120.00kn


Ni godinu dana nakon objavljivanja prve zbirke Tak je negda bilo, Marija Miklaušić napisala je novih osamdeset kajkavskih pjesama na svom ferdinandovačkom idiomu. Pjesme su kajkavske i govore o njezinu djetinjstvu u rodnom Ferdinandovcu, ali se Marija ne ponavlja. Kao da je još više odškrinula vrata zavičajnog krajolika, nekadašnje svakodnevice, a zaronila je i dublje u ljude i njihove karaktere i duše. U drugoj je zbirci pronašla obilje novih motiva iz pejzaža, iz tradicijskog načina života, starinskih poslova (Šenica, branje oraha, cijepanje drva, ražanje pajceka), običaja (Sveti Mikula, Božić), načina odijevanja. Iznosi sve one sitne radosti nekadašnjih ljudi koje su veselili friški žganci, ćup tople vode za ogrijati hladne ruke, mljevenje pšenice za kruh. Ovaj je put otišla do Drave, mlinova na Dravi i vrbaka. Govori o ljepoti rijeke, njezinoj snazi i ćudljivosti. Na Dravi se nekada živjelo: mljelo se žito, močile konoplje, pralo rublje, lovilo ribe.

Kategorija:

Description

Negda i sad

 

Ni godinu dana nakon objavljivanja prve zbirke Tak je negda bilo, Marija Miklaušić napisala je novih osamdeset kajkavskih pjesama na svom ferdinandovačkom idiomu. Pjesme su kajkavske i govore o njezinu djetinjstvu u rodnom Ferdinandovcu, ali se Marija ne ponavlja. Kao da je još više odškrinula vrata zavičajnog krajolika, nekadašnje svakodnevice, a zaronila je i dublje u ljude i njihove karaktere i duše. U drugoj je zbirci pronašla obilje novih motiva iz pejzaža, iz tradicijskog načina života, starinskih poslova (Šenica, branje oraha, cijepanje drva, ražanje pajceka), običaja (Sveti Mikula, Božić), načina odijevanja. Iznosi sve one sitne radosti nekadašnjih ljudi koje su veselili friški žganci, ćup tople vode za ogrijati hladne ruke, mljevenje pšenice za kruh. Ovaj je put otišla do Drave, mlinova na Dravi i vrbaka. Govori o ljepoti rijeke, njezinoj snazi i ćudljivosti. Na Dravi se nekada živjelo: mljelo se žito, močile konoplje, pralo rublje, lovilo ribe.

Redoslijed pjesama prati zbivanja na jednom domaćinstvu i u selu tijekom kalendarske godine, od proljeća do zime.

Pojedine pjesme nastale su kao objašnjenje značenja pojedinih narodnih izreka. Kao Veljača prevrtača. Izdvajam pjesmu Od proleči do proleči u kojoj iznosi jednogodišnji životni ciklus obrazlažući narodnu izreku Od proleči do proleči moraš jedne gače steči.

Autorica piše jednostavnim stilom, narativnim, kroz stihove i rime opisuje primjerice stari mlin i priča što se u njemu i oko njega događalo. Tako govori i o starinskim poslovima, čuvanju krava na paši, svatovskim i drugim običajima. Mi stariji, koji ponešto iz tog vremena nosimo u sjećanju, sve si zorno možemo predočiti, a djeci će pjesme sigurno zagolicati maštu pri oblikovanju opjevanih prizora (Žganci, Bilo je lepo, Orači, Proščenje, Stari plot…). Rime su jednostavne, pjesničke slike zorne. Tako spominje i način čuvanja djece kad nije bilo vrtića. Djeca su se vodila na polje, dok su bila mala, ograđivala su se gunjevima i nečim, što im se našlo pri ruci, pod kolima ili u sjeni drveta i tu su se sama zabavljala, a kasnije, kad bi porasla, pomagala su u svim poslovima.

Slikajući karaktere uz pjesme o majci tu su i one posvećene drugim članovima obitelji koji su na nju ostavili snažan dojam: starjapa, japica, mamica. Oni postaju tipovi pojedinih seoskih lica jer ih je bilo gotovo u svakoj obitelji. Načinje i temu bračnih odnosa supružnika koji su zapostavljeni, ogrubjeli i odrvenjeli uz težački način života u kojem se ljudi ne posvećuju jedno drugom niti si u dugogodišnjoj kolotečini priušćuju sitne radosti. S više žara iznosi trenutke u kojima su se ljudi opuštali, zabavljali, noreli u vrijeme fašenka ili na veselicama i u svatovima.

Satirično se odnosi prema seoskim napuhancima, koji glume veliku gospodu, dvoličnim susjedama, u tuđi dvor zavirušama, znatiželjnim prijateljicama i dežurnim seoskim dušebrižnicama koje sve vide i sve o drugima znaju, to godinama pamte i prepričavaju. Paleta tipičnih seoskih likova prikazana je u pjesmi Razgovori prije meše.

U pjesmama o jeseni govori o užurbanosti jer se sav urod morao pospremiti prije zime i hladnoće.

Promišljanja o životu: životnu mudrost tematizira u pjesmama Sreča, Kaj buš, prijateljstvo u pjesmi Kaj buš ti, bum i ja, prolaznost života u pjesmi Trček, zlo u istoimenoj pjesmi. Ima pjesama u kojima se reflektira i na vrijeme u kojem živi: Čudna vremena, Se se menja, Nikaj više neje isto. Također autorica govori o svojim željama, svojoj intimi i onome što muči njezinu dušu.

Zbirku zaključuje ljubavnim pjesmama.

Postavlja retorička pitanja o tome kamo je nestao način života njezinoga djetinjstva i zaključuje da premda svega toga više nema u njenu rodnu selu, sve živi u njezinu sjećanju i u srcu, ona to čuva, a kroz pjesme daje u nasljeđe dolazećim naraštajima.

Slijedom svega navedenog zbirka ima etnografsku vrijednost i zabilježba je ferdinandovačkog jezičnog idioma, koji polako nestaje. U njoj su sačuvane riječi izašle iz uporabe kao i predmeti koje imenuju: podrivačka, šikovnjača, poculica, otlozeni frtun, šlinge, šatlini, maslenjak, lakomica…

Lidija Levačić Mesarov, prof.