Sjene i opsjene

100.00kn


Back Cover

Ako bismo pokušali ovaj rukopis klasificirati u neko od iskustava recentnog hrvatskog pjesništva, on bi se mogao naći na razmeđi označiteljske scene i pjesništva slikovnog mišljenja (Sorel). Sljedeće će zbirke, nadajmo se, učvrstiti jedno mjesto ili naći svoje ne-mjesto u meandriranju. Milica je Lojdl pobijedila strah od općih mjesta i usmjerila svoj brod, a ja sam iznevjerio početne teze i objasnio je u književnoznanstvenom kodu. Možda ipak do sljedeće zbirke naučim kako osloboditi se od općih mjesta. I to onih književne znanosti.

Tim Lemac

Kategorija:

Description

Ako bismo pokušali ovaj rukopis klasificirati u neko od iskustava recentnog hrvatskog pjesništva, on bi se mogao naći na razmeđi označiteljske scene i pjesništva slikovnog mišljenja (Sorel). Sljedeće će zbirke, nadajmo se, učvrstiti jedno mjesto ili naći svoje ne-mjesto u meandriranju. Milica je Lojdl pobijedila strah od općih mjesta i usmjerila svoj brod, a ja sam iznevjerio početne teze i objasnio je u književnoznanstvenom kodu. Možda ipak do sljedeće zbirke naučim kako osloboditi se od općih mjesta. I to onih književne znanosti.

Tim Lemac

Reviews

Reviews

There are no reviews yet.

Be the first to review “Sjene i opsjene”

Urednička recenzija

SJETNE SJENE ETERIČNIH SLIKA

Pisati poeziju znači govoriti neizgovorivo, pisati neispisivo, misliti nemislivo i osjećati svijet oko sebe u povišenoj punini i obimu. Ovakvom definicijom najčešće ne počinju ozbiljni tekstovi o poeziji, već impresionistički zahvati neupućenih i težnje koje se najčešće ne vinu dalje od esejističkog uvida. Tomu je tako jer navedena definicija sadrži breme romantičarske mistifikacije pjesnika. Književna bi znanost, s jakom alergijskom reakcijom na romantizaciju kao devizu neozbiljnosti, utvrdila pjesnikovo mjesto u svijetu kao jezičnog stvaratelja i prerađivača. To, naravno, ne znači da jedan uvid isključuje drugi ili da će nam samo jedan, a ne sinteza, pružiti cjelovitost, već da se čak i u letimičnom kritičkom uvidu u krajolik jednog rukopisa moramo zaputiti s mišlju što i kako probrati i pomno spremiti u jednu od ladica. Da se pjesnik, katkad udaljen od mode naraštaja, može izraziti i u prvospomenutom kodu, pokazuje debitantska zbirka Milice Lojdl Sjene i opsjene. Prije analize i klasifikacije prisjetit ću se rečenice Zvonimira Mrkonjića koji je opisujući drugu zbirku pjesnikinje Dorte Jagić u završnici izrekao Eto pjesnika!. Tim citatom mogu početi kritiku. Milica Lojdl, kako inače sebe u šali zove, pjesnikinjom u usponu, doista je učinila priličan zahvat svojom prvom zbirkom. Neuključena u krugove suvremenog hrvatskog pjesništva, imuna na raznorodne poetike i estetike autora, sama pokušava osvojiti put u labirintima poetskih vrtuljaka. Već sam naslov zadaje određene interpretativne silnice. Sjene i opsjene. Sjene su u svakodnevnom govoru nešto što odražava pravi predmet koji možemo rasprostrijeti na metaforičko platno i povezati ga s mišlju, slikom, osjetom ili koječim drugim. Znači, kako samo odražavaju nešto, možemo ih shvatiti kao odbljeske stvarnosti i prepreke u mogućem dopiranju do esencijskog tkiva stvari. U sličnom je kodu Platon definirao sjene kao temeljnu provodnu nit svoje filozofije. Opsjena je poetizam za prevaru koja može stajati i u vezi sa sjenama, prevaru o stvarnosti i podmetanju simulacije. Te bi se dvije riječi mogle shvatiti i kao stilsko poigravanje lažnom etimologijom koja bi svoje značenje našla u jednakoj ili sličnoj definiciji. Zbirka je podijeljena na dva dijela, a to su rano predraće, te rano i kasno predraće. Time se nedvojbeno pripaja izvanknjiževni kod i nanose realije na meke plohe pjesničkog teksta. Naslov rukopisa mogao bi se jednostavnim logičkim skokom povezati s naslovom dijelova, ali već početkom samog čitanja pjesama uviđamo kako treba promijeniti kod čitanja. Veliki dio pjesama ljubavne je tematike. Nepresušan lirski izvor koji krase beskonačna stvarnosna i poetska rješenja našao je mjesto i u ovoj zbirci. Važno je naglasiti da se ljubavi pristupa s nostalgijom i da se melankolično prihvaća zov njezine odsutnosti i neuhvatljivosti. Ljubavne se teme realiziraju na dva načina; prvi je stvaranje eteričnih slika, a drugi poigravanje glasovnim simbolizmom i zvučnošću pjesmina jezika. Dominantniji je, naravno, prvi način. Eterične su slike obilježene dahom impresionističkog slikarskog uvida; čitajući ih, osjećamo i vidimo beskonačne akvarele koji nestaju u golemim plinovitim svemirima. Izvedene su uporabom romantičarsko-simbolističkih toposa i raznovrsnim imaginarijima od kojih pretežu antički, folklorni, kršćanski i kulturnopovijesni. Romantičarsko-simbolistički toposi pjesnikova su česta stranputica i minsko polje, te bi današnji pjesnički obrati trebali težiti njihovoj dekonstrukciji i stvaranju jačih i originalnijih sklopova. Ta prešutna pjesnička dogma omogućena je stoljetnim stvaranjem novih poetika i uvida. Kod Milice Lojdl, lirsko tkivo ne boluje od tih rak-rana zvanih opća mjesta, već ih spretno implementira u eterične pjesničke slike dodajući im dimenziju osobnog, tj. izdižući ljubavnu dramu na razinu počela. To vješto ispreplitanje znak je zrele pjesničke osobnosti. Tako se od navedenih toposa npr. pojavljuju: veslači, čamci, mjesec, čežnja, vjetar, brodovi, spilje, biseri, školjke, putnik, amuleti, zavjeti, mačevi, teret, sjeta, biseri, sluga, bitka i vlak. U tim se pjesmama pojavljuju i motivi antičkog (Neptun, Demetra, Zeus, Posejdon, Teuta, splavari Hada, Sizif, Orfej, Pitija), folklornog (vile, zmaj, vilenjak), kršćanskog (apostol, Juda) i kulturnopovijesnog (Isadora Duncan, Sergej Jesenjin, ukleti Holandez) imaginarija. Oni su u funkciji osnaživanja lirske ljubavne teme i donošenja metafora zavidno hiperboličkog značenja. Najsnažnije su pjesme tog tipa: Krinka, Jutro, Grlica, Kamen, Apostol, Ples, Tron i Ptice sam. Drugi tip pjesama pripada eufonijskim zahvatima obilježenim glasovnim simbolizmom, snažnom uporabom asonance i aliteracije i rime što vuče korijene iz dječje poezije čiji je snažni zastupnik Zvonimir Balog. U tim pjesmama subjekt progovara o lirskoj temi ljubavi, njome se poigrava i na prvi pogled olakšava tjeskobu proizvedenu učincima eteričnih slika prešutno dovodeći čitatelja u osjećajni balans. To se, naravno, događa samo u površinskom sloju. Te su pjesme još jači krik protiv ljubavne patnje. Doživljaj praznine bilo kojeg tipa katkad je moguće maskirati i u raznorodna pjesnička poigravanja, a taj slučaj nalazimo kod velikog hrvatskog pjesnika Ivana Slamniga. Najsnažnije su pjesme iz tog kruga: Erato n i Salomon, Miiir – no! i Pahulje u letu. Dvije pjesme iz rukopisa tematski odudaraju, a to su Jal i Pladanj a la Cart. Jal je hiperbolički intonirana pjesma usmjerena na izvanknjiževnu zbilju i lažne vrijednosti koje se nameću građanskom normom, a u Pladanj a la Cart subjekt se nastoji popeti na goru autopoetičnosti čime legitimira svoj stvaralački čin, a to je također eklatantan znak njegove zavidne zrelosti. U rukopisu se također očitava stalna karakteristika izrazite strofičnosti pjesama što, stilski gledano, olakšava i zaoštrava silinu pjesničke sintakse i pridonosi razradi navedenih poetičkih smjernica. Ako bismo pokušali ovaj rukopis klasificirati u neko od iskustava recentnog hrvatskog pjesništva, on bi se mogao naći na razmeđi označiteljske scene i pjesništva slikovnog mišljenja (Sorel). Sljedeće će zbirke, nadajmo se, učvrstiti jedno mjesto ili naći svoje ne-mjesto u meandriranju. Milica je Lojdl pobijedila strah od općih mjesta i usmjerila svoj brod, a ja sam iznevjerio početne teze i objasnio je u književnoznanstvenom kodu. Možda ipak do sljedeće zbirke naučim kako osloboditi se od općih mjesta. I to onih književne znanosti.

Tim Lemac