Sklonište

120.00kn


Back Cover

Na kraju, kad čitalac žedan poezije ispije i posljednji stih ove zbirke, neće se pitati otkud joj ime Sklonište, neće se pitati kako je moguće da je tako mlad pjesnik tako golem erudita i artist koji od mnoštva riječi odabire prave i stavlja ih u jasan sažetak u kome je svaka riječ na svom mjestu, neće se pitati kako je moguće da se u pjesničkom razdoblju lišenom rime Dorić poigrava upravo njom i da to sve tako skladno izgleda. Na kraju, čitalac će osjetiti sreću, ushit i zadovoljstvo jednako onako kako je to osjećao i pjesnik Dorić dok je trepereći u nekim udaljenim nebeskim sferama nizao verse onako kako su mu diktirale muze, da bi kao i svaki veliki pjesnik ostao „čuđenje u svijetu“ kako je to jednom lijepo kazao A.B. Šimić.

Safet Berbić

Kategorija:

Description

Na kraju, kad čitalac žedan poezije ispije i posljednji stih ove zbirke, neće se pitati otkud joj ime Sklonište, neće se pitati kako je moguće da je tako mlad pjesnik tako golem erudita i artist koji od mnoštva riječi odabire prave i stavlja ih u jasan sažetak u kome je svaka riječ na svom mjestu, neće se pitati kako je moguće da se u pjesničkom razdoblju lišenom rime Dorić poigrava upravo njom i da to sve tako skladno izgleda. Na kraju, čitalac će osjetiti sreću, ushit i zadovoljstvo jednako onako kako je to osjećao i pjesnik Dorić dok je trepereći u nekim udaljenim nebeskim sferama nizao verse onako kako su mu diktirale muze, da bi kao i svaki veliki pjesnik ostao „čuđenje u svijetu“ kako je to jednom lijepo kazao A.B. Šimić.

Safet Berbić

Reviews

Urednička recenzija

O Skloništu, zbirci pjesama Jasmina Dorića

 

Svako iole ozbiljno književno djelo trebalo bi ići podruku sa poetikom kao teorijom i sistemom književnog stvaranja te sa čitaocem kao ciljanim recipijentom. Također, bilo bi poželjno da teoretičar književnosti, pisac i čitalac često razgovaraju o djelu. Bilo bi dobro da svaki razgovor o ars poetici počne upravo stihom, osobito ako on pjeva o ljubavnom bolu.

„Ljubav je kad si tu u svakom danu

naslonjena na krizu mog unutarnjeg bića

gdje si najdublju grdnu ranu

pretvorila u najbolja književna otkrića.“ (Pedeset nijansi tmuše)

Jasmin Dorić je ušao na velika vrata književnosti svojim pjesničkim prvijencem „Putevima popločanog cvijeća“ (2017) i nagovijestio dolazak jednog poete koji će biti posebno interesantan kako poetici, tako i čitaocima.

Dorićeva pjesnička zbirka Sklonište sadrži četiri tematska ciklusa: Knjiga, Snovi, Ljubav i Vjera, u koje nas pjesnik uvodi lapidarnim prolozima. Veliki napor morao je uložiti Dorić da bi tematski razvrstao i smisaono, skoro kompozicijski, složio sve pjesme. Ali vrijedilo je: Knjiga zaista i jeste jedno od najvećih emaneta koje čovjek za života može ostaviti; Snovi su, uprkos naporima psihoanalitičara bili i ostali jedna velika misterija koja izmiče i najvratolomnijim definicijama; kao i snovima i Ljubavi je teško naći uzrok, razloge pa i smisao jer je prava ljubav izvan racija (Ljubav je za one koji uče / kako da bez krila lete); pokušamo li se odrediti prema Vjeri izgubit ćemo se u labirintu oprečnih tumačenja koja idu od onog Marksovog „opijuma za narod“  (Die Religion ist das Opium des Volkes) do onih klasičnih koja stavljaju Boga in medias res. Od četiri ciklusa unutar zbirke tri su dakle, čista apstrakcija, samo je knjiga trodimenzionalna. A i nju je teško objasniti, kao što je teško objasniti i samog pjesnika.

„Pjesnik živi u pjesničkoj slobodi,

a piše o ptici u zatočeništvu.“

(...)

„Mi smo ostavljeni biseri na policama

I kad umremo, voljet će nas ljudi.“ (Pjesnički boem)

Poznato je da svaki novi val u književnom stvaranju (uglavnom namjerno) biva negacija onoga prethodnog i čini sve da se ugleda na neke ranije uzore, najčešće se vraćajući antičkim artistima i vrlo rijetko stvarajući nove originalne pjesničke forme i izričaje. Da, Dorićeva poezija jeste poezija forme, ona hoće rimovane stihove, katrene, distihe, ona je tu da zadovolji naš utilitarizam bez imalo namjere da traga za novim oblicima. Ali, kad katren naprimjer, odjednom naraste u kvintinu, sestinu, septimu, čitalac to, opijen ljepotom stihova, jedva da i primijeti. Da, čitalac će odmah prepoznati i uticaje (Musa Ćazim Ćatić, Đorđe Balašević, Laza Kostić, Rumi), ali Dorić ih i ne skriva, dapače, on ih apsotrofira pa čak i citira. Ako se i ugledao, rekli bismo, na dobro se ugledao. Sve drugo mora se pripisati njegovu talentu, odnosno hiperaktivnim muzama (Polihimniji i Erato ponajprije, pa i blagoglagoljivoj Caliopi) koje ga često odnose na udaljena poetska nebesa i neprestano nadahnjuju. Dorićevi treptaji, nemiri njegove duše, ushit, radost, tuga, očaj, patnja, osuda, nježnost, antimilitarizam, sve je to utkano u stihove što se nižu u rimama, unakrsnim, parnim, uzastopnim, obgrljenim, svakakvim. Oni koji vole rimu u Dorićevim pjesmama su došli na svoje.

Premda uredno složene u cikluse pjesme su motivski šarolike: pjesnici, žene, vodenice, voda, žabe, rijeke, domoljublje, gradovi, sela, majka, planinari, rudari, bolnica, pacijenti, ali i političari, rat, izbjeglice..., sve to na kraju kulminira uzdahom oduševljenja.

Stilska uravnoteženost pjesama upućuje na posao nježnog ali strogog pjesnika koji je poput vrtlara njegovao svaki stih, mijenjao mu oblike, prilagođavao i glačao a onda zalivao dok stihovi nisu dobili konačan izgled, raskošan, lepršav, šarolik. Dorić nas s takvom lakoćom vodi kroz stihove da nam se i klasični oksimoroni čine nekako logičnim. Kao u pjesmi Vodoravno osam, u kojoj u nagomilanoj rimi kaže:

„Salut će činiti zastave na brodu

za kapetana Smutnju koji uze slobodu,

pa smo pili vatru i gasili vodu,

gledajući crne oblake kako Sunce bodu.“

U ciklusu Vjera, moguće je iz pjesme, tako slične divanskoj, posuditi jedan bejt (distih, koji tu nije nimalo slučajno) posmatrati ga i tumačiti separatno jer ima svoju poruku, smisao i značenje, a da se pritom nimalo ne naruši arhitektonika cjeline.

„Sve dok je Bajrama, krune ibadeta

Čuvat ćemo vrijednosti našeg najljepšeg adeta.“ (Džeher)

Na kraju, kad čitalac žedan poezije ispije i posljednji stih ove zbirke, neće se pitati otkud joj ime Sklonište, neće se pitati kako je moguće da je tako mlad pjesnik tako golem erudita i artist koji od mnoštva riječi odabire prave i stavlja ih u jasan sažetak u kome je svaka riječ na svom mjestu, neće se pitati kako je moguće da se u pjesničkom razdoblju lišenom rime Dorić poigrava upravo njom i da to sve tako skladno izgleda. Na kraju, čitalac će osjetiti sreću, ushit i zadovoljstvo jednako onako kako je to osjećao i pjesnik Dorić dok je trepereći u nekim udaljenim nebeskim sferama nizao verse onako kako su mu diktirale muze, da bi kao i svaki veliki pjesnik ostao „čuđenje u svijetu“ kako je to jednom lijepo kazao A.B. Šimić.

 

Safet Berbić, Banovići