Sati od pijeska

Urednička recenzija

Sati od pijeska

Zbirka pjesama Sati od pijeska govori o izmjeni godišnjih doba, laticama cvijeća, ljetu i moru, jesenskim maglama, pahuljama, o prolaznosti svega. Toj prolaznosti suprotstavlja se ideja vječnoga i vječnosti. Pjesme, stoga, nisu pesimistične i dramatične, nego ostavljaju nadu čitatelju kako će u toj istoj vječnosti sve ostati zabilježeno te kako će se jednog dana svi u njoj naći. Iako neke pjesme polemiziraju i sumnjaju u njezino postojanje, odnosno ističu zaborav jačim od vječnosti, pjesnikinja joj se ipak predaje svime što posjeduje, a svjesna je da su to misli, želje i dah.

Pjesničke slike pokazuju godišnja doba u simbolima i detaljima koji često promiču u svakodnevici i žurbi. Odsjaji su to osjećajne duše koja promatra okolinu upijajući je i vraća u svijet njihovu refleksiju oblikovanu na novi način.

Sjeta koju susrećemo već u prvoj pjesmi najavljuje prolaznost, zvijezde koje prožimaju onoga tko ih promatra no ostavljaju mjesta za dodir i šapat, te otvaraju prozore duše za nove mogućnosti. Kroz slike grada, mirisnih kestena, odlaska ptica selica autorica djela prikazuje promjene u prirodi i zatvaranje ljudi pred dolaskom hladnog vremena u sigurna mjesta, svoje domove, dok ona nudi zagrljaj i ljubav kao rješenje otuđenosti i samoće (Dozivaju valjda odbjegle selice / natrag među puste ulice što koračaju nama u susret, / sred lišća u jesen, / meni i tebi u zagrljaj.).

U ovim pjesmama čitamo ljubav kao odgovor na sva pitanja o prolaznosti i zaboravu koja se postavljaju pred čovjeka, nesigurnost zamjenjuje duboka svijest iskona i završetka u jednoj osobi koja nadilazi okvire čovjeka (Ako su posljednji snjegovi pali, / moje su riječi mraz / i leže na brazdama napuštenih njiva. // Ako sam krenula, ostat ću / i ako ostanem, idem. // Moje molitve odavno / odzvanjaju dalekim prostranstvima. / I među kapima su dalje od sada / i bliže od sutra. / I među pahuljama dalje su od sebe / i bliže su tebi koji si početak svega što jesam.).

Marijina duša svjesna je prolaznosti vremena, ali i onoga što gradi ljepotu života – ljubav, druženja uz čašu vina, personifikacija izloga koji se redaju u svijesti prolaznika jer i oni pokazuju promjenu godišnjih doba – jakne, kaputi, kupaći kostimi, školske torbe u jesen... Simbolično i u naznakama prikazana su godišnja doba, osjeća se miris ljeta, jeseni, proljeća, a prepoznaju su i slike rodnog grada... (Pa jesenje lišće, ruka u džepu kaputa. / Redaju se izlozi, svjetiljke, slučajni prolaznici, / pokoja čaša vina, dani i večeri, / i već je, evo, ostario život.)

Za Mariju je tako prošlost niz lijepih slika – svjedočanstava lijepih trenutaka koji su i izvor novih želja, novih čežnji za lijepim trenucima. Sjećanja na ljepotu prošlosti bore se s prašinom i zaboravom vremena, pogled odaje čežnje koje se skriti ne mogu (Izblijedjele slike, / odavno prašnjave / u staroj vitrini, / uhvatile su noćas / tisuće želja / u tvome pogledu.).

Pjesme su dijalog autorice o smislu postojanja i ljudskom zaboravu dragih i milih. U jednoj pjesmi čvrsto je uvjerena po pitanju vječnosti, no već u drugoj pita se je li zaborav veći od vječnosti (Moja je duša oteta vjetrom. / Ja više ne postojim / čak ni za one koji se zaklinju u vječnost. / Zaspalo je vrijeme u prašini i pored puta, / a krik divljih konja na mjesečini / odnosi ga u beskraj / i onkraj raspadljivosti / mene nema više.).

Jedan od osjećaja i promišljanja je ljubav kao odgovor na život, svijest da je vječnost veća od njezine misli i njezinih ljudskih sposobnosti (...i mišlju ne mogu spoznati gdje počinjem ili završavam. / I ne mogu nikada znati tko si ti koji se činiš gospodarom prolaznosti, / one moje, bez granica i početaka. // Utapam se u tebi kao da postojanje nema granice /.../ I ne mogu nikada znati tko je onaj koji te stavio pred mene / da skupa dosegnemo vječnost.). U tim promišljanjima osjeća se nadopunjavanje s voljenom osobom gdje se ljubav očituje, ne samo u prisustvu drugoga, u traženju drugoga, nego i u djelotvornoj molitvi za drugoga (Tko će ostati ako odem / da izgovori još pokoju molitvu za tebe, / pognut i zamišljen pred oltarom crkve. // I tko će ostati ako odeš / da ponese težinu mojih dana i sati.).

Filozofija ljubavi i zajedničkog života sažeta je u pjesmi koja neobičnim metaforama pokazuje kako je jača od svega i kako je vječna (Potrebitost postojanja tebe / učinila me bjeguncem / ove stvarnosti. /... / Daljine sakupljam zagrljajima, / tražim dostatnost / i čeznem./ ... / Jedno u drugom, / izvan svih dimenzija / i optočeni samo iskonskom nužnošću bitka / u svim njegovim sferama.).

Čežnja za dodirom koja se osjeća u trenucima samoće neuhvatljiva je stvarnost poput pijeska (Dok ostavljena lutam / samoćom svoje duše, / ja opet ruku pružam / onoj istoj čežnji za tobom.). Uz čežnju, vječnost i molitve naglašena je radost susreta, bilo da se radi o druženju, ili o susretu s voljenom osobom (Ovjekovječi trenutak. / Neka bude misao, / uzdah, / riječ. // I zaledi onaj pokret / u kom koračaš meni ususret.).

Svjesna je života koji oblikuje pojedinca, života koji stvara i razara, snage koja može načiniti sve ili ništa (Sve što dođe, urezuje u mene otiske / i gradi me i uvijek iznova ruši. / Sve što dođe ili prođe, tjera me i doziva. // Koliko jesam, / a koliko li ću tek biti? // U naletima dolaznosti i prolaznosti, srušena i izgrađena. / Pepeo i zlato u ništavilu i apsolutu. // Ništa i sve.). Duboko proživljena stvarnost, bol zbog otuđenosti suvremenika, vrijeme koje gotovo može dodirnuti rukama i osjetiti kako klizi među prstima poput pijeska motivi su o kojima progovara duša pjesnikinje u njezinim stihovima (Među uvelo lišće / zaplela se neka otuđenost / i kotrljaju se predvečerjem / već prve kapi jesenje kiše / i ulica već je pusta, / odavno napuštena suosjećanjem.).

Njezine pjesme bogate su stilskim izražajnim sredstvima koji su ponekad sakriveni u jednostavnosti izraza: kontrast (anđeli otjerani olujama, gradi – ruši, dođe - prođe, ništavilo – apsolut, personifikacija (nevrijeme slika, bahat vjetar), epitet (stakleni vjetar), gradacija (izgubljen – napušten – bezimen), ponavljanje (Ni riječ izustila nisam...).

Marijine pjesme govore o davanju trenutaka, vremena i ljubavi, o susretima, zagrljajima i pogledima, o tišini, otuđenosti i boli, o prolaznosti, bespomoćnosti i tuzi, o nadi, sreći i vječnosti. Kroz svoje pjesme ona polemizira misli, stvorene stavove i stanja, no svjesna je potrebe za konačnim smirajem, jer ne može se čovjek boriti s prolaznošću.

 

***

Negdje je u meni

razbijena tišina pronašla svoj dom

i sve neizgovorene riječi

našle su smiraj.

 

***

Što je život nego suza čovjekova

u moru prolaznosti

i ruke što pale baklje od svijeća samo su misao.

 

U ovoj zbirci pjesama slobodnog stiha izrazom se izdvajaju tri pjesme; dvije su napisane čvrstom organizacijom prostora pjesme, metrički i rimom povezane, dok dvije uza se imaju dnevnički zapis čime dobivaju novu snagu i dimenziju poput Tadijanovićevih pjesama.

Jedna pjesma, pak, ima oboje – posvećena je babi Stani i uspomeni na nju. Ona ima i zapis i jasnu ritmičku strukturu.

***

Na skemliji sjediš sred dvorišta,

u 'ladovini ispod stare smokve naše.

Ne govoriš često, gotovo ništa

dok drhtave ti ruke nižu očenaše.

 

Pogrbljenih leđa stojiš pored svoje dice

i blagoslove ređaš uvijek ispočetka.

Nasmiješeno vidim staro tvoje lice,

na kapiji vazda nekog od nas čekaš.

 

Nema te već dugo, a prošlo je i više.

U sjećanju samo ti još tamo stojiš.

Sred dvorišta pustog što sapiru ga kiše

blagosilješ sve nas, očenaše brojiš.

 

Babi mojoj, Stani, što je vječito mahala s kapije dočekujući nas i ispraćajući. Uvijek te se, baba, sjetim. (Grabovnik, Hercegovina)

Čitanje ove pjesme lako oživljava duh prošlog vremena kada su bake radile ili molile, kuhale ili promatrale svoju djecu s ljubavlju. To su vremena u kojima je blagoslov lebdio nad djecom i unučadi izmoljen od bake koja sjedi na tronošcu i misli joj vječno putuju na relaciji prolaznog i vječnog. Proživljena je to ljubav jedne bake za svoju djecu, ljubav koja se proteže i nakon završetka prolaznog ovog života.

Druga pjesma ima dnevnički zapis, no metrički nije usustavljena. Ta pjesma govori o velikom poklonu vječnosti, a pjesničke slike su fantastične i bajkovite, nevjerojatne koliko je i nevjerojatan sam taj poklon.

 

***

Ljeto je i pada snijeg.

Kroz pahulje cvjetaju polja trešanja.

Nema više oluja,

ni vjetra i leda.

Nema daljine,

ni rastanka nema.

 

Ljeto je i pada snijeg,

a zrakom čipku pletu kristali pahulja

i sunčevi odsjaji lelujaju zajedno s njima.

 

Lebde zrakom ukradeni zagrljaji,

a u tvojim očima

svi su osmijesi čuvani za mene

i ja sa sigurnošću znam.

Uspjeli smo,

moj anđele,

nekako prevariti vječnost.

 

Davidu, koji je umjesto anđeoskih krila

odabrao moj zagrljaj ( 13. srpanj 2015. )

 

Treća pjesma je jasne metričke organizacije, govori o najnapetijem dijelu odnosa dvoje ljude – promatranje drugog bez svijesti o vlastitim propustima, nesavršenostima i pogreškama.

 

***

Zašto me nagoniš da tragam

i sam si izgubljen.

Ne promaknu meni ove tuđe kiše

ni svi oni osamljeni dani.

 

Zašto me tjeraš da se pravdam

i sam si napušten.

Ne postoji za nas utočište,

znaš da nismo opravdani.

 

Zašto mi kažeš Ja sam

kad ostaješ bezimen,

jer ni sebe ne poznam više

i svi drugi nisu meni znani.

 

U ovoj pjesmi rima se prenosi iz strofe u strofu i tako stvara prostor pjesme. Rimovane riječi daju poruku o njemu koji je izgubljen, napušten i na kraju bezimen, a od nje traži da ona traga, da se pravda, i na neki način se stavlja ispred nje. Opravdavanje je uništilo svaku komunikaciju, a njegova vjerodostojnost nestaje poput pijeska. Oboje su izgubljeni u nerazumijevanju smisla i beskonačnosti pitanja egzistencije i metaforički su prekinuli nit koja ih je spajala s vječnošću, jer su zbog prekinute niti postali bezimeni i neznani.

 

Na kraju, sve svoje proživljene slike i osjećanja ostavlja onome tko posjeduje svaki njezin dah svjesna da je potpuno predana osobi i/ili Osobi.

 

***

Ostavljam ti noćima

sva godišnja doba na jastuku.

 

Pupoljke cvijeća među uvelim lišćem

jutrima ja tebi dajem.

 

Morske galebove naših dana u letu bijelih pahulja

tvom pogledu prepuštam.

 

I ostavljam tebi svaku ovu nevažnu misao,

jer što da ti drugo dam.

Svaki moj dah već posjeduješ.

 

Pjesme su ove pune rastanaka i sastanaka, svjesne prolaznosti, svjesne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svjesne vječnosti. Prolaznost vremena privlačna je tema poput pješčanog sata koji te mami da prvo djetinjim očima gledaš osipanje pijeska nesvjestan prolaska vremena, a sazrijevanjem isti sat promatraš svjestan vječnosti koja je sve proživljeno zapisala u Satima od pijeska.

Helena Marić, prof.

Zagreb, 23. kolovoza 2016. godine