Oprosti mi, sve sam snio

99.00kn


Back Cover

Pjesnička zbirka Željka Ružića „Oprosti mi, sve sam snio“ interpretatoru nudi široku mogućnost upliva u mikrokosmičko obličje umjetničkog znaka ili pjesničkog svijeta kao otvorenog znaka, rečenog a nedorečenog, kazanog a neiskazanog znaka koji traži novo i uvijek novo značenje. U svakom slučaju, interpretator ove zbirke može konstatirati da jezičko stilska uređenost zbirke konotira višeslojnost na planu izraza i sadržaja, koja omogućava podizanje pjesničkog svijeta i života na više razine pjesničkog iskaza. Krećući se sa plana konkretnog, fizičkog obličja djela i njegove trenutne egzistencije, ne možemo a da ne spomenemo to esencijalno jestvo djela, nama nepoznato, nedodirljivo, neuhvatljivo a ipak važno. Kako je ovaj artefakt egzistirao prije ovog susreta s nama, to najbolje zna autor, pjesnik. No, ne bismo zadirali u fenomen i estetiku stvaranja, rađanja umjetničkog djela, u ovom slučaju, pjesme. Ali nam je svima jasno i vidljivo da i umjetničko djelo, kao i sve rođeno egzistira na više načina. I ono, poput ljudskog bića, koje je otrgnuto ili oteto od uterusne topline, doživljava svoju putanju kroz mnoštvo egzistencijalnih faza. Ispred mene, ispred nas je fizičko tijelo umjetničke tvorevine. Ovo je tijelo koje se ponavlja stoljećima, koje egzistira milenijima, samo sa različitim imenom i dušom. Ono je snažan nosilac individualne, društvene, civilizacijske memorije: Knjiga! Ta milenijska starica nosi znakove, sisteme, simbole, kodove, ikone, nedorečene slike i priče koje teže pregovaranju, koje teže novom i uvijek novom čitanju i čitaocu, recitatoru, glumcu, muzičaru i sl. Ova zbirka nema rezervno tijelo, kao što je to slučaj sa nekim drugim umjetničkim proizvodima muzike, drame. Ali zato ima i imat će svog rezervnog čitaoca i interpretatora. S toga, knjiga tiskana, umnožena, fizički prisutna intervenira ka putu do djela, kao što djelo intervenira ka putu do fizičke prisutnosti. Od fizičke do drugih egzistiranja, umjetničko djelo nerijetko doživljava trnovit put. Fizičko prisutstvo djela stvara mu mogućnost za egzistiranje u okviru fenomenalne, predmetne, transcedetalne i drugih mnogobrojnih egzistencija u okviru literarnog i drugih diskursa.

Fikreta Jašić, mag. knjiž.

Kategorija:

Description

SJEĆANJE ILI POSJEDOVANJE PROŠLOSTI

 

O egzistiranju umjetničkog proizvoda

 

Izricanje vrijednosnog suda za bilo koji umjetnički proizvod nerijetko se dovodi u vezu sa istinom i neistinom, objektivnim i subjektivnim stavom, tom dihotomijom koju težimo zanemariti. Suvremenost pred književnog kritičara ili interpretatora umjetničkog djela stavlja važan zadatak: stvoriti sistematiziranu spoznaju i mogućnost sistemskog učenja i spoznavanja kulturnog proizvoda.

Živimo u duhu vremena gdje se primjetno gube osjećanja o sistemu vrijednosti. S toga i pojava svakog umjetničkog artefakta za kulturne studije ili studije kulture treba da bude korak naprijed u izgradnji kulturnog sistema, dijaloga, internacionalizacije kulture i kulturnih proizvoda.

Promatranje svakog umjetničkog artefakta zahtijeva upliv u svekolike kulturne identitete ili identitete kultura. Kako svaki umjetnički proizvod, pa i ovaj Ružićev, predstavlja element određenog diskursa i diskursivne prakse, zahtjevi interpretatora se usložnjavaju, jer iziskuje upliv u diskursne studije  i kontekst produkcije umjetničkog djela-teksta, te i u mnogobrojne druge kontekste, kao npr. kontekst percepcije, konzumiranja, trenutne književne atmosfere, trendova, prethodnika, suvremenika, sociohistorijski faktor, autora, izdavačke prakse i sl.

Pjesnička zbirka Željka Ružića „Oprosti mi, sve sam snio“ interpretatoru nudi široku mogućnost upliva u mikrokosmičko obličje umjetničkog znaka ili pjesničkog svijeta kao otvorenog znaka, rečenog a nedorečenog, kazanog a neiskazanog znaka koji traži novo i uvijek novo značenje. U svakom slučaju, interpretator ove zbirke može konstatirati da jezičko stilska uređenost zbirke konotira višeslojnost na planu izraza i sadržaja, koja omogućava podizanje pjesničkog svijeta i života na više razine pjesničkog iskaza. Krećući se sa plana konkretnog, fizičkog obličja djela i njegove trenutne egzistencije, ne možemo a da ne spomenemo to esencijalno jestvo djela, nama nepoznato, nedodirljivo, neuhvatljivo a ipak važno. Kako je ovaj artefakt egzistirao prije ovog susreta s nama, to najbolje zna autor, pjesnik. No, ne bismo zadirali u fenomen i estetiku stvaranja, rađanja umjetničkog djela, u ovom slučaju, pjesme. Ali nam je svima jasno i vidljivo da i umjetničko djelo, kao i sve rođeno egzistira na više načina. I ono, poput ljudskog bića, koje je otrgnuto ili oteto od uterusne topline, doživljava svoju putanju kroz mnoštvo egzistencijalnih faza. Ispred mene, ispred nas je fizičko tijelo umjetničke tvorevine. Ovo je tijelo koje se ponavlja stoljećima, koje egzistira milenijima, samo sa različitim imenom i dušom. Ono je snažan nosilac individualne, društvene, civilizacijske memorije: Knjiga! Ta milenijska starica nosi znakove, sisteme, simbole, kodove, ikone, nedorečene slike i priče koje teže pregovaranju, koje teže novom i uvijek novom čitanju i čitaocu, recitatoru, glumcu, muzičaru i sl. Ova zbirka nema rezervno tijelo, kao što je to slučaj sa nekim drugim umjetničkim proizvodima muzike, drame. Ali zato ima i imat će svog rezervnog čitaoca i interpretatora. S toga, knjiga tiskana, umnožena, fizički prisutna intervenira ka putu do djela, kao što djelo intervenira ka putu do fizičke prisutnosti. Od fizičke do drugih egzistiranja, umjetničko djelo nerijetko doživljava trnovit put. Fizičko prisutstvo djela stvara mu mogućnost za egzistiranje u okviru fenomenalne, predmetne, transcedetalne i drugih mnogobrojnih egzistencija u okviru literarnog i drugih diskursa.

Ružićeva pjesnička zbirka nesumnjivo nadilazi svoje fonetsko, lingvističko ili sintaksičko ustrojstvo. Svojom senzibilnom kvalitetom ona konotira mnogo šire i čitaocu-interpretatoru omogućava upliv u fenomenološku i druge egzistencije djela. S toga i možemo govoriti o neiskazanom, o nedorečenom, o polifonijiskoj skali bitnosti, koja se realizira kroz strukturalni plan sadržaja ili označenog. Fenomenološka egzistencija nam je omogućila da Ružićeve foneme, lekseme, označioce, stihove, jednom riječju cjelokupni plan izraza, doživljavamo ili konotiramo u višu smislenost, u sloj promišljanje. Svaka riječ, svaki stih se možda poigrava sa svojim označenim a i nas uvlači u igru jezičke mreže, u tragalaštvo bez kraja. Tu se rađa i ideja o polifoniji koja se provlači kroz pjesničku zbirku „Oprosti mi, sve sam snio“, u doživljaju poezije kao ljudskog nedovršenog, beskonačnog dijaloga. Svjedoci smo viđenja pjesničkog svijeta koji se ukršta, pokatkad komeša sa svekolikim značenjskim opozicijama, dihotomijom, koja proizlazi iz svijeta pjesme, a kao da proizlazi iz samog života:

 

„Ja nikog nemam

Samo tebe.

A ti nisi moja,

Tuđa si i ničija“.

 

Pjesnička zbirka „Oprosti mi, sve sam snio“ zasićena je označiocima koji impliciraju kontradiktorne pojave, emocije, poimanja slike svijeta i života i svih njegovih konstitutivnih dijelova.

Svjedoci smo, evo, kako nam ovo, fizičko tijelo sa svojim strukturnim elementima omogućava i njegovo opredmećenje kroz vizualizaciju i shvaćanja tih složenih odnosa koji se događaju na relaciji označioca, označenog i recipijenta. Dakle, osim fizičke egzistencije, fenomenološka, predmetna, metafizička i druge, realiziraju se na planu recipijentovih kognitivnih, emotivnih, sociokulturnih i drugih horizonata očekivanja. S toga i na primjeru čitanja i interpretiranja Ružićeve pjesničke zbirke možemo govoriti i potvrditi Bartovu postmodernu „teoriju o smrti autora a rađanju čitaoca, interpretatora“.

Kroz slojevito egzistiranje pjesničkog svijeta date zbirke pjesama, omogućen nam je upliv u prostranstvo uspomena, sjećanja, prošlosti, u pamćenja tijela, duše, mladosti, prve ljubavi, sreće, tuge, rata i svega onog što se život zove. Oko cjelokupnog ovog pjesničkog ili mogućeg svijeta, čitalac-interpretator može da nasluti, da intuitivno dodirne i susretne se sa zračenjem transcedencije. Ima nešto u ovom umjetničkom artefaktu, nešto što se uzdiže iznad fizičkog, materijalnog iskustva koje je ponuđeno našoj predodžbi. Nešto, čiji nevidljivi krug misticizma zahtijeva duboko poštovanje, koje izbija poput nevidljive estetske radosti, čarolije, nalik onoj dječjoj ili pak radosti mudraca dodirnutoj punoćom života, koja je prisutna negdje „na drugoj obali razuma“, gdje je moguće i kazati:

 

„Možda u tišini dubine

Izjavim ti ljubav“

………………………

„Protiv mračnih snoviđenja

lijepom riječju se borim

ponekad,u groznici stvaranja

i umiranja gorim“

 

U mnogobrojnim pjesmama ove zbirke osjeća se ta transcedetalna vertikala, koja na određen način implicira dihotomiju uspona i pada, dobra i zla, ljubavi i neljubavi, sna i jave, jednom riječju: smrti i života. Označioci sna i jave predstavljaju i stilsku dominantu iz čije transcedetalne vertikale niče mogući, pjesnički svijet uspomena i sjećanja.

 

     Sjećanje ili posjedovanje prošlosti u pjesničkoj

 

Načiniti upliv u pjesnički svijet Željka Ružića, nesumnjivo znači susret sa semantičkom poteškoćom, koja izbija iz predstave o svijetu pamćenja, sjećanja, sna i jave. Svjedočimo kako još jedan snažan senzualni kvalitet otkriva i posjeduje prošlost. Moguće je da nas u ovaj svijet povede i mit o traganju ili mit o povratku iz sna. U svakom slučaju, pokušavamo identificirati, označiti našu svijest o snu, pamćenju, sjećanju. Pjesničke slike koje nam nudi navedena zbirka šire se i dopiru do nas iz tog nevidljivog centra koji se zove sjećanje. Tako nam je omogućen korak i pogled unazad, u prošlost, u pamćenje duše, tijela, u pamćenje koje uspijeva kontrolirati i posjedovati vrijeme. Posjedovati vrijeme kroz organsku i duhovno pamćenje istovremeno. Označilac uspomene konotira široko polje označenih. To je oznaka koja implicira fenomen i estetiku osjećajnosti u ovoj pjesničkoj zbirci. Čini se da trčanje za ljepotom  neprestano zahtijeva odricanje od ugodnog. Ali, uspomena ne dozvoljava vremenu da pobjegne a samim tim ugodama kao i svim neugodama. Ne dozvoljava bijega lijepom ni ružnom, dobrom ni lošem. Imati snažnu uspomenu, znači ne dozvoliti vremenu da bježi, znači posjedovati prošlost, posjedovati vrijeme i nadnaravno, snoviđenjem zaranjati u njega. Posjedovati prošlost, znači biti, znači posjedovati sadašnjost kao i budućnost. Ne imati uspomenu, značilo bi ne biti živ.

Značenja ove pjesničke zbirke se koncentriraju na uspomenama i tragičkoj viziji svijeta. Posjedovanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, nerijetko znači ne živjeti ni u jednom potpuno.

 

„Znam samo da mogu zaplakati kad god se sjetim“.

 

Tragička vizija života kroz uspomenu posesivno dominira, upravlja, lomi snoviđenja i kroz senzualne kvalitete provlači suzu, plač. Efekt memorije doziva mit o pokajanju, o grijehu ili pragrijehu, o tragalaštvu:

 

„Gdje si, gdje da te tražim

U kapi rose, u sazviježđu bika?

……………………………………….

Hoću li te ikad naći

Ili ću zauvijek lutati prašnjavim

putovima beznađa?

……………………………

„Ponekad se zapitam

Dirnu li i tebe uspomene“

 

Ljubav je u Ružićevoj zbirci utemeljena na uspomeni i uglavnom se može karakterizirati kao sveobuhvatna emocija, koja integrira pamćenje tijela, pamćenje duše, mladalačkog infantilizma, ambivalentnosti i sl. Njegova uspomena na ljubav nam i ne nalaže putovanje u prošlost, nego preporuku za put „u tišinu dubine“, što ukazuje na neizvjesnu i nepoznatu putanju. Pokatkad se od provale ili navale probuđenog sjećanja bježi u fikciju, u stih, u svijet umjetnosti, a nerijetko se ponovo vraća na uspomenu, na sliku prve ljubavi. Karakter prve ljubavi je utemeljen na pamćenju tijela, dodira, poljupca. („Pismo jednoj Suzani“), gdje tijelo postaje ili ostaje kao čuvar prošlosti.

Veličina i snaga istinskog umjetničkog iskaza je ona koja nam otkriva stvarnost koja živi daleko od nas, stvarnost koja nije ništa drugo do naš život, istinski život, rasvijetljen snagom sjećanja, pamćenja duše i tijela. Istinski stvarno preživljen život je onaj koji u svakom trenutku biva, ne samo u uspomeni umjetnika i pjesnika, nego i u svakom od nas.

Sa pokušajem interpretacije pamćenja duše i tijela, otvara se mogućnost ulaska u psihološko zbivanje u književnosti, umjetnosti, poeziji… Otvara nam se mogućnost da zadiremo u sfere kontradiktorne mladosti, prve ljubavi, u kojoj tijelo, kao element identiteta subjekta, ili lirskog subjekta odašilje efekte spoznaje i moći. Ono, poput kazaljke na satu, ima snažnu moć nadziranja vremena i prolaznosti. Ono nerijetko upozorava na govor sna i govor stvarnosti. San je okružen tokom sati, mjeseci, godina, svjetlosti. Tijelo ih registrira. Organsko oko i oko sna pokatkad se prepliću, kao što se događa u Ružićevoj poeziji:

 

„Je li zaista tako lijepo letjeti?

Kao što je bilo lijepo sanjati o slobodi

I letu

Ili su nedostižne sloboda i let krasni

Jedino dok sanjaš o njima“.

 

Pjesnički zanos je poput leta. Čini se pjesniku da mu se let događa samo u snu. Svaka pjesma je njegovo krilo, njegov let i mnogo više od toga.

U ovoj pjesničkoj zbirci ulazimo u sfere referenci skrivenih u prostranstvu  uspomena, u to zamršenom, nejasnom prostranstvu iz koga je izbio sjaj pjesme, estetski dijalog sa svijetom, priča, komunikacija, diskurs.

Iz svake pjesme ove zbirke moguće je dokučiti ideacionu funkciju jezika, koja implicira pogled na svijet i objektivnu realnost, iskustvo života. Historija senzibilnosti iskazana u pjesmi „O prvoj ljubavi“, predstavlja i svojevrsnu autofikciju, kroz koju se provlače i elementi novog historicizma. „U pismu jednoj Suzani“, očuđuje  prisutstvo romantičarske senzibilnosti i postmoderne epistolarnost. U pjesmi „Put u nepoznato“ začuđujuće treperi Matoševski impresionizam, koji se miješa sa senzualnim kapljicama duše. Narativna poezija ili poezija naracije osjeća se u pjesmi „Oprosti mi, sve sam snio“, gdje se evokacija prošlosti najsnažnije manifestira na fenomenu proticanja vremena. Prošlost se istovremeno čini smislenom i apsurdnom. Na trenutak podsjeća na psihografiju sna, uspomenu, pamćenje duše i tijela, na maštu koja se ne stiče u jednom ljudskom životu, već rastom, odrastanjem, starenjem, patnjom i srećom individualnog i kolektivnog pamćenja.

Filozofsko, retoričko pitanje: Gdje sam ja?, čuje se „Iza zaključane brave“, iza koje vri košmarna slika života, paklena Danteovska vizija i nikad dovršen Kafkin proces zla i zatočeništva, ljudskog naličja i dvojništva: Retoričko pitanje: “Gdje sam ja?“, stilski dominira, očuđuje uz efekt imperativa o promišljanju života, onog ili ovog koji je „Iza zaključane brave“.

Pjesnički jezik ove zbirke čini se nerijetko kao jezik dječaka, iz koga izbijaju naboji snage, osjetilni kvaliteti. Istovremeno ili usporedo sa tim jezikom uranjamo u jezik i glas mudraca, estetičara koji definira pjesnika i pjesništvo imperativom:

 

„Ne daj da ti se skinu sjaj

i osmijeh s lica

budi uvijek to što jesi-žar ptica“.

 

Središnji mit u književnosti jeste mit o traganju. Njega možemo tumačiti i na procesu funkcioniranja i  djelovanja podsvijesti u kojoj se rađa i oblikuje stanje milosti i pokajanja, stanje radosti i tuge, sreće i nesreće. Podsvijest je kolijevka jezika i jezičkih mreža koje nas kazuju, govore, koje nas identificiraju, vode nose, upućuju u svijet u nama i oko nas. Čovjekova svijest i podsvijest, odnosno san i budno stanje, uveliko ukazuju na stanje koje na neki način odgovara ciklusu smjene dana i noći, svjetla i tame. Na tim relacijama je začet i mit o tragalaštvu kao i stanje fikcije i stvarnosti, kao i integriranje unutrašnjeg i vanjskog života. Mit o traganju je mit o ljudskom ispunjenju, mit nevinosti, rađanju i razumijevanju, što ukazuje na komičku vizije svijeta. Međutim, tragička vizija se uvijek nametne kao opozicija tragalaškom ispunjenju i rađanju. Ona asocira nestanak, dekonstrukciju, destrukciju i smrt. No, tragičko i komičko se neminovno susreću, prepliću, integrišu, smjenjuju:

 

„Ponovo mrak, pa svjetlost sunca.

Izmjenjuju se tako,

a ja ne znam ni kada,

ni koliko puta se to dešava. Gdje sam ja?“

 

Gdje sam ja? Upit vječito prisutan, bez točnog odgovora. Iz ovog retoričkog glasa i pitanja naziremo zadiranje u osnovu filozofije življenja i postojanje.

Bez sumnje, možemo kazati da poetska zbirka „Oprosti mi, sve sam snio“ na neki način predstavlja ilustraciju pjesničkog odrastanja, da je poput zrcala, ponudila pokušaj identificiranja čovjeka i života. Uz nju i s njom, ovakvom kakva jeste: infantilna i mlada, mudra i stara istovremeno, polagano ulazimo u diskursivnu praksu, u svojstvo suvremenog teksta koji funkcijama svoga jezika konstituira ili utječe na konstituiranje socijalnog subjekta, odnosa među subjektima, kao i na promjenu i stvaranje diskursivne prakse, te interkulturalnog dijaloga bez kraja.

 

Fikreta Jašić, mag. knjiž.