Prstohvat ljubavi i komadić duše

120.00kn


Back Cover

Prstohvat ljubavi i komadić duše je zbirka ljubavnih pjesama pjesnika Mladena Piljka, s kojom će on, nesumnjivo, zakoračit na književnu pozornicu lokalne zajednice, kao i šire regije.

Pojava ljubavne poezije u suvremenom društvenom sistemu, je poput čarobne svjetiljke, koja se spušta na  prsa elektronske i digitalizirane kulturne stvarnosti, u koju donosi blagost, toplotu, ljepotu, dobrotu, spoznaju i mudrost.

Prstohvat ljubavi i komadić duše je alegorična jezička odrednica, stilska dominanta, koja nas, skoro paradoksalno, uvodi u prostranstvo ljubavi pjesničkog svijeta navedene zbirke pjesama, kao i u velikodušni izraz lirskog subjekta u njemu…

Kategorija:

Description

Prstohvat ljubavi i komadić duše je zbirka ljubavnih pjesama pjesnika Mladena Piljka, s kojom će on, nesumnjivo, zakoračit na književnu pozornicu lokalne zajednice, kao i šire regije.

Pojava ljubavne poezije u suvremenom društvenom sistemu, je poput čarobne svjetiljke, koja se spušta na  prsa elektronske i digitalizirane kulturne stvarnosti, u koju donosi blagost, toplotu, ljepotu, dobrotu, spoznaju i mudrost.

Prstohvat ljubavi i komadić duše je alegorična jezička odrednica, stilska dominanta, koja nas, skoro paradoksalno, uvodi u prostranstvo ljubavi pjesničkog svijeta navedene zbirke pjesama, kao i u velikodušni izraz lirskog subjekta u njemu.

Ljubav, kao temeljna odrednica i emecija ljudske esencije, stara je koliko i čovjek i ljudska zajednica. Oduvijek je imala svojstvo bezvremenosti i vanprostornosti. Njena univerzalna, kozmička dimenzija i zadanost, donose smiraj, ljepotu, snagu, dobrotu, mudrost i cvjetanje u polju duša univerzuma.

Pisati o ljubavi, znači razotkrivati i spoznavati sebe naspram univerzalnih vrijednosti i Univerzuma, te razotkrivati put prema uzvišenoj spoznaji i ostvarenju sebe kroz potrebu prosvjetljenja, samousavršavanja i vladanja sobom. Pisati o ljubavi, znači spoznati sebe i svoj odnos prema toj, uvijek mladoj, vječno živoj leptirici, koja se nastanjuje u ljudskim srcima i donosi im ljepotu i spoznaju o ljepoti, te ih čini dobrim, brižnim, blaženim, mudrim, naivnim i nevinim istovremeno, hrabrim, jakim i najsvjetlijim pod nebom zvjezdanog univerzuma. Pisati o ljubavi…

Reviews

Urednička recenzija

Prstohvat ljubavi i komadić duše                         

  1. Mladen Piljak, pjesnik ljubavi

 

    Prstohvat ljubavi i komadić duše je zbirka ljubavnih pjesama pjesnika Mladena Piljka, s kojom će on, nesumnjivo, zakoračit na književnu pozornicu lokalne zajednice, kao i šire regije.

Pojava ljubavne poezije u suvremenom društvenom sistemu, je poput čarobne svjetiljke, koja se spušta na  prsa elektronske i digitalizirane kulturne stvarnosti, u koju donosi blagost, toplotu, ljepotu, dobrotu, spoznaju i mudrost.

Prstohvat ljubavi i komadić duše je alegorična jezička odrednica, stilska dominanta, koja nas, skoro paradoksalno, uvodi u prostranstvo ljubavi pjesničkog svijeta navedene zbirke pjesama, kao i u velikodušni izraz lirskog subjekta u njemu.

Ljubav, kao temeljna odrednica i emecija ljudske esencije, stara je koliko i čovjek i ljudska zajednica. Oduvijek je imala svojstvo bezvremenosti i vanprostornosti. Njena univerzalna, kozmička dimenzija i zadanost, donose smiraj, ljepotu, snagu, dobrotu, mudrost i cvjetanje u polju duša univerzuma.

Pisati o ljubavi, znači razotkrivati i spoznavati sebe naspram univerzalnih vrijednosti i Univerzuma, te razotkrivati put prema uzvišenoj spoznaji i ostvarenju sebe kroz potrebu prosvjetljenja, samousavršavanja i vladanja sobom. Pisati o ljubavi, znači spoznati sebe i svoj odnos prema toj, uvijek mladoj, vječno živoj leptirici, koja se nastanjuje u ljudskim srcima i donosi im ljepotu i spoznaju o ljepoti, te ih čini dobrim, brižnim, blaženim, mudrim, naivnim i nevinim istovremeno, hrabrim, jakim i najsvjetlijim pod nebom zvjezdanog univerzuma. Pisati o ljubavi, znači biti vječni tragalac za ljepotom i dobrotom i učiniti ih besmrtnim. Ljubav upravlja vremenom i osvaja prostranstvo vječnosti. Ona je, stoga, model, praobrazac, arhetip dobra i ljepote, koja se filtrira u stvarnost i zajedništvo u obliku manifestacije individualnog ili, pak, kolektivno nesvjesnog duha.

Pisanje o ljubavi je najbolji način manifestacije pramodela, arhetipova dobra i ljepote, a preko individualno nesvjesnog  duha pjesničkog identiteta, odnosno lirskog subjekta.

Pisanje je, također, jedan od najboljih načina pjesnikovog odgovora na život, životne taloge i svega onog što je prisutno u njima.

 

„Digni me lagano

k’o list da poletim.

 

Pomiluj me nježno,

kao nekad mati.

 

Poljubi me, pjesmo,

ljubav mi uzvrati.

 

(Pjesmom me poljubi)

 

Navedeni stihovi, na neki način, poetiziraju moć, snagu i ljepotu estetskog ostvarenja i potvrđuju činjenicu da je umjetnička kreacija pjesnikove duše najbolji način komuniciranja sa kontekstom i sa životom općenito. Oni tematiziraju i poetiziraju pjesnikovu svijest o ljepoti umjetničkog stvaranja. Oni su trenutni izraz transformiranih modela ljubavi. Jer, jednom doživljena istinska ljubav, nikad ne nestaje, ne prestaje. Ona postaje dio ljudskog subjekta, njegovog identiteta. Ljubavi, nastanjene u pjesnikovom srcu, zapisane u pjesnikovom stihu, nikad ne umiru. Stoga su, u datoj zbirci pjesama, ovjekovječeni pjesnikovi konkretni objekti ljubavi, kroz imena Emine, Azre, Nore, Katarine, Selme...

Doživljena ljubav se zauvijek nastanjuje u pjesnikovom biću, oplemenjujući ga, čineći ga jačim, većim, boljim, blaženim i izbija iz njega, poput estetskog modela, pjesničke kreacije, poput snažne perceptivne moći, transformirane u oko fotografije i sl.

Pisati o ljubavi ili o nečem drugome, ponekad je isto, ako se kroz pisanje manifestira snaga duše. A ljubavna poezija Mladena Piljka je snažna. Snažna je stoga što je emotivna, iskrena, što je originalna, pokatkad infatilna, djetinjasta, intimizirana i ispovjedna. Ona je za nas, a i za pjesnika, nova stvarnost, novi svijet, koji će da živi u svom novom egzistencijalnom okruženju, u horizontima svojih poruka i čitaočevih očekivanja.

 

     2.Apelativnost ili prizivanje između lišenosti i ispunjenosti

 

Apelativnost je znatno primjetna stilska odrednica u zbirci pjesama Prstohvat ljubavi i komadić duše. Sam naslov, kao što je napisano, implicira opreku ili suprotnost u odnosu na imanentnost strukturalnog ustroja, te stilske i semantičke leksike koja konotira razuđen i bogat pjesnički svijet ljubavi, izrečen iz velikog pjesničkog srca.

Apelativnost u navedenoj zbirci predstavlja dominantnu, snažnu stilsku poziciju teksta, jer se kroz apelativnost u ovoj zbirci pjesama manifestiraju jezičko-stilske dimenzije i njene prikazivačke i izražajne funkcije, usmjerene na osjećanja primaoca, nerijetko i na pošiljaoca poruke, kroz koju konotiraju snažni pojmovni prikazi i izrazi lišenosti i ispunjenosti:

 

Pleši,

kao da te ne gleda niko.

Sanjaj i leti.

Budi Sunce što zalazi

i more što obale spaja.

 

Neka te krase sitnice.

Živi kao ptica

i sretna budi.

 

(Pleši i leti)

 

Pjesnički subjekt u navedenoj pjesmi, gleda iz daleka, u želji da okom daljine dokuči i sačuva ljepotu, saznanje i smisao za ljepotom.

 

Gledam te iz daleka,

I ja sam sretan,

iako nisam znao

srcu ti prići.

 

(Pleši i leti)

 

Označilac, leksem daljina, kao i stih „nisam znao srcu ti prići“ u navedenoj pjesmi, impliciraju dimenziju lišenosti, a svi ostali označioci, kao npr. pleši, živi kao ptica, sretna budi, i ja sam sretan, semantiziraju duhovnu ispunjenost. A ta duhovna ispunjenost je nadahnuće, ljubav bezuvjetna u prosvijetljenom srcu lirskog subjekta, koji živi za ljubav, zbog ljubavi i sna o ljubavi.

Apelativnost u danoj zbirci pjesama je u službi doziva, izraženog blagim vokativom, a ne i impe-

rativom:

 

Čuvaj mi ružu.

...

Zaspi mi s ružom.

...

Usni mi mila.

 

(Zaspi mi s ružom)

 

Ne idi,

ostani

 

(Bagremi)

 

Sanjaj me,

tu budi.

 

(U lipnju)

 

I tako redom, iščitavajući stihove ove zbirke pjesama, susrećemo se sa apelativnom funkcijom jezika i njenim pojmovnim svijetom. Sugestivnom, sanjalačkom, uznesenom, skoro egzaltiranom tonu pjesničke ispunjenosti, suprotstavlja se izraz lišenosti, a kroz ritam čekanja, nemoći i sl. Te stilske oprečnosti uveliko podsjećaju na romantičarski pjesnički izraz, (lišenost i ispunjenost), ali i sa prisustvom modernih i postmodernih književnih obrisa:

 

Ti si rumena moja

što suton ti lice krasi,

a Sunce osmijeh ozari.

Djevojčica si što nebo te

najljepšom podari.

...

A ja...

kamen sam sivi,

težak i hladan,

ljubavi željan,

čekam i živim.

 

(Suton rumeni)

 

Halo... javi se

...

Ma daj... shvati me

 

(Volim te)

 

U pjesmi „Volim te“, kroz apelativnost i apelativnu jezičku funkciju, izražena je i fatička, čisto komunikativna funkcija jezika. Preko ove jezičke funkcije semantizira se postmoderni komunikativni jezički kliše, fraza, žargon, što ukazuje na prisustvo posmodernog podrivanja postojećih književnih i jezičkih konvencija i kanona, kao i postojeće romantičarske ispunjenosti i lišenosti, koja je naglašena i promišljana u prethodnim stihovima.

 

  1. Ljubavna poezija ili čežnja, uspomena na ljubav i ljubavni zanos                                   

 

Promišljajući kontekst čitanja ove ljubavne poezije, čitaocu interpretatoru se nameću jezički

označioci koji impliciraju bogatstvo i razuđenost emocija i stanja, strukturiranih u pojmu ljubav, poput ljubavne čežnje, zanosa, ushićenja, snage ljubavi, ljubavnih doziva, poziva, traženja, ljubavnih sjećanja, prisjećanja, dosjećanja, ljubavne nedorečenosti, traganja za ljubavlju, sanjarenja, izgubljene ljubavi, neostvarene ljubavi, ljubavnog sna, ljubavnog obraćanja i obećanja i sl. Uz prisustvo ljubavnih jezičkih označioca, lirski subjekt u danoj zbirci pjesama uspostavlja jaku duhovnu komunikaciju s voljenim subjektom, s voljenom osobom, sa prirodnim ljepotama, uklapajući ih u impresionistički obrazac ljubavne čarolije koja ga ispunjava.

 

Znam da postojiš negdje,

...

Vjetar ulicom lišće nosi

a meni u sobu ti svrati.

Puna projeća bješe,

kao da trešnje u njoj cvatu

i crvene ruže

što ljubav im je ime.

 

(Pjesma od ljubavi)

 

Semantizirajući obrasce označioca u danoj zbirci pjesama, čitaocu interpretatoru se nameće

slika i poruka percipiranog ljubavnog svijeta, koji je smješten u srce lirskog subjekta. Da, to je svijet čiste, mladalačke ljubavi, ljubavi bezuvjetne, u kojoj spontano darivanje donosi sreću i bezgraničnu radost, koja leti između duhovnog i čulnog obzorja, prelazeći katkad do one strane horizonta i nepoznanica naših bića. To je ljubav razumijevanja voljenog bića, bezuslovnog prihvaćanja, bez jadikovanja, bez ljutnje, srdžbe, bez malodušnost i naglašene melanholije.

Prstohvat ljubavi i komadić duše je ispovijedna lirika, sa naglašenim tradicionalnim motivima i jezičkim izrazima, kroz koje se nižu stihovi ljubavnog zanosa, kao u pjesmi „Azra“, koju lirski subjekt poziva na sanjarenje: („Sanjaj Azra, i ja sanjam da vjetar se igra u tvojoj kosi“), kao i u pjesmi „Samo na kiši“, „Pleši i leti“, „Zaspi mi s ružom“, „Pleši na kiši“ i sl.

Osjećanje ljubavne čežnja u navedenoj zbirci  pjesama zauzima jaku poziciju teksta. Prožima

pjesnički svijet date zbirke i daje joj notu emotivne snage i čistoće. A ljubavna čežnja je nesumnjivo najljepša, nezaboravna snaga svake ljubavi. Ona se nerijetko javlja u času kada se ljubavni objekt udalji, kao u pjesmi „Boem“, kad se lirski subjekt, skoro imperativno, oglašava. („Noćas ljubavi hoću... Želim nježnosti. Vratite je. Ljubio bih je opet noćas na mjesečini“) i tražio bi je beskrajnom ravnicom, da  mu zapjeva Eminu, dok čezne od želje da je vidi.

Mnogo više od prstohvata ljubavi i komadića duše slilo se u srce lirskog subjekta, čineći ga

skromnim i velikodušnim, iako izražava čežnju za sama prstohvatom ljubavi i komadićem duše:

 

E kad bi me pogledala malo.

Kad bi mi pružila prstohvat

ljubavi samo

i komadić duše

nježnije od svile.

 

(Njoj što ima dušu nježniju od svile)

 

Ali, ljubavna sjećanja potvrđuju bogato prisustvo ljubavnih emocija, prožetih zanosom, čežnjom, sjetom, ljepotom i dobrotom.

 

Išli smo sokakom,

gdje dunje zriju.

...

Oči ti gledah,

krupne i duboke.

...

Opet je jesen.

Pošla si putima svojim.

...

Još živi su ti tragovi

oči kad sklopim.

...

i glas ti još u mojim

danima živi dok dunje

zriju u onom sokaku.

 

(Breze)

 

Ljubav nikad ne nestaje, ne prestaje, sve dotle dok je duša pamti, dok je pamte osjetila, a to nam govori i izražava lirski subjekt kroz pjesmu „Breze“, kao i u pjesmi „Katarina“:

 

Gdje li si mi,

što li radiš, Kate?

Sunce opet podsjeti me na te.

Hvala tebi

što postojiš, Kate.

Jutro će me uvijek

Podsjećati na te.

 

  4.Literarna imena i intertekstualna komunikacija                                                 

 

Pojava literarnih imena u navedenoj zbirci pjesama imaju višestruki stilistički, semantički značaj. Emina, Azra, Katarina, Selma, Nora jesu imena koja susrećemo u svakodnevnom životu. Neka od njih smo već susreli i u književnim tekstovima, kao značajne literarne subjekte, a neka, pak, u drugim medijima. Stoga, pojava navedenih imena u poeziji Mladena Piljka, stvara snažan osjećaj očuđenja, kao i asocijativni produžetak književnih emotivno-kognitivnih recepcija i književnog iskustva.

Literarno ime u književnom tekstu nesumnjivo možemo dovesti u vezu sa privatnim diskursom, odnosno sa pjesnikovim privatnim iskustvom, kao i sa književnim, te sociokulturnim iskustvom, diskursom i kontekstom pisanja.

Vlastito ime u svojstvu literarnog imena nadilazi svoju pragmatičnost, te dobiva višestruki jezičko stilski značaj, jer, poput važnog jezičkog i semiotičkog znaka, zauzima značajnu poziciju teksta, u ukupnoj jezičkoj strukturi.

Semantiziranje vlastitih imena u zbirci pjesama Prstohvat ljubavi i komadić duše, kroz pro-

mišljanja  čitaoca interpretatora, vodi do pojma intertekstualnost i spoznaje o značenju danih imena u zbirci pjesama i u književnom kontekstu. Tako u pjesmi „Noris“ prepoznajemo Ibzenovu slobodnu, razgolišenu Noru, Noru novog doba, koja je zauvijek izašla iz „lutkine kuće“.

Orijentacija na tuđe tekstove ili, pak, pojmove iz tuđih književni tekstova, u suvremenoj diskurzivnoj praksi predstavlja izraz autorove književne kompentencije, te čaroliju književnih spojeva i komunikaciju. A takva vrsta međutekstovne komunikacije upravo i jeste intencija, ili, pak, i insistiranje postmodernizma, u kojem intertekstualnost doživljava svoj puni odjek. Intertekstualna komunikacija nas uvodi u mehanizam međutekstovne dijalektike, kao i u njen sociokulturni kontekst.

Pjesma „K’o Emina“ zaslužuje posebno interpretativno promišljanje, jer ulazi u intertekstualnu komunikaciju sa Šantićevom pjesmom o Emini, koja je sinonim sevdaha, ljubavi uzvišene, ljubavi pjesnički oplemenjene, koja je postala i kulturni amblem za regiju bivše Jugoslavije i šire.

Šantićeva Emina je u bašči, a Emina u poeziji Mladena Piljka je dočarana susretom na savskom mostu, gdje lirski subjekt čežnjivo, silovito žudi:

 

Duša mi zaiskri,

oko zatreperi

ti si moja pjesma,

moja si Emina.

 

Pjesmu „K’o Emina“ s pravom možemo ubrojiti i u intermedijalnu komunikaciju, jer se melos Šantićeve pjesme o Emini zatalasao i na Europskom polju muzičke kulture.

Dimenziju intertekstualnisti u navedenoj poeziji susrećemo u pjesmi „Dunja iz sokaka“, u kojoj sintagme stari kaput i stari plot asociraju na Jesenjinov stari kaput iz pjesme „Pismo majci“, a stari plot, pak, asocira na Cesarićev stari plot iz pjesme „Balada iz predgrađa“.

Literarna apsorpcija i transformacija je umjetničko umijeće, te emotivna i spoznajna moć literarnog oživljavanja i metamorfoze. Na taj način se obogaćuju naše književne percepcije spoznajom i novim književnim iskustvom.

A novo književno iskustvo nam dolazi i nakon pročitane zbirka pjesama Prstohvat ljubavi i komadić duše, koju sam, nadam se, uspjela ilustrirati i, barem malo, osvijetlit za vrlog čitaoca i ljubitelja ljubavne poezije.

Zbirku pjesama Prstohvat ljubavi i komadić duše sa zadovoljstvom preporučujem za štampanje i izdavanje.

 

Fikreta Jašić, mag. komp. knjiž. i bib.

 

Srebrenik, 25. 07. 2019.