RIJEČI KOJE SAMO VJETAR PRISLUŠKUJE

99.00kn


Back Cover

Živjeti daleko od rodne grude a svakim danom osjećati prah zemlje iz koje si poniknuo sudbina je velikog broja Hrvata od pamtivijeka do danas. Mnogi su u zemljama u kojima su se naselili ostvarili velike rezultate, pa čak postajali i zaštitnim znacima svojih novih sredina, No, ipak njihovo srce nije na mjestu, jer u svojoj Domovini oni su potpuni stranci. Zato im srce plače dok se ne domognu svete zemlje. A kad stanu na hrvatsko tlo onda suze same krenu i nastanu potoci.

I u zbirci „Riječi koje samo vjetar prisluškuje“ Zdravko Luburić nastavlja već odavno trasiranom cestom, i, ako je suditi po učinku koji rezultati toga puta donose, trasirana cesta je od jakog „asfalta“, nesalomivog materijala, kojega ne mogu pokidati niti rijeke suza i oluje patnje koja proizilazi iz mnogobrojnih Zdravkovih pjesama uopće, pa i u ovoj zbirci.

mr. Anto Pranjkić

Kategorija:

Description

AHURA MAZDA I ARIMAN ZDRAVKA LUBURIĆA

Živjeti daleko od rodne grude a svakim danom osjećati prah zemlje iz koje si poniknuo sudbina je velikog broja Hrvata od pamtivijeka do danas. Mnogi su u zemljama u kojima su se naselili ostvarili velike rezultate, pa čak postajali i zaštitnim znacima svojih novih sredina, No, ipak njihovo srce nije na mjestu, jer u svojoj Domovini oni su potpuni stranci. Zato im srce plače dok se ne domognu svete zemlje. A kad stanu na hrvatsko tlo onda suze same krenu i nastanu potoci.

I u zbirci „Riječi koje samo vjetar prisluškuje“ Zdravko Luburić nastavlja već odavno trasiranom cestom, i, ako je suditi po učinku koji rezultati toga puta donose, trasirana cesta je od jakog „asfalta“, nesalomivog materijala, kojega ne mogu pokidati niti rijeke suza i oluje patnje koja proizilazi iz mnogobrojnih Zdravkovih pjesama uopće, pa i u ovoj zbirci.

Zbirka „Riječi koje samo vjetar prisluškuje“ je u odnosu na prvo izdanje, koje je bilo objavljeno kao dvojezična zbirka pjesama (hrvatsko-njemački), od nakladnika KLD »Berislavić«, Slavonski Brod, 1992., i koja je gotovo ostala nezamijećena na hrvatskoj književnoj sceni sada dotjerana, tvrdo ukoričena, podijeljena na dva dijelova, mudro, poetski

mudro, odvojenih poetskih cjelina, koje govore same za sebe i mogle su, da su se  autor i urednik na to odlučili, biti posebne cjeline.

U svojoj „Jami“ poznati pjesnik Ivan Goran Kovačić stihom je kazao: „Krv je moje svjetlo i moja tama“. Tim svojim stihom Ivan Goran označio je pjesništvom mnogih stvaratelja, ali nikoga kao Luburića, čovjeka koji slovi za „modernog numero uno“ hrvatskog domoljubnog pjesništva. Ponekad mi se čini da je Kovačić znao, u dubini svoje duše znao, da će se u danima koji dolaze iza njega roditi  čovjek koji će pjevati:

„Ruka do ruke i grgljast šum

stoje nepomično, u užasne predmete zjape,

osjećaju tumaranje gorko i gledaju

u prosutu zemlju izlivene osušene krvi Hrvatske.“

(„Suza na nebu“)

Upravo ova Zdravkova pjesma upućuje na manihejski svijet. Ahura Mazda i Ariman, svjetlo i tama, koje vidimo ne samo u Zdravkovoj poeziji, nego, usudim se reći, i u njegovom cijelom životu, govore nam o njemu kao čovjeku koji ostaje prvenstveno mitski pjesnik (bez obzira na činjenicu da su svi pjesnici na neki način mitski, kod Luburića je to posebno izraženo), jer Zdravko, gotovo kao nitko do sada, govoreći o određenim razdobljima u povijesti, spaja nespojivo. On čvrsto veže ta mukotrpna vremena i ova sadašnja s osnovnom težnjom, s jakim vapajem, da se povijest nikada više ne ponovi. Uz to sjajno pronalazi „sraslost“ koja bi možda najbolje povezala ili okarakterizirala mitsko mišljenje i stvaralaštvo. Zdravko je jedan od rijetkih pjesnika koji ne postavlja nikakav zaštitni omotač između sebe i svojih likova. On se sa svojim likovima stapa i ne obraća pozornost na možebitne posljedice. To su prepoznali i mnogobrojni kritičari koji su imali tu sreću da promišljaju djela ovovjekog genija, koji snagu za život skuplja u Njemačkoj, a inspiraciju traži u svojoj Croatii. I zato u Zdravkovoj nutrini često se komešaju „burad baruta“ i teška seljačka sudbina, tamburica i „zanosni pokreti snašini“, što su često svakodnevnica slavonskih ravnica i rekao bih, povijesna odrednica hrvatskog naroda, koji je

mučen, „razapinjan na križ“, ubijan, ali koji istovremeno đavolu „kezi zube“ i pjeva, svira, pleše, živi… Jednostavno, životom prkosi. To na Zdravkov način izgleda upravo ovako:

„O, sveto vrelo što romori iz ljepote duboke

srcem gorkog gutljaja – svakog naroda zapanjen muk

gdje se cvjetovi ushićeno pružaju, kroz potajna okna

zanosom sklopljenih očiju, križ gorkog luka zvuk.“

(„Mir“)

Kada uđemo u srž Zdravkovog pisanja moramo prihvatiti činjenicu da on zapravo entelehiju postiže odbijanjem, odvajanjem od života, izoštrenom sviješću o samoći subjekta

u besmislenom svijetu. Umjesto empatije, mitsko-generičkog proždiranja i akata rađanja, pjesnik se koristi identifikacijom, sam se stapa u ono o čemu piše, i zato zasigurno potvrđuje

ono o čemu govore književni kritičari, a to je da genijalno na papir prenosi svoje osjećaje. No, to su već primijetili i jaki književni autoriteti, pa ne čudi prijedlog da se Luburiću dodijeli i Nobelova nagrada.

U drugom ciklusu „U šutnji stanuje srce“ upravo se vidi sva ta genijalnost, sva ta širina i dubina osjećaja o onomu o čemu se piše. To se posebno vidi u pjesmama „Ruka na knjizi“, „Bijeli ljiljan“, „Rođendan“, „Luka“, „Sablazna raskoš“ itd. … Ali, opet, opet se Zdravko vraća rodnom kraju. Ivankovo, o to napaćeno, izmučeno selo blago puni treptaje:.

„Kuća do kuće u finu mirisu lipina praha

blago puni treptaje, podneblje od zlata

i mirisu kao skrivena ljubav što se na svjetlo poliježe

nošen pjev ševa s lastavičina crna traka.“

(„Ivankovo“)

Ništa drugačije svoje osjećaje Zdravko ne iznosi i u ciklusu „ Oči koje te gledaju plaču“, jer „ žamor čuje daljinu i ogleda se, gleda u mene, u mojoj čežnji koja prati lagane ljeske, visoko, visoko iznad mene“.

Sjetimo se ovdje beskrajnih Zdravkovih asocijacija, širine njegovih polja utisaka, pa ćemo osjetiti kako je, na primjer, njegov svijet uzak ali i mitski koncentriran i utopljen u biću autora. Izuzetnost ovoga djela je baš u fantastičnom sužavanju polja utisaka na ono najkonkretnije što ispunja opip, sluh i njuh prikladnog slijepca; tuđe ruke, noge, ljepljiva tekućina krvi, stenjanje, plač, jecaj. Tek na kraju zbirke dolazi do širih asocijacija.

Zdravko se Luburić u svom se novom spisateljskom uzletu vinuo jako visoko s opravdanom bojazni da taj uzlet dugo, dugo ostane usamljen, i zato pročitati zbirku pjesama

„Riječi koje samo vjetar prisluškuje“ je doista  prioritet nad prioritetima ljubiteljima lijepe ali istovremeno i promišljajne književne riječi.

mr. Anto Pranjkić