Ono što je ostalo od nas

120.00kn


Back Cover

Mlada pjesnikinja, Melisa Brkić, najavljuje se ili pojavljuje u svijetu pjesništva i na pozornici našeg kulturnog ili, pak, književnog miljea i okruženja, sa pjesničkom zbirkom “Ono što je ostalo od nas”. To je osobena pjesnička zbirka, strukturirana i objedinjena jedinstvenim naslovom, koji predstavlja jaku poziciju teksta, jer nam, poput moćnog konektora, nagovještava semantiku pjesničkog svijeta, tog najsloženijeg sloja teksta.

Fikreta Jašić, mag. komp. knjiž. i bibl.

Kategorija:

Description

Mlada pjesnikinja, Melisa Brkić, najavljuje se ili pojavljuje u svijetu pjesništva i na pozornici našeg kulturnog ili, pak, književnog miljea i okruženja, sa pjesničkom zbirkom “Ono što je ostalo od nas”. To je osobena pjesnička zbirka, strukturirana i objedinjena jedinstvenim naslovom, koji predstavlja jaku poziciju teksta, jer nam, poput moćnog konektora, nagovještava semantiku pjesničkog svijeta, tog najsloženijeg sloja teksta.

Fikreta Jašić, mag. komp. knjiž. i bibl.

Reviews

Urednička recenzija

Ono što je ostalo od nas                                      

Iz teksta u kontekst                                            

 

Mlada pjesnikinja, Melisa Brkić, najavljuje se ili pojavljuje u svijetu pjesništva i na pozornici našeg kulturnog ili, pak, književnog miljea i okruženja, sa pjesničkom zbirkom Ono što je ostalo od nas. To je osobena pjesnička zbirka, strukturirana i objedinjena jedinstvenim naslovom, koji predstavlja jaku poziciju teksta, jer nam, poput moćnog konektora, nagovještava semantiku pjesničkog svijete, tog najsloženijeg sloja teksta.

Kontekst čitanja i promišljanje naslova pjesničke zbirke Ono što je ostalo od nas, čitaocu interpretatoru a priori donosi misao o nečemu nakon okončanja, donosi misao o nečemu nakon kraja. A to nešto, u procesu semantiziranja i poetiziranja pjesničkog svijeta date zbirke, jeste stanje i put duše lirskog subjekta, od stanja duše u spoznaji ljubavi, stanja sa spoznajom bola i gubljenja ljubavi i ljubavnog subjekta i stanja duše nakon spoznaje suštine ljubavi i ljubavne patnje, do procesa sublimiranja i distanciranja od sebe i svoga JA, te do samospoznaje i oslobađanja od sebe.

Čitanje svake rečenice, svakog stiha, u trenutku se učini kao automatizirani ispliv ljudskog ida, ega, super ega, individualne i kolektivne boli i patnje, koja se sručila na dušu pjesničkog subjekta. Užitak čitanja čitaocu, interpretatoru donosi i priču o stanju ljudske duše i neostvarene ljubavi. Čini se, pak, da je ta duša, to stanje lirskog subjekta, kao nezaustavljivi riječni tok, koji silovito raste, buja, te čuje samo sebe i snagu, volju i nevolju svog razuzdanog vala, a potom se stiša u svom toku, osluškujući glas obale i života na njoj.

Čini se, pokatkad, da proces i užitak čitanja, čitaocu interpretatoru nudi upliv u opširno, dugo, veliko neposlato ljubavno pismo, ispisano nadušak, te se s razlogom može govoriti o prisustvu latentne epistolarnosti u stihovima date zbirke.

Tematizirana ljubav u navedenoj pjesničkoj zbirci, glede forme, se znatno razlikuje od mnogobrojnih zbirki ljubavnih pjesama, jer ne posjeduje imena, ni naslove pojedinih cjelina.

Također je specifičan i načina izražavanja ljubavnih osjećanja, koja gradiraju u snažnom poetsko estetskom i impresivnom stilskom izrazu i jezičkoj funkciji, da gradacija u ovoj poeziji predstavlja snažan konektor u procesu metamorfoze, povezivanja i spajanja motiva, tema i slojeva stanja duše lirskoga subjekta. Tematiziranje stanja i dijalektike duše lirskog subjekta u fazi gubljenja ljubavi i ljubavnog objekta, manifestira se i kroz glas i ritam stiha, kroz priču i pjesmu lirskog subjekta, koja teče ravno iz srca, iz napaćene duše.

Ljubav je i u ovoj pjesničkoj zbirci predstavljena kao snažna, univerzalna, bezvremenska,

bezprostorna dimenzija, emocija, ali sa aspekta osjećanja gubitka ljubavi, sa prisustvom ljubavne boli ili ljubavi koja boli, te ljubavi koja se transformiše, preobražava u svojoj neprestanoj dijalektici.

Navedena pjesnička zbirka, izražavajući snažnu ljubav i ljubavnu patnju, predstavlja oblik snažne komunikacije, te čitaocu nudi, osim katarzičnog djelovanja, i kogniciju, malu veliku spoznaju o mladalačkom ljubavnom zanosu, patnji, boli i sl. Ona bi, također, mogla biti snažno književno utemeljenje za pisanje kvalitetnog eseja o ljubavi, psihološke drame, zatim ljubavnog romana isl.

Ona je plod snažne pjesničke imaginacije, nadarenosti,ona je nadahnuće, kreacija duše, estetski model, koji se uzdiže iznad života i svih životnih nedoumica, nadanja i stradanja, puteva i stranputica.Ona je novi, mogući svijet, kojem tek treba pažljivo prići sa užitkom čitanja i upliva u horizonte naslućenih i očekivanih poruka.

 

Ljubav u metamorfozi i dijalektici                   

     Poput tvrđave, pale odbrane,                          

     Osvojenih medalja, ostala sam prazna.           

     Osvojena i poražena, prepuštena tuzi.            

     ...............                                                          

     Sutra neću ni postojati

     ..............

     Sahranio si me u zemljino srce,

     Daleko od svog

     Obrisao me poput dokaza

     Poslije višestrukog ubistva.

     .............

     Polomio si sve u meni

     Da se nikad više ne sastavim.

 

Navedeni stihovi semantiziraju raslojavanje i slabljenje identiteta lirskog subjekta, koji, u toj senzibilnoj i nestabilnoj poziciji, počinje svoju pjesničku priču o neostvarenoj ljubavi, ljubavnom stradanju i ljubavnoj boli, gubeći se u praznini oslabljenog jestva, kojeg čitalac teško može identificirati sa bilo kim ili s čim, nakon izjave o „nestanku“ nakon izjave o višestrukom ubistvu, iz kojeg se nazire osjećanje i doživljaj dubokog apsurda.

Procesu čitanja, označavanja i poetiziranja se nameću stihovi sa označiocima koji semantiziraju patnju, gorčinu, bol, apsurd, nihilizam i sl.:

 

     Bol.                                                                   

     Svuda je oko mene, 

    Gasi vječne vatre u meni.

    ...............

    Ne gledaj u moje oči.

    ...............

    Svaki pokušaj da ublažiš tugu blijedi

    Teški su jad i gorčina koju osjećam.

    ...............

    Otrgnuta sam od emocija...

    ...............

    Ova laž živi bez

    Početka i kraja.

    ...............

    Ovoga puta na novoj mapi.

    Ja ne postojim.

    ...............

    Umirem.

    Iščezavam.

    Gasim se sa posljednjim sunčevim zrakama.

    ...............

    Od sada sam zgarište puno pepela.

 

Izjava o zgarištu, iščezavanju, gašenju, nepostojanju, koja  do čitaoca dolazi od strane lirskog subjekta, implicira nihilizam i negiranje svih mogućih životnih vrijednosti i kvaliteta, s kojim bi se isplovilo iz ljubavne traume.

Tu, u toj jezičkoj imanentnosti, u stihovima i njihovoj semantici, moguće je početi osluškivanje ritma patnje i bola i iz glasnog retoričkog pitanja, koje je u službi izražavanja afektivnog stanja duše, te stanja očaja.

 

     Da li si spavao kada sam ja oboljela?             

    ...............                                                          

    Da li si spavao na horizontima moje tuge?     

    ...............                                                          

    Da li si volio moju jed?

 

Osim što su u službi izražavanja afektivnog stanja lirskog subjekta, retorička pitanja u navedenoj pjesničkoj zbirci manifestiraju i patos ili stradanje, pad duha lirskog subjekta u teškim životnim trenucima, kao i znake probuđnog JA, te rađanja želje za aktivnim suprostavljanjem.

 

    Da li si samo glumio?                                      

    Reci mi,                                                            

    Reci iskreno?                                                   

    ...............                                                          

    Otrgnuta sam od emocija,                                 

    Pa ko si ti da ih probudiš?                               

 

Izraz pobune ili suprostavljanja u navedenim stihovima konotira početak samospoznaje i osvješćenja lirskog subjekta, kao i oblik metamorfoze, preobražaja stanja njegove duše, na što nas upućuju stihovi:

 

     Ti si samo jedan list u mom životu.

     Ispisan ili ne?

    ...............

    Nazirem prašinu koja pada po tebi

    Po nama...

 

    I polagano blijede emocije neuzvraćene ljubavi,

    Blijede u spoznaji ljubavne jednostranosti:

 

    Moj život čelični će oklop da stvori.

    ...............

    Dani otkotrljani niz kaldrmu

    Donijeti će nova, pametnija jutra. 

 

jer, kako ističe lirski subjekt:

 

    Ja sam davala ljubav

    A ti si me kidao.

    ...............

    Davila sam se u suzama

    A ti si bio hladan i nedodirljiv.

 

Samospoznaja i spoznaja objekta ljubavi od strane lirskog subjekta, u kontekst čitanja unosi ton ili glas srca koje se polagano smiruje i duše koja se uzdiže iznad podsvijesti i prodora ranjenog i uzdrmanog ega, te izgovara tananu i snažnu misao o ljubavi, pa se na taj način osjeća katarzično i sublimirano uzdignuće duše lirskog subjekta, koja se ovaploćuje u ljepoti i snazi stiha:

 

     Ljubav nije slijepa za one                                 

     Koji gledaju očima duše,                                 

 

dok traži:

 

     Neki sitan znak, neku tanku iskru svjetlosti.    

     Jednu nadu,                                                      

     Nadu da je za nas na nekoj                              

     Maloj zvjezdi zapisano bolje sutra.                                                            

     ...............                                                          

     Oprosti,                                                            

     ...............                                                          

     Pošalji melanholiju u zaborav                          

     Dočekaj iskru budućnosti otvorenim rukama  

     ...............                                                          

     Oprosti drugima                                               

     Ma koliko boljelo                                              

     Oprosti sebi, odavno si to zaslužio.

 

Lirski subjekt se u navedenim stihovima distancira, odvaja od ja forme, apelira univerzalnom retorikom na čovjeka, te izriče snažnu, općeljudsku misao o nužnosti, ljepoti i snazi praštanja.

Čitajući stihove navedene pjesničke zbirke i osluškujući označioce ritma neostvarene ljubavi, pred čitaoca iskrsava vizija iskustva i pamćenja ljudske duše u metamorfozi, dijalektici i gradaciji ljubavi i ljubavnog bola.

Stoga nije iznenađujuće što su napisani stihovi obremenjeni označiocima i pojmovima koji impliciraju stanje jednostrane i neuzvraćene ljubavi, ljubavne patnje, a kroz izražavanje lirskog subjekta i njegove slike o sebi u prošlosti i u sadašnjosti. No, proces dijalektike ljubavi i stanja duše lirskog subjekta donosi nam i potvrđuje činjenicu da je ljubav čudo, naša nepoznanica koja nikad ne prestaje, ne nestaje, već se samo potiskuje, transformiše i preobražava i odijeva u druga i drugačija, ljepše ruha čovjekove duše, o čemu svjedoče stihovi i emotivni izliv lirskog subjekta u njima, a nakon preživljenih ljubavnih patnji i traume:

 

     Poželjela sam te                                                

     Skrivenog duboko ispod mojih snova,              

     U jastučnici punoj želja.                                  

     ...............                                                          

     Samo poželim još godina par                            

     Da imam ono što za mene vrijedi,                   

     Oči tvoje i ljubav što ne blijedi.                       

     ...............                                                          

     Živi ti i živjet ću i ja                                          

     Znaj,                                                                 

     Jedan dah je dovoljan za oboje.                      

 

Duhovna okupiranost u datoj poeziji jeste stanje boli, stanje besmisla, stanje življenja u prošlosti i u sjećanjima na prošlost, stanje melanholije, gorčine, pobune, srdžbe, otpora, ironije, osude, uvrede, očaja, stanje slabljenja i gubljenja identiteta, pada u patos, u nihilizam, te stanje kritike, negiranja, ponosa, prkosa, latentne želja za osvetom, pesimizma, traume, a potom stanje osvješćenja, samospoznaje, te faza praštanja, pomirenja i suočavanja sa istinom, objektivno gledanje na objekat ljubavi i na jednostranu i neuzvraćenu ljubav, što implicira mehanizam visoke sublimacije, uzdignuća ljudske duše ili oslobađanja od sebe, na što nas upućuju završni stihovi zbirke:

 

     Oprosti,                                                            

     Izdigni se iznad svih.                                        

     ...............                                                          

     Zagrli život, onako iskreno.                             

     ...............                                                          

     Oprosti mu grijehe kojima je                           

     Zaprljao tvoj život.                                           

     Oprosti,                                                            

     Budi smio                                                         

     Čiste duše.

 

A ono najvrednije što isplivava iz cijele priče i pjesme o ljubavi i ljubavnoj boli, jeste pojava knjige, koja ovjekovječuje pojedinačno ljudsko iskustvo, dajući mu univerzalnu nit, nadilazeći ga vremenski i prostorno.

Pjesničku zbirku Ono što je ostalo od nas sa zadovoljstvom preporučujem za štampu i izdavanje.

 

Fikreta Jašić, mag. komp. knjiž. i bibl.