Razgovor sa Mesijom

100.00kn


Riječ o Svenu

 

 

 

Sven se neočekivano raspisao prije deset godina. „Svenovi tajni spisi“, zapisi o mladosti i bolesti koja mu je promijenila život, složeni su na šezdesetak stranica formata manje bilježnice, a pripovjedač je Svenov prijatelj. On i Sven su se „osjetili“ na povijesnom ispraćaju Plavog vlaka na vinkovačkom kolodvoru 5. 5. 1980. kada je vlak s lijesom predsjednika samo usporio prolazeći kroz stanicu ispunjenu svjetinom. Branko Svenetić nije falilo takvih, meni nepoznatih ljudi s lakim nadimcima, koji su se pojavljivali povremeno i po potrebi: jedan da zajednički od malo graha i inferiorne kosti skuhaju odličan grah, drugi da  mu doturi očuvanu spitfajericu iz Švedske, treći zbog čiste gotive. Nestajali su brzo poslije obavljenog posla, kasno popodne ili rano ujutro, nošeni  dobrom vjerom i brzim nadimcima. Da sam se potrudio došao bih do  kazivača Svenovih doživljaja, a preko njega do irelevantnih poetičkih igrica: da je prijatelj, djelomice  izmišljen i skriven, ili je  stvaran, ali bivši, prije živ nego mrtav, dopuštam i crn – bel, gorak i zaboravljen ispod nišana na groblju u Koreji (muslimansko groblje u Gunji, u naselju Koreja, ul. Ante Starčevića). Ali u godinama kada gubimo kosu, a s proljeća, konstituciju i prijatelje, nagađanja bi trebalo zabraniti kao žicanje duhana u Svetošimunskoj. Ljudi boluju i umiru od nasušne potrebe da pričaju o sebi. Branko nije jedan od njih, ali to ne mijenja stvar; ničeg jednostavnijeg i težeg od toga, o sebi nam posredno ili izravno, namješteno ovako ili onako, pripovijeda Branko Svenetić koji Svena poznaje oduvijek – kao samoga sebe. Kad se latio svoje pankersko – ekspresionističke proze, pečateći  njome uzbudljivi zamah najboljih godina i bolesti koja ga je  srušila i nikada izašla iz njega, pisac Svenetić, za svaki slučaj, glavnom junaku svoje prve knjige, Svenu, šalje neverziranog samaritanca ispunjenog vlastitim životnim planovima koji samo obigrava oko Svenove nesreće. E to je oprez i posao! I prvo i drugo prepoznajem  kod Svena. Uz to i dobro pogođen jezik intoniran za memento Svenovog konačnog sloma koji se ubrzo i dogodi u spiralnom kafkijanskom obratu, on pošto nasrne i zagrli prijatelja i interpretatora njegovih (Svenovih) doživljaja, doslovce poludi u susjedovom vrtu. Motiv posvemašnjeg psihičkog urušavanja prisutan je u sva tri mini romana, u finalu „Svenovih tajnih spisa“ je najeksplicitnije donesen.

Slavko Butković

Kategorija:

Description

Riječ o Svenu

 

Sven se neočekivano raspisao prije deset godina. „Svenovi tajni spisi“, zapisi o mladosti i bolesti koja mu je promijenila život, složeni su na šezdesetak stranica formata manje bilježnice, a pripovjedač je Svenov prijatelj. On i Sven su se „osjetili“ na povijesnom ispraćaju Plavog vlaka na vinkovačkom kolodvoru 5. 5. 1980. kada je vlak s lijesom predsjednika samo usporio prolazeći kroz stanicu ispunjenu svjetinom. Branko Svenetić nije falilo takvih, meni nepoznatih ljudi s lakim nadimcima, koji su se pojavljivali povremeno i po potrebi: jedan da zajednički od malo graha i inferiorne kosti skuhaju odličan grah, drugi da  mu doturi očuvanu spitfajericu iz Švedske, treći zbog čiste gotive. Nestajali su brzo poslije obavljenog posla, kasno popodne ili rano ujutro, nošeni  dobrom vjerom i brzim nadimcima. Da sam se potrudio došao bih do  kazivača Svenovih doživljaja, a preko njega do irelevantnih poetičkih igrica: da je prijatelj, djelomice  izmišljen i skriven, ili je  stvaran, ali bivši, prije živ nego mrtav, dopuštam i crn – bel, gorak i zaboravljen ispod nišana na groblju u Koreji (muslimansko groblje u Gunji, u naselju Koreja, ul. Ante Starčevića). Ali u godinama kada gubimo kosu, a s proljeća, konstituciju i prijatelje, nagađanja bi trebalo zabraniti kao žicanje duhana u Svetošimunskoj. Ljudi boluju i umiru od nasušne potrebe da pričaju o sebi. Branko nije jedan od njih, ali to ne mijenja stvar; ničeg jednostavnijeg i težeg od toga, o sebi nam posredno ili izravno, namješteno ovako ili onako, pripovijeda  Branko Svenetić koji Svena poznaje oduvijek – kao samoga sebe. Kad se latio svoje pankersko – ekspresionističke proze, pečateći  njome uzbudljivi zamah najboljih godina i bolesti koja ga je  srušila i nikada izašla iz njega, pisac Svenetić, za svaki slučaj, glavnom junaku svoje prve knjige, Svenu, šalje neverziranog samaritanca ispunjenog vlastitim životnim planovima koji samo obigrava oko Svenove nesreće. E to je oprez i posao! I prvo i drugo prepoznajem  kod Svena. Uz to i dobro pogođen jezik intoniran za memento Svenovog konačnog sloma koji se ubrzo i dogodi u spiralnom kafkijanskom obratu, on pošto nasrne i zagrli prijatelja i interpretatora njegovih (Svenovih) doživljaja, doslovce poludi u susjedovom vrtu. Motiv posvemašnjeg psihičkog urušavanja prisutan je u sva tri mini romana, u finalu „Svenovih tajnih spisa“ je najeksplicitnije donesen. Sven će zato i u prvoj dionici svoje odiseje, sve  morati sam, uz pomoć Marxa i Darwina, odnosno filozofije dijaleketičkog materijalizma i teorije evolucije. U pet kratkih pisama on svojim prijateljima pokušava pojasniti teške okolnosti stanja u kojem se našao. Čini to jezikom poezije – jedino njime može prikladno izmjeriti dubinu usamljenosti i tvrdokornost tuge koja ga oduvijek ispunjava i pokreće. U obojanoj pošti lirskog epiloga, njegova su nastojanja da izađe iz košmara prisile i misli, „zato pišem o svemu tome“ strepeći nad rukopisom i mislima da se ne otmu kontroli – u suprotnome „nema me“. Pisanje se kod Svenetića od početka  nadaje kao križ koji nosi i najavljuje kao posao izbavljenja.

Sve je započelo Svenovim odlaskom od kuće. Sveti je Augustin zapisao na marginama  „Pripovijesti“ da se odlaskom od kuće približimo Gospodinovoj kući smisla i nostalgije. Sven se nije otisnuo daleko, ali je izbivao i kad je bio doma, a urbani nered Stanice ugledan s ceste koja kao bedem dijeli dvije strane glavne ulice, nema ništa sa  Slavonijom.

Ovdje smo kod kuće, ali i na putu, blizu a daleko. Branko je počeo studirati u Osijeku, prešao u Zagreb, razbolio se, prekinuo školovanje, zatim nekoliko sezona konobario na otoku… Ali nije na meni da vam pričam „ o stanju i živovanju slavnoga viteza od Manche“, radije potražite onu trojicu, četvoricu prijatelja koji povremeno, nekim  korisnim poslom ulete u njegov život, ili Besija, Omerovog sina kojem je Branko diktira dionice ljubavnih igara nečasnoga kraja zbog čega se Omer ljutio, a dječak gugutao u snu od uzastopnih polucija izazvanih prizorima bluda koje mu je diktirao onaj čudak. Iste nježne peripetije s gospođom Ivanom Topić, slušao sam u  krcatom šinobusu koji je u 16:8 polazio iz Gunje za Vinkovce, a zatim i sve cinične finese telefonskog razgovora s Ivoninim suprugom kapetanom Topićem. Ljudi natrpani u ulaznom dijelu vagona nisu imali kud nego slušati subverzivni prosede  raspoloženog pripovjedača.

U zapisima kako slijede, u prvom dijelu „Halucinacijskih igara“ nema Svena. Sven je sada tip „ich“ autora, sezonski konobar, student koji to više nije, povremeni kockar, protuha koji  upada u vezu s privlačnom,deset godina starijom ženom kapetana prve klase JNA. Živi između sezona na Lošinju i zima u Slavonije, osuđen na klatarenje i besparice, i starije  osječke gospođe. Krajem zime započinje prepisku s kapetanom Topićem, rado mu  telefonira o iskustvima s njegovom ženom. Na kapetanovu vojnu poštu adresira i šalje  pakete, dopisuje na omotu napomene o sitnicama  i stvarima  koje mu je Ivona nekada poklanjala, a koje joj on ovim putem vraća. Stvar se otima kontroli. Na vrata mu dolaze agenti KOS-a: Progutat će te mrak, Branko.

U drugom dijelu „Halucinacijskih igara“, Sven se vraća pošto na jednodnevnoj vojnoj vježbi bude  „desetarski“  izmuštran brzom izmjenom „atomskih“ s lijeva i desna. I poziv na vojnu vježbu i dril samo su blaga opomena!

„Djevojka riđe kose“, još je jedna varijacija na temu sezonske romanse između konobara i kapetanove žene iz kampa na Čikatu. Autor se turobnim kratkim poglavljima vraća u  opsesivno sagledavanje  panoptikuma njihove veze. I ovdje se radi o varijacijama na istu autofikciju.

Vremenom se Svenov život mijenjao i „kao sređivao“, ali se i dalje, poput njegovih rukopisa, punio vibracijama neprolazne nelagode s kojom je naučio živjeti, ali je nije zaboravio.  Nije zaboravio ni Maju koja se u međuvremenu razvela, ali se nije vratila u Gunju.      U Gunji su Maju, kako je Branko nekada i priželjkivao, pretočili u zlatno vrijeme čekanja, potom nevidljivog braka i tihog razvoda od zlatara Dedića. Posljednji put sam je, sjećate li se, vidio u Brankovom autu na parkiralištu na ulazu u naselje. Bila je pretužna da bi izašla pozdraviti se.  Sutradan je u jednoj zagrebačkoj privatnoj klinici abortirala.

Branko se isti dan raspitivao u gruntovnici, je li kuća na zagrebačkom Kozjaku stričevo vlasništvo. Sutradan je očajan otputova u Osijek zamoliti Slavicu, bivšu ljubavnicu, da mu pozajmi nešto novaca. Završili su u postelji, ona pijana, već luda, on očajan zbog novaca koji su mu prošli kroz ruke, a i zbog Maje na koju je sve više mislio. U rezu koji se po tko zna koji put pred njim otvorio, Branko Svenetić se pretvorio u njegov sjenoviti i spasonosni nastavak,  u „kravatu“ koja je posegnula za udovičinim licem koje nije prestajalo govoriti. Moguće,  uvjeravao me nedavno pokazujući mi osnove zahvata u polutami jednog gunjanskog birca, ali ja se ničega ne sjećam.

Slavko Butković