Sati od pijeska

120.00kn


Back Cover

Pjesme su ove pune rastanaka i sastanaka, svjesne prolaznosti, svjesne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svjesne vječnosti. Prolaznost vremena privlačna je tema poput pješčanog sata koji te mami da prvo djetinjim očima gledaš osipanje pijeska nesvjestan prolaska vremena, a sazrijevanjem isti sat promatraš svjestan vječnosti koja je sve proživljeno zapisala u Satima od pijeska.

Helena Marić, prof.

Kategorija:

Description

Pjesme su ove pune rastanaka i sastanaka, svjesne prolaznosti, svjesne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svjesne vječnosti. Prolaznost vremena privlačna je tema poput pješčanog sata koji te mami da prvo djetinjim očima gledaš osipanje pijeska nesvjestan prolaska vremena, a sazrijevanjem isti sat promatraš svjestan vječnosti koja je sve proživljeno zapisala u Satima od pijeska.

Helena Marić, prof.

Reviews

Reviews

There are no reviews yet.

Be the first to review “Sati od pijeska”

Urednička recenzija

Sati od pijeska

Zbirka pjesama Sati od pijeska govori o izmjeni godišnjih doba, laticama cvijeća, ljetu i moru, jesenskim maglama, pahuljama, o prolaznosti svega. Toj prolaznosti suprotstavlja se ideja vječnoga i vječnosti. Pjesme, stoga, nisu pesimistične i dramatične, nego ostavljaju nadu čitatelju kako će u toj istoj vječnosti sve ostati zabilježeno te kako će se jednog dana svi u njoj naći. Iako neke pjesme polemiziraju i sumnjaju u njezino postojanje, odnosno ističu zaborav jačim od vječnosti, pjesnikinja joj se ipak predaje svime što posjeduje, a svjesna je da su to misli, želje i dah.

Pjesničke slike pokazuju godišnja doba u simbolima i detaljima koji često promiču u svakodnevici i žurbi. Odsjaji su to osjećajne duše koja promatra okolinu upijajući je i vraća u svijet njihovu refleksiju oblikovanu na novi način.

Sjeta koju susrećemo već u prvoj pjesmi najavljuje prolaznost, zvijezde koje prožimaju onoga tko ih promatra no ostavljaju mjesta za dodir i šapat, te otvaraju prozore duše za nove mogućnosti. Kroz slike grada, mirisnih kestena, odlaska ptica selica autorica djela prikazuje promjene u prirodi i zatvaranje ljudi pred dolaskom hladnog vremena u sigurna mjesta, svoje domove, dok ona nudi zagrljaj i ljubav kao rješenje otuđenosti i samoće (Dozivaju valjda odbjegle selice / natrag među puste ulice što koračaju nama u susret, / sred lišća u jesen, / meni i tebi u zagrljaj.).

U ovim pjesmama čitamo ljubav kao odgovor na sva pitanja o prolaznosti i zaboravu koja se postavljaju pred čovjeka, nesigurnost zamjenjuje duboka svijest iskona i završetka u jednoj osobi koja nadilazi okvire čovjeka (Ako su posljednji snjegovi pali, / moje su riječi mraz / i leže na brazdama napuštenih njiva. // Ako sam krenula, ostat ću / i ako ostanem, idem. // Moje molitve odavno / odzvanjaju dalekim prostranstvima. / I među kapima su dalje od sada / i bliže od sutra. / I među pahuljama dalje su od sebe / i bliže su tebi koji si početak svega što jesam.).

Marijina duša svjesna je prolaznosti vremena, ali i onoga što gradi ljepotu života – ljubav, druženja uz čašu vina, personifikacija izloga koji se redaju u svijesti prolaznika jer i oni pokazuju promjenu godišnjih doba – jakne, kaputi, kupaći kostimi, školske torbe u jesen... Simbolično i u naznakama prikazana su godišnja doba, osjeća se miris ljeta, jeseni, proljeća, a prepoznaju su i slike rodnog grada... (Pa jesenje lišće, ruka u džepu kaputa. / Redaju se izlozi, svjetiljke, slučajni prolaznici, / pokoja čaša vina, dani i večeri, / i već je, evo, ostario život.)

Za Mariju je tako prošlost niz lijepih slika – svjedočanstava lijepih trenutaka koji su i izvor novih želja, novih čežnji za lijepim trenucima. Sjećanja na ljepotu prošlosti bore se s prašinom i zaboravom vremena, pogled odaje čežnje koje se skriti ne mogu (Izblijedjele slike, / odavno prašnjave / u staroj vitrini, / uhvatile su noćas / tisuće želja / u tvome pogledu.).

Pjesme su dijalog autorice o smislu postojanja i ljudskom zaboravu dragih i milih. U jednoj pjesmi čvrsto je uvjerena po pitanju vječnosti, no već u drugoj pita se je li zaborav veći od vječnosti (Moja je duša oteta vjetrom. / Ja više ne postojim / čak ni za one koji se zaklinju u vječnost. / Zaspalo je vrijeme u prašini i pored puta, / a krik divljih konja na mjesečini / odnosi ga u beskraj / i onkraj raspadljivosti / mene nema više.).

Jedan od osjećaja i promišljanja je ljubav kao odgovor na život, svijest da je vječnost veća od njezine misli i njezinih ljudskih sposobnosti (...i mišlju ne mogu spoznati gdje počinjem ili završavam. / I ne mogu nikada znati tko si ti koji se činiš gospodarom prolaznosti, / one moje, bez granica i početaka. // Utapam se u tebi kao da postojanje nema granice /.../ I ne mogu nikada znati tko je onaj koji te stavio pred mene / da skupa dosegnemo vječnost.). U tim promišljanjima osjeća se nadopunjavanje s voljenom osobom gdje se ljubav očituje, ne samo u prisustvu drugoga, u traženju drugoga, nego i u djelotvornoj molitvi za drugoga (Tko će ostati ako odem / da izgovori još pokoju molitvu za tebe, / pognut i zamišljen pred oltarom crkve. // I tko će ostati ako odeš / da ponese težinu mojih dana i sati.).

Filozofija ljubavi i zajedničkog života sažeta je u pjesmi koja neobičnim metaforama pokazuje kako je jača od svega i kako je vječna (Potrebitost postojanja tebe / učinila me bjeguncem / ove stvarnosti. /... / Daljine sakupljam zagrljajima, / tražim dostatnost / i čeznem./ ... / Jedno u drugom, / izvan svih dimenzija / i optočeni samo iskonskom nužnošću bitka / u svim njegovim sferama.).

Čežnja za dodirom koja se osjeća u trenucima samoće neuhvatljiva je stvarnost poput pijeska (Dok ostavljena lutam / samoćom svoje duše, / ja opet ruku pružam / onoj istoj čežnji za tobom.). Uz čežnju, vječnost i molitve naglašena je radost susreta, bilo da se radi o druženju, ili o susretu s voljenom osobom (Ovjekovječi trenutak. / Neka bude misao, / uzdah, / riječ. // I zaledi onaj pokret / u kom koračaš meni ususret.).

Svjesna je života koji oblikuje pojedinca, života koji stvara i razara, snage koja može načiniti sve ili ništa (Sve što dođe, urezuje u mene otiske / i gradi me i uvijek iznova ruši. / Sve što dođe ili prođe, tjera me i doziva. // Koliko jesam, / a koliko li ću tek biti? // U naletima dolaznosti i prolaznosti, srušena i izgrađena. / Pepeo i zlato u ništavilu i apsolutu. // Ništa i sve.). Duboko proživljena stvarnost, bol zbog otuđenosti suvremenika, vrijeme koje gotovo može dodirnuti rukama i osjetiti kako klizi među prstima poput pijeska motivi su o kojima progovara duša pjesnikinje u njezinim stihovima (Među uvelo lišće / zaplela se neka otuđenost / i kotrljaju se predvečerjem / već prve kapi jesenje kiše / i ulica već je pusta, / odavno napuštena suosjećanjem.).

Njezine pjesme bogate su stilskim izražajnim sredstvima koji su ponekad sakriveni u jednostavnosti izraza: kontrast (anđeli otjerani olujama, gradi – ruši, dođe - prođe, ništavilo – apsolut, personifikacija (nevrijeme slika, bahat vjetar), epitet (stakleni vjetar), gradacija (izgubljen – napušten – bezimen), ponavljanje (Ni riječ izustila nisam...).

Marijine pjesme govore o davanju trenutaka, vremena i ljubavi, o susretima, zagrljajima i pogledima, o tišini, otuđenosti i boli, o prolaznosti, bespomoćnosti i tuzi, o nadi, sreći i vječnosti. Kroz svoje pjesme ona polemizira misli, stvorene stavove i stanja, no svjesna je potrebe za konačnim smirajem, jer ne može se čovjek boriti s prolaznošću.

 

***

Negdje je u meni

razbijena tišina pronašla svoj dom

i sve neizgovorene riječi

našle su smiraj.

 

***

Što je život nego suza čovjekova

u moru prolaznosti

i ruke što pale baklje od svijeća samo su misao.

 

U ovoj zbirci pjesama slobodnog stiha izrazom se izdvajaju tri pjesme; dvije su napisane čvrstom organizacijom prostora pjesme, metrički i rimom povezane, dok dvije uza se imaju dnevnički zapis čime dobivaju novu snagu i dimenziju poput Tadijanovićevih pjesama.

Jedna pjesma, pak, ima oboje – posvećena je babi Stani i uspomeni na nju. Ona ima i zapis i jasnu ritmičku strukturu.

***

Na skemliji sjediš sred dvorišta,

u 'ladovini ispod stare smokve naše.

Ne govoriš često, gotovo ništa

dok drhtave ti ruke nižu očenaše.

 

Pogrbljenih leđa stojiš pored svoje dice

i blagoslove ređaš uvijek ispočetka.

Nasmiješeno vidim staro tvoje lice,

na kapiji vazda nekog od nas čekaš.

 

Nema te već dugo, a prošlo je i više.

U sjećanju samo ti još tamo stojiš.

Sred dvorišta pustog što sapiru ga kiše

blagosilješ sve nas, očenaše brojiš.

 

Babi mojoj, Stani, što je vječito mahala s kapije dočekujući nas i ispraćajući. Uvijek te se, baba, sjetim. (Grabovnik, Hercegovina)

Čitanje ove pjesme lako oživljava duh prošlog vremena kada su bake radile ili molile, kuhale ili promatrale svoju djecu s ljubavlju. To su vremena u kojima je blagoslov lebdio nad djecom i unučadi izmoljen od bake koja sjedi na tronošcu i misli joj vječno putuju na relaciji prolaznog i vječnog. Proživljena je to ljubav jedne bake za svoju djecu, ljubav koja se proteže i nakon završetka prolaznog ovog života.

Druga pjesma ima dnevnički zapis, no metrički nije usustavljena. Ta pjesma govori o velikom poklonu vječnosti, a pjesničke slike su fantastične i bajkovite, nevjerojatne koliko je i nevjerojatan sam taj poklon.

 

***

Ljeto je i pada snijeg.

Kroz pahulje cvjetaju polja trešanja.

Nema više oluja,

ni vjetra i leda.

Nema daljine,

ni rastanka nema.

 

Ljeto je i pada snijeg,

a zrakom čipku pletu kristali pahulja

i sunčevi odsjaji lelujaju zajedno s njima.

 

Lebde zrakom ukradeni zagrljaji,

a u tvojim očima

svi su osmijesi čuvani za mene

i ja sa sigurnošću znam.

Uspjeli smo,

moj anđele,

nekako prevariti vječnost.

 

Davidu, koji je umjesto anđeoskih krila

odabrao moj zagrljaj ( 13. srpanj 2015. )

 

Treća pjesma je jasne metričke organizacije, govori o najnapetijem dijelu odnosa dvoje ljude – promatranje drugog bez svijesti o vlastitim propustima, nesavršenostima i pogreškama.

 

***

Zašto me nagoniš da tragam

i sam si izgubljen.

Ne promaknu meni ove tuđe kiše

ni svi oni osamljeni dani.

 

Zašto me tjeraš da se pravdam

i sam si napušten.

Ne postoji za nas utočište,

znaš da nismo opravdani.

 

Zašto mi kažeš Ja sam

kad ostaješ bezimen,

jer ni sebe ne poznam više

i svi drugi nisu meni znani.

 

U ovoj pjesmi rima se prenosi iz strofe u strofu i tako stvara prostor pjesme. Rimovane riječi daju poruku o njemu koji je izgubljen, napušten i na kraju bezimen, a od nje traži da ona traga, da se pravda, i na neki način se stavlja ispred nje. Opravdavanje je uništilo svaku komunikaciju, a njegova vjerodostojnost nestaje poput pijeska. Oboje su izgubljeni u nerazumijevanju smisla i beskonačnosti pitanja egzistencije i metaforički su prekinuli nit koja ih je spajala s vječnošću, jer su zbog prekinute niti postali bezimeni i neznani.

 

Na kraju, sve svoje proživljene slike i osjećanja ostavlja onome tko posjeduje svaki njezin dah svjesna da je potpuno predana osobi i/ili Osobi.

 

***

Ostavljam ti noćima

sva godišnja doba na jastuku.

 

Pupoljke cvijeća među uvelim lišćem

jutrima ja tebi dajem.

 

Morske galebove naših dana u letu bijelih pahulja

tvom pogledu prepuštam.

 

I ostavljam tebi svaku ovu nevažnu misao,

jer što da ti drugo dam.

Svaki moj dah već posjeduješ.

 

Pjesme su ove pune rastanaka i sastanaka, svjesne prolaznosti, svjesne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svjesne vječnosti. Prolaznost vremena privlačna je tema poput pješčanog sata koji te mami da prvo djetinjim očima gledaš osipanje pijeska nesvjestan prolaska vremena, a sazrijevanjem isti sat promatraš svjestan vječnosti koja je sve proživljeno zapisala u Satima od pijeska.

Helena Marić, prof.

Zagreb, 23. kolovoza 2016. godine