Ostavite meni moje ništa

Urednička recenzija

Ništa, a opet sve u dvodušju

Dijana Uherek Stevanović

Napredak i razvoj čovjeka od neizmjerne su važnosti za čovječanstvo i bitno ovise o invencije.

Ovako je rekao Nikola Tesla, a ja već nekoliko dna pokušavam da uđem u to Slobodanovo „ništa“ što je pretočio u stihove, svoje 5. zbirke u koju je uvrstio i 6 pjesama svoga prijatelja gospodina Begonje, koji utiskuje svoje ništa, njeno sve pa i čekanje, lutanje negdje na obalama mora i škrapama svoga jada gdje cukar je na dlanu, a na usni sol.

Oba autora jaka u svojoj rječitosti, ne koketiraju nudeći rimu, već autobiografski nižu svoje dane, poput dnevnika okreću strane. To im je zajedničko, kao i prijateljstvo koje je evo i plod ove zajedničke knjige.

Prijatelju moj!
Ipak ti dani uzalud ne prolaze,
Jer imaš njih.
Imaš svoje misli.

Slobodan Repak, neosuđuje, on samo traži da se njegovo ništa ne dira, jednostavno želi trajati baš ovakav kakav je, jer pjesmama pokušava afirmirati humanizam bez kojeg ne može zamisliti dane.

U razgovoru sa sinom, jasno ističe da je um najveće nasljeđe koje dobivamo od života i da kao tako darovani možemo biti kreatori, inovatori, učitelji kojima isti taj um postaje Sezam i otvara vrata...

Ti si um sine moj ...
A um je dio tebe.
Kad bude vrijeme
Bit ćeš to što jesi ...
Budi sam svoj učitelj,
Samo to će ti vrata otvoriti.

On traži, ne odustaje od osmijeha koji će mu biti dovoljan jednog dana, jer sad mu ništa nema smisao i sve što nema, treba mu iako se ne može usporediti s osmjehovim nedostajnjem. Ali da li bi on tada bio isti? To prepuštam nekim novim stihovima koji će nastajati kao plod nađenog.

I kada ga pronađem,
Onda mi više neće biti bitan
Ni cvijet, ni jasen, ni smuđ
Ni baš ona čokolada
Valjda ću tada pronaći
Sve što sam do tada tražio!

Pjesma Volim te, volim nije bez razloga posljednja u ovoj knjizi, ona je pečat koji na upotrebljenim jezicima ostavlja trag i poruku, da je voljeti, praštati i opraštati se možda i od pernatog prijatelja, razgovor duša koje inovacijom pobjeđuju otuđenost ovog vremena iz kojeg bi mnogi otišli, ali ako svi odemo, tko će jednog vremenovati, stihovati, jednostavno živjeti?

Čast mi je što sam imala priliku da među prvima pročitam ovaj rukopis i da kao veleposlanik SCUOLA DI POESIA - SCHOOL OF POETRY stavim potpis potpore i tako ostavim trag na Slobodanovo ništa, a opet sve.