99.00kn


Svatko onaj tko prvi put u ruke uzme knjigu proze „Sarvatra“ Gordane Radaković, a ima predodžbu o putopisima ili književnim memoarima kao pisanom materijalu iz  koga se može iščitati povijest neke civilizacije, kulture, vremena i znamenitog pojedinca, ili pak ga misli odvuku asocijacijama na knjige iz đačke lektire: „20 000 milja pod morem“, „Tom Sojer“, „Divljim Kurdistanom“ Karla Maja, i tome slično, ostati će u zabludi. Ali ne zadugo. I ne skroz. Knjigu „Sarvatra“, sada već afirmirana hrvatska književnica Gordana Radaković, nije pisala da bi ostavila trajan povijesni spomenik civilizaciji, nije je tvorila tako da bi budila i palila maštu čitatelja o „neviđenim“ egzotičnim predjelima, o neizmaštanim snovima čiju realizaciju možete imati samo u knjigama ili filmovima, ili pak iznudila asocijacije na vlastitu Šeherzadinu „1001 noć“. Ne. Radakovićeva je (koliko je bila ili željela biti svjesna preuzimanja velikog rizika prihvaćajući se ispisivanja jedne ovakve knjige, sad je to neka posve druga priča) uspjela, prije svega hrabro i resko, ali i vješto, moderno i svježe, pitko, sokovito, jednostavno, dopadljivo i literarno ujednačenim i originalnim stilom ispisati stotinjak stranica putopisne proze koja malo koga ostavlja ravnodušnim nakon čitanja dijelova, ili knjige u cijelosti. Ničija, pa ni Vaša pretpostavljena zabluda, s početka ovog prikaza, nije do kraja točna, jer u knjizi „Sarvatra“ ima svega: od fragmenata pretisnute ili citirane dokumentaristike koji doista mogu ostaviti jedan autentičan i matematičan trag o vremenu, pa do skoro djetinje neutažive razigrane želje i potaknute stvaralačke mašte, da se do meridijana doputuje, da se vidi i doživi, da se prođe kroz vrijeme, da se usput ispričate i samim sobom, i obavezan autoričin lajtmotiv „Svuda pođi kući u Orahovicu dođi!“

Suvad Alagić

Kategorija:

Description

PUTOVANJE MERIDIJANIMA, VREMENOM, LJUDIMA I SAMIM SOBOM

 

Svatko onaj tko prvi put u ruke uzme knjigu proze „Sarvatra“ Gordane Radaković, a ima predodžbu o putopisima ili književnim memoarima kao pisanom materijalu iz  koga se može iščitati povijest neke civilizacije, kulture, vremena i znamenitog pojedinca, ili pak ga misli odvuku asocijacijama na knjige iz đačke lektire: „20 000 milja pod morem“, „Tom Sojer“, „Divljim Kurdistanom“ Karla Maja, i tome slično, ostati će u zabludi. Ali ne zadugo. I ne skroz. Knjigu „Sarvatra“, sada već afirmirana hrvatska književnica Gordana Radaković, nije pisala da bi ostavila trajan povijesni spomenik civilizaciji, nije je tvorila tako da bi budila i palila maštu čitatelja o „neviđenim“ egzotičnim predjelima, o neizmaštanim snovima čiju realizaciju možete imati samo u knjigama ili filmovima, ili pak iznudila asocijacije na vlastitu Šeherzadinu „1001 noć“. Ne. Radakovićeva je (koliko je bila ili željela biti svjesna preuzimanja velikog rizika prihvaćajući se ispisivanja jedne ovakve knjige, sad je to neka posve druga priča) uspjela, prije svega hrabro i resko, ali i vješto, moderno i svježe, pitko, sokovito, jednostavno, dopadljivo i literarno ujednačenim i originalnim stilom ispisati stotinjak stranica putopisne proze koja malo koga ostavlja ravnodušnim nakon čitanja dijelova, ili knjige u cijelosti. Ničija, pa ni Vaša pretpostavljena zabluda, s početka ovog prikaza, nije do kraja točna, jer u knjizi „Sarvatra“ ima svega: od fragmenata pretisnute ili citirane dokumentaristike koji doista mogu ostaviti jedan autentičan i matematičan trag o vremenu, pa do skoro djetinje neutažive razigrane želje i potaknute stvaralačke mašte, da se do meridijana doputuje, da se vidi i doživi, da se prođe kroz vrijeme, da se usput ispričate i samim sobom, i obavezan autoričin lajtmotiv „Svuda pođi kući u Orahovicu dođi!“

Knjiga je sastavljena od šest dijelova i oni se jednostavno ali i bombastično zovu: Francuska (Pariz), Italija (Rim), Češka (Prag), Grčka (Atena), Indija (Puttaparti) i Španjolska (Madrid).

Kad pročitate imena ovih država, gradova, kvartova, predgrađa, predjela, imena trgova, aerodroma, otoka, ulica, muzeja, galerija, hotela, pa čak i jela, začina, povrća i voća,   i mnogih drugih znamenitosti, čudnosti, neobičnosti i rijetkosti, od kojih su neki doista ugaoni kamenova ljudske civilizacije i kolijevke ljudskoga roda, vi i da hoćete, ne možete ostati ravnodušni i odbiti ovaj autoričin književni poziv za virtualno-meditativnu šetnju kroz naše današnje, ali i prošlo i buduće vrijeme, vi ne možete odoljeti toj, na našoj stvarnosti maštajućoj, ali i književno realnoj putujućoj, karavani ljudskih i civilizacijskih želja i mogućnosti, sabranih originalno i vješto samo na jednom mjestu: u knjizi „Sarvatra“ Gordane Radaković.

Autorica je još nešto uspjela u ovom odličnom i uspjelom književnom poslu, a to je pisanje kao da gledate kroz oko na video-kameri. Predjeli, ljudi, lica, bore na ljudskom licu, ulice, fasade na kućama i sličnim zdanjima, povijesne znamenitosti, dodiri, miješanja i miksanja kultura i civilizacija, rastanci, sastanci, polasci i dolasci, jednom riječju ŽIVOT je tako vjerno prenesen u ovoj „putopisnoj knjizi“ da čitatelj, da bi zadovoljio svoju želju ali i umjetničku potrebu i poriv, knjigu jednostavno čita naizust, od prve do posljednje stranice.

Zašto sam u jednom momentu kazao da je ova knjiga i hrabra!? Da je Gordana Radaković, osim vješta i smjela spisateljica!? Možda kao odgovor ili dio odgovora i novo pitanje. Zašto je danas kod nas tako malo knjiga putopisa i memoara, a nikad Hrvati više putovali po svijetu nisu, od svoga postanka!? Zašto svi, baš svi, tako i toliko „prokleto“ navaljujemo i inficiramo prvo sebe, pa onda i druge, poezijom koja je i kad je nadrealna i postmodernistička već postala kalup i stereotip, klasičnom prozom sa tzv. novim i modernim temama i dilemama, pjesmama i pričama i pripovijetkama koje su (čast rijetkim izuzecima) nalik kao jaje jajetu, kao zrno riže zrnu pirinča, pa čak i romanima, koji vrlo često danas nemaju ni svoju čestitu promociju, a kamoli organizirani otkup ili sistemski put za prijevod na neki od svjetskih ili nekih drugih stranih jezika!? Zašto tako omamljeni prevodimo, uz dužno štovanje, ipak tuđe putopise, a ne pišemo naše putopise, naše viđenje života i svijeta, ljudi i predjela, meridijana, polazaka i povrataka, koji su puni naše duše, našeg doživljaja života i svijeta, naše vlastite želje i  osobnog adrenalina za novim putom!?

Ova knjiga je jedan od putokaza za našim identitetom i osobnošću u riznicu svjetskih kultura, identiteta, civilizacija, mudrosti, znanja, vječnih istina i putopisa!?

Stara mudrost kaže: „Dobro pitanje je pola odgovora!“. Zašto bi ova knjiga ostala nezapažena? Nizašto. „Sarvatra“ će jednostavno naći svoj put do čitatelja, jer taj put je tu, ali je prazan i nepopločan. Zašto osim Gordane Radaković još neki pisac ili putopisac ne bi malo pročeprkao po svojoj biografiji i našao dovoljno materijala za neke nove „naše putopise“? Zašto ova knjiga ne bi bila početak popločavanja tog novog književnog puta i pravca u Hrvatskoj i zašto se i neki drugi autori, naravno na svoj način i u svome elementu, ne bi okušali i u ovom drevnom književnom rodu i žanru koji je uvijek imao svoje čitatelje, štovatelje i publiku? Zato. Siguran sam da se i ovaj put dobro razumijemo. A nakladnik sigurno ni ovaj put nije pogriješio sa tiskanjem novog naslova Gordane Radaković. Kod nas tek klica je, ali u nekim drugim zemljama, pogotovu Zapadne Europe, putopisno štivo je nezaobilazna literatura.

Suvad Alagić