za zdravlje i život vlastitih roditelja – samo će čekati odvjetnikovu kovertu za imovinsku raspravu ili, oni «brižniji», platiti nekome da posljednje godine života njegovih roditelja grije toplinom svoga srca – a danas je teško naći osobu koja je takva… Užasno zvuči kada se izgovori, strašno je opominjuće kad je  napisano, pravi horor u stvarnosti, ali korijeni su u nama… Čovjek je čovjeku novac, mogli bismo parafrazirati staru latinsku izreku i ne bismo mnogo pogriješili. Svi se pitaju isplati li se opće upoznavati s nekim, trošiti svoje vrijeme i novac na nekoga. Mladi partnere za život nalaze na internetu, skriveni iza nadimaka, maskirani u nekog drugog dok ne ispitaju teren i ne dopuste sebi trenutak ljudskosti kada maske padaju.

Gordana ima hrabrosti, ljudskosti i humora u neograničenim količinama, brbljava je i društvena, ne stane u jednu priču već se «raspriča» u njih 48. Zasjedne nam tako na policu s knjigama pa s nje svakoga jutra započne priču (kao nekada uz kavicu), o tome što je čitala, s kim je razgovarala, koga je srela, što je kuhala, što je gledala na televiziji… Nemojte pomisliti da je to obična, nezanimljiva ženica i isto takva priča! Njezine teme nalaze svoje polazište u aforizmima Duška Radovića (njezinog omiljenog pisca kojega citira u gotovo svakoj crtici), na stranicama nedavno objavljene knjige Rujane Jeger «Posve osobno», knjigama Erice Jong i Arijane Čuline, zanimljivoj knjizi «Tajni život biljaka», Nušićevoj «Gospođi ministarki», u rubrikama časopisa Tena, Elle Dekor, televizijskim kvizovima (Tarika Filipovića, Danijele Trbović i Joška Lokasa), zabavnim i mozaičnim emisijama (Po ure torture, Latinica, Željka Ogresta i gosti, Nedjeljno popodne), crtićima (Asterix i Obelix), popularnoj glazbi, dnevnim novinama, narodnim poslovicama i pjesmama, običnom letku… O svemu ona ima stav, neku pričicu smjehulju koja je vuče na površinu svakodnevnih napora, truda, uspona i padova zvanih ŽIVOT.

Crtice u knjizi složene su abecednim redom, poput natuknica iz kojih učimo o životu. Upoznaj slovo – saznaj priču. Većina priča motivirana je aforizmom Duška Radovića, a neki su aforizmi utkani u sam tekst crtice, uz narodne mudrosti i druge citate. Gordana se poigrava i riječima, njihovim značenjem, oblikom i izgledom – dodaje im, oduzima i «zagrađuje» slova te tako nastaju riječi i sintagme «gran(či)ca života», «(S)laganje u braku», «B-RAK», «gori nam do nok(au)ta»… Jezik njezinih priča je razgovorni jezik bez zapreka u sintaksi i standardu, u njemu se dodaje, oduzima, nadopunjuje, stavlja u zagrade, upada samoj sebi u riječ, pita i odgovara, pojašnjava i komentira. Najčešće crtica započinje pitanjem, izravnim obraćanjem čitatelju, provokacijom na čitanje i priču o nekom događaju, osobi, izjavi ili pojavi. Možda je za pojam književne teorije Gordanino štivo pregusto tkano citatima (postmoderna, zar ne?), pojašnjenjima i osobnim komentarima, a premalo razvijeno u koncept zaokružene crtice o određenoj temi, ali njegova toplina, neposrednost i «brbljavost» nosi nas do kraja knjige. Upoznat ćete u njoj Gordaninu obitelj, prijatelje, poznanike, kolege na poslu, običaje zemalja koje je posjetila, saznat ćete njezino mišljenje o aktualnim društvenim i političkim događanjima, pokupiti neki praktičan i koristan savjet o odgoju djece, depilaciji, vožnji, sadnji vrta… Kao one male knjižice savjeta, mudrosti i aforizama što ih za blagdane i rođendane darujemo prijateljima, samo mnogo osobnije, začinjenije i informativnije. Nova knjiga chick lit žanra? Zabavna, lepršava i lagana knjiga koja se čita u dahu i nalazi mjesto na policama knjižara s beletrističkim naslovima? Treba li uopće kritički razvrstavati suvremenu književnost kada ne možemo kritički sagledati ni vlastitu realnost? Pustite stres i razdražljivost na nekom slijepom kolosijeku života i neopterećeni čitajte Helen Fielding (Dnevnici Bridget Jones), Tenu Štivičić, Rujanu Jeger, Lanu Biondić, Arijanu Čulinu, a zašto ne i Gordanu Radaković! Sve dok vas čitanje zabavlja i opušta, ne razbijajte glavu književnim uzusima, stilistikom i time je li jedna književnica bolja od druge, načitanija i stilski dotjeranija; smijeh je lijek koji je nužno potreban današnjem vremenu. Trebalo bi ga stavljati u cjepiva, a ne samo u knjige…

Ne plašite se uzeti ovu knjigu u ruke, možda će vas upravo neke od tema u Gordaninoj knjizi «zaškakljati» da ih nekome prepričate, da se s nekim pošteno nasmijete, barem 2-3 minute dnevno. Ona vas neće opteretiti sudbinama svojih junaka, neće vas terorizirati teorijom i praksom književnosti 21. stoljeća, opustit će vas, nasmijati i potaknuti na razmišljanje: «Kad sam posljednji put pozvao susjeda na kavu?»

Sanja Beraković, prof