Ogledalo

120.00kn


Back Cover

U poetskom miljeu suvremene hrvatske književnosti pojavilo se još jedno ime. Sanja Kirch – Leto. Iako su njezine pjesme već objavljene u zajedničkoj zbirci, ovo joj je prva samostalna zbirka koja u potpunosti oslikava njezin pjesnički lik. Naziv njene knjige pjesama je, OGLEDALO. Knjiga je posvećena kako je autorica navela, Svim mojim ljubavima, da bi sadržaj razdijelila na četiri podnaslova: ZASIJANA SJEĆANJA, POSLIJE BUĐENJA, TRAGANJE i BOGINJA te na kraju dopunila kratkim životopisom. Knjiga je uistinu ogledalo njene duše, jednoga ljudskog života, u kome je autorica na vrlo suptilan, nježan, iskren, vrlo dojmljiv i pjesnički uspješan način, isijala svoje najdublje osjećaje, one rijetke sretne trenutke kojih je u životu uistinu malo, i one gorke koje su iz nekog razloga čovjeku dosuđeni. No moramo znati da smo žrtvovani u ime ljubavi, jer ako ćemo dijeliti ljubav i primati je, nažalost to Božje sveto svjetlo, nije lako sačuvati u ovoj ljudskoj močvari.

Kategorija:

Description

OGLEDALO

U poetskom miljeu suvremene hrvatske književnosti pojavilo se još jedno ime. Sanja Kirch – Leto. Iako su njezine pjesme već objavljene u zajedničkoj zbirci, ovo joj je prva samostalna zbirka koja u potpunosti oslikava njezin pjesnički lik. Naziv njene knjige pjesama je, OGLEDALO. Knjiga je posvećena kako je autorica navela, Svim mojim ljubavima, da bi sadržaj razdijelila na četiri podnaslova: ZASIJANA SJEĆANJA, POSLIJE BUĐENJA, TRAGANJE i BOGINJA te na kraju dopunila kratkim životopisom. Knjiga je uistinu ogledalo njene duše, jednoga ljudskog života, u kome je autorica na vrlo suptilan, nježan, iskren, vrlo dojmljiv i pjesnički uspješan način, isijala svoje najdublje osjećaje, one rijetke sretne trenutke kojih je u životu uistinu malo, i one gorke koje su iz nekog razloga čovjeku dosuđeni. No moramo znati da smo žrtvovani u ime ljubavi, jer ako ćemo dijeliti ljubav i primati je, nažalost to Božje sveto svjetlo, nije lako sačuvati u ovoj ljudskoj močvari.

Autorica u svom obraćanju potencijalnom čitatelju priopćuje kako je oduvijek imala dara i smisla za pisanu riječ, svoje je poetsko blago skrivala, čak zaboravila na njega, i onda dolazi do buđenja, snagom iz svoje nutrine potaknuta je da ispliva iz šutnje, ukloni brane i pusti stih da teče. Upućen čitatelj kad se susretne s ovim stihovima, odmah će osjetiti da je pjesnikinja prošla svoju katarzu, svoj put očišćenja, povukla se u svoju intimu da tamo raščisti sve ono što se tijekom života nagomilalo, posloži po redu i značaju. Preobrazba koja se dogodila u njoj, oslobodila ju je lažnih iluzija, strahova, prodisala je punim plućima, dala joj snagu da kroz ljudski ponos sebe suoči sa svim životnim situacijama u prošlosti i sadašnjosti. Ona postaje ponajprije prijatelj samoj sebi, i ono što možda ne bi prije izrekla smatrajući da bi je postidjelo, shvaća da je sve imalo svoju vrijednost i svoju cijenu. Često i kad se sve izrekne, olakšanja nema, čak ni opravdanja za nešto što smo činili radi drugih da bi se održali među svojom vrstom, ali vrijeme nas često zaslijepi, posije po ljudskom putu puno laži i korova, treba u to proniknuti, treba to izdržati. Ovaj ljudski život stoga i jest prolaznost, put učenja i razabiranja, rasta i sazrijevanja.

Ovo je intimistička poezija koja teče u dahu bez zastoja, drhtava, slatka i gorka istodobno, koja uzdiže čitatelja ali i ponire u dubine ljudske patnje. Autorica je postala svoja vlastita rodilja, ona se unutar sebe rastaje sa sobom kakva je bila, shvaća što je stvarna ljudska sloboda, ali morala je doći do tog saznanja da bi shvatila kako se svatko mora trznuti, vlastitom snagom i odlučnošću rastrgati uze kojima smo sputani. Ako to ne uspijemo, ostat ćemo u vrtlogu života, i koliko god vjerovali u Boga i Njegovo Otkupljenje, neće se ništa promijeniti. To ne isključuje crkvene dogme niti umanjuje našu ovisnost o Bogu Ocu kao Počelu, no za svoje spasenje, za svoju samospoznaju treba uz molitvu i meditaciju, u sebi probuditi svoje zatajeno vrelo. Upravo to je svrha našega Puta, našega traganja za sobom. U prilog gore izrečenom poželjno je navesti po nekoliko stihova iz pojedinih pjesama koje potkrepljuju ove riječi. Prije nego se krene u to treba reći da je pjesnikinja naslov svake pjesama stavila na kraj pjesme, odnosno ispod stihova što je vrlo neobično, ali je zanimljivo jer kod ulaska u pjesmu bez naslova na početku, na neki način dajemo pjesmi više slobode, ne očekujemo u što bi nas mogla uvući. Dok je čitamo nismo fokusirani na naslov koji bi trebao biti neki sažetak sadržaja.

 

Put odlaska i put dolaska

Između noći i svitanja …

 

BJEGUNCI

Ovo je filozofska misao koja nam daje puno prostora za razmatranje. Koji je to put odlaska, od kuda kreće, i koji je to put dolaska i kamo? Između noći i svitanja, navodi nas da riješimo zagonetku, svatko sukladno svom poimanju života.

 

Tvoje su oči gledale u nebo

Odjevene u bijelo

Utonule u mrak …

 

TVOJE OČI

 

Ove su dvije pjesme sestre blizanke. Ovi stihovi idu prema naprijed i prema nazad. Moglo bi se za njih reći da bježe nekamo, u neku novu tajnu.

 

Potraži me u žuboru vode koja teče

I mirisu opojnom tek probuđenih trava

Moje su kose zamrsili mrazovi

Moji su obrazi rumeni od mladosti

 

POTRAŽI ME

 

Za ovu pjesmu možemo reći da je puna lirskog ugođaja, vrlo lijepa i uspjela. Ono kroz što je pjesnikinja prolazila, iako ostaje u njoj, u „kosi koju su zamrsili mrazovi“  ljudska nada i čežnja bude se kao u proljeću koje je puno izazova. Život nije uspio sve iz nas iscijediti, imamo svoj ljubavni i osjećajni potencijal koji nas ražari, obnavlja nas.

 

Vatre su ugasle

U blatnjavim sjenama mraka

Sudbina umjesto sreće

Postade strava

 

PUSTOŠ

 

Koliko nam se puta to dogodi u životu? Zašto se vatra gasi kad žarko želimo da gori, umjesto sreće iz nas tuga progovara i njezina nas sjena pokrije. Možda život zna odgovor na to pitanje, no mi ga rijetko odgonetamo.

 

Oplodi me suncem

Što se ponovo rađa

Oplahni mi lice snijegom što se topi

Udahni mi miris borovih grana

I nebo što rumenilom zbori

 

ZANOS

 

Riječ i stih koji izviru iz duše pjesnikinje slijede svoj kontinuitet, imaju gotovo istu lakoću i gotovo istu težinu, bilo da je riječ o ljubavi, čežnji, sanjama. Vidno vuku korijen iz iste zemlje, što će reći iz iste duše, prepoznaje se njihova autentičnost i iskrenost. Izniču iz autorice baš takve kakva je ona, otkrivaju upravo nju i što joj je želja. Poneke su joj pjesme poput naslikanih impresionističkih slika, sjetnih, zamagljenih boja. Čitatelj ih može doživjeti kroz riječ ali i kroz sliku koju zrcale. Treba ih polako čitati, ne forsirati, prepustiti im se.

 

Ako ti jednom prestanem pisati

Nemoj me suditi po tome

Riječi su prevrtljive igračke

A želja ne može uvijek po svome

 

PISMO

 

Lijepo je htjeti, ali naše želje izniču iz različitih pobuda. Mudrost kaže: „Pazi što želiš.“ I slatki sok može nekada biti jako gorak.

 

Moje je more zeleno od žita

Crnica zlatna kojoj se hita

Granica tanka zemlje i neba

Istina čista u kori hljeba

 

RAVNICA

 

Tko je ikada sreo nekoga iz naše ravne Slavonije, koja je hranila i hrani mnoga usta svakojakim obiljem, (mi smo je Dalmatinci nekad zvali, Majkom Kruha), a da nije zaljubljen u svoj zavičaj u svoju rodnu grudu? Kad bi bilo drukčije, bilo bi to zabrinjavajuće. I gospoda Sanja kao i mnogi njeni kolege, izražava to stihovima koje može napisati samo netko tko se poistovjećuje sa svojom rodnom grudom. Domoljubna pjesma koja pršti ponosom i izražava duboku povezanost pjesnikinje s njenim zavičajem, rijekama, šumama, poljima.

 

U šturoj tišini latica snenih

Dirnuto bolom nerečenog stiha

Nad praznim gnijezdom otvorit će oči

Još jedno jutro ukaljanog lika

 

MREŽA

 

Moglo bi se reći kako se pjesnikinja razumije u život prirode, zapaža sve što se unutar prirode zbiva. Bliske su i žive jedna uz drugu, jedna prožeta drugom, imaju izgrađen odnos, svaka ima svoju misiju, svoju radost i svoju tugu, ali se mogu po mnogo čemu usporediti. Biti jedno. Crta se briše.

 

Pusti me ako želiš me sresti

Ponovo negdje gdje anđeli znaju

Izvesti tanke velove gaze

Gdje moji dragi odavno sjaju

 

TO SAM TI JA

 

Zemaljsko prolazi, vječnost je oduvijek i zauvijek, i ovo zemaljsko dio je vječnosti. Sve je isprepleteno i povezano, sunce ima svoju putanju, čovjek svoju. Naši su dragi otišli prije nas, mi slijedimo njihove stope. Znamo da nas čekaju, toliko nas žele blizu sebe da nekad to osjetimo i poželimo pokidati sve spone koje nas vežu za zemlju, biti s njima što prije. Dođe vrijeme kad nas onostranost vuče. A tamo, vjerujemo, bit će baš sve kako treba biti.

 

Strašan je otrov vreteno zla

Zabolo u tebe

Umrtvilo radost i nadanja

Zabrazdilo neizreciv strah

 

VRETENO ZLA

 

Ah, draga pjesnikinjo, kome nije, VRETENO ZLA, probolo srce? Koliko je dana prošlo da nas je mimoišlo? Što to zlobno, mračno oko vidi više ljepote u nečijoj duši, što nasluti više ljubavi, ono je poganije, zlobnije, nemilosrdnije. Nikom ne oprašta dobrotu ni sjaj.

 

Tu je i cijela rukovet ljubavnih stihova punih uzdaha, jecaja, žudnje, strasti, zagrljaja, poljubaca, dodira, sumnji, tuge, uspomena. Što bismo bili bez ljubavi. Mi smo na ovaj svijet poslani biti vjerovjesnici ljubavi. Ljubav prema ljubljenom biću, majčina ljubav prema djetetu, prema bližnjima, odanim prijateljima, prema prirodi. Ljubav je u nama došla u ovaj svijet, ona je ures čovjeka i svijeta. Ljubav ispunjava biće, opčinjava ali i ranjava.

 

I tako bismo mogli od pjesme do pjesme, od stiha do stiha. Pjesnikinja je znalački istkala svoje poetsko tkanje, svim onim nitima i nijansama kojima je isprepleten naš ljudski život od kolijevke do groba, pa čak i preko groba. Možemo reći da smo na bojišnici gdje se borimo za svoj djelić sreće, dok lutamo kroz pustinje, gazimo kroz blato, upadamo u oluje, vrebaju nas kojekakve nesreće. Čini se kako je za nekoga svijet rudnik zlata, za nekoga ponor, za one koji su otvorena srca i uma, mjesto gdje čovjek otkriva sebe, svoju čudesnu bit koja je zapravo velika tajna, veća od planina, rijeka i oceana. Pjesnikinjine djetinje sanje su oživjele, iz njene škrinjice izlijeću njeni leptiri i titraju eterom. To je njeno bogatstvo, i ma koliko god tragedija bilo u njezinu životu, boli i suza, gorčine i gorkih zalogaja, ona je u sebi ipak pronašla radost i snagu da okrilati. Želimo joj sreću, da bogatstvom i ljupkošću svojega stiha ispuni srca gladna lijepe poezije. Vukovi neka zavijaju, vrane grakću, a oni koju su došli na zemlju da joj daruje komadić svoje duše i svoga srca, da je povežu s beskonačnim, neka budu blagoslovljeni.

 

Danica Bartulović

četvrtak, 8. prosinca 2022.

Podstrana