NEČUJNA ZVONA

99.00kn


Back Cover

I u ovoj zbirci, kao i ostalim Luburićevim, čitatelj susreće nepresušni motiv: Zemlja. Ovdje je ona modra i luburićevski prepoznatljiva, u glasu iz zemlje lirski subjekt viče, opominje. Valovi emocija utoljeni su u šutnju ne samoove nego i u šutnju drugih Luburićevih zbirki: Slavonska simfonija, Miris pogorjela svjetla…

Pjesma Glasom modre zemlje posvećena Marcelu Hennartu njeguje temu ljudskog egzistencijalnog univerzuma gdje „godine prolaze u životnoj tamnici/ nevoljko, bez odgovora,/ raspinjući noćni vjetar“. Lirski subjekt gorko pati s Marcelom, dijeleći osjećaj borbe i patnje ovoga svijeta ne samo s Marcelom nego  sa svim ljudima, kada se topli osjećaji daruju prijatelju, skoro bratski versi dragom biću, a s one strane „plavog svjetla“ Marcelove „kristalne riječi rastaču obojenim očima kamene mantije i uniforme, preplašene stadom užurbana cvijeća šutke gledaju svjetlo usamljenih ciklona“.

Ljiljana Tadić, prof.

Kategorija:

Description

NEPOMIČNE ŠUTNJE POTAMNJENIH ZVONA

I u ovoj zbirci, kao i ostalim Luburićevim, čitatelj susreće nepresušni motiv: Zemlja. Ovdje je ona modra i luburićevski prepoznatljiva, u glasu iz zemlje lirski subjekt viče, opominje. Valovi emocija utoljeni su u šutnju ne samoove nego i u šutnju drugih Luburićevih zbirki: Slavonska simfonija, Miris pogorjela svjetla…

Pjesma Glasom modre zemlje posvećena Marcelu Hennartu njeguje temu ljudskog egzistencijalnog univerzuma gdje „godine prolaze u životnoj tamnici/ nevoljko, bez odgovora,/ raspinjući noćni vjetar“. Lirski subjekt gorko pati s Marcelom, dijeleći osjećaj borbe i patnje ovoga svijeta ne samo s Marcelom nego  sa svim ljudima, kada se topli osjećaji daruju prijatelju, skoro bratski versi dragom biću, a s one strane „plavog svjetla“ Marcelove „kristalne riječi rastaču obojenim očima kamene mantije i uniforme, preplašene stadom užurbana cvijeća šutke gledaju svjetlo usamljenih ciklona“.

Imati „druge, još jedne oči“, to je tijelo, duh, biće s posebnom aurom. Već u prvoj strofi pjesme posvećene Slavku Mihaliću Pogled onim drugim očima, čitatelj osjeća koliko su pjesnici bliski jedan drugome i koliki je neispisan prostor njihova međusobnog poznavanja, kad srce „u kamenoj košulji onog drugog uzdisaja“, „blista pored otvorenih prozora“. Učmalost i zamršenost ljudskih karakternih niskosti mrak su, ali su ipak „žive riječi u svetačkoj moći rođene samo da zrače iz sna hladna svijeta“, jer riječi prijatelja su melemi tamnih dana i neosvijetljenih noći, penicilini dušebrižnim nemirima, pomami misli i negativnostima svijeta, spašavaju, liječe. Ekspresionistička slika „svjesnih lovora lišenih metalne hladnoće iskrivljenim ustima“! Ovdje se lirski subjekt, s kojim se i sam pjesnik identificira, osjeća srušenim naspram gordosti drugog pjesnika pa „gordo ime odmiče“. Potom mu se obraća percipirajući njihovu zajedničku bol, patnju, ali i strah, njih dvojica su „kao uplašena bol, kao ona kapajuća crna rupa“.

I ovdje Luburić vješto oslikava sveobuhvatnost predmeta u svom njegovom polisemantičkom postojanju: „Mir ništavnosti moli i trpi i voli ono i ono sivo nasilje/ zaprepašteno od svih trenutaka.“ Kad opisuje predmet, pjesnik ga imenuje onim što jest, ali i onim što nije ili bi mogao biti. Time u prenesenoj sekvenci, skoro presječenoj denotativnosti obuhvaća mikrokozmopolitizam svega što taj predmet ili pojava mogu značiti.

Strancu, u nekom gradu, na nekom mjestu ove zemlje, dosta je i osjećaj nepripadnosti, „on je šutljivi bunar“, sjetan, s uzdisajima „teškim kao kameni kruh“. A ljubav bi darivao, ponizan i skroman, spreman da se poput gline adaptira na mjesto koje nije zavičaj. Zemlja zavičaja je čista, a stranac je poput uplašena djeteta, s crnim umornim rukama, umornim „od sna i umora, i od tamnih tragova/ i od pandža drhtava cvijeta“. Djeca su njegova izgubljena, a „san njegove zemlje plače u njegovu krevetu istodobno niti blizu niti daleko od njegove mrtvačke košulje“ (Stranac). O osjećaju „stranosti“ govori i pjesma (Stranac govori tiho):

„On ima svjetlo ruže,

zaronjeno u oba oka,

ima ruke koje dosežu ime na križu,

ima uzrujano gnušanje  koje ga slijedi

kao povorka maski pridošlih

iz mrtva sjećanja“

Njegovo buđenje se ostvaruje „blaženim stenjanjem svakoga dana“, mračnim šutnjama koje grle stranca“.

„On govori tiho,

tiho sa sobom“

 

(„Stranac govori tiho“)

Tako govore svi koji se „gledaju, grle i plaču“. To je „lančana šutnja napojena samoćom otrova“, u tom srcu nema toksina za druge, taj osjećaj „stranosti“ i osamljenosti ne prerasta u mržnju, u otpor, nego je to srce uplašeno i „pjeva strahom svijeta“, „nestaje u plavičasta sjećanja“ (Stranac govori tiho). Samoća je zakriljen svijet u svakom čovjeku, suza i on u boli „ukočeni su“, bune se, zovu na život, „čovječe, ljubičasti mrtvače“. U oči lirskoga subjekta stale su sile straha, i strah od straha, i „jeza nastrana uzdaha“. Samo srce „ranama otvara ljubav bez ljubavi“ (Prolaznost). I čovjek je prolazan, i strahovi, i život, jedino ljubav nikada..

Nije začudno ili pak strano da se pjesnik skrije u svoje verse koji nisu drugo nego „pregršt mraka“, a oči u mraku jasnije vide. Razrovaljeni svijet, ujedno i uplašeni, stravično utječe na lirski subjekt. Sve je u urliku, uskliku, u kriku. Ali samo On je „vječan melem, plamteće oko zbunjena asteroida“. „Blistave šutnje šute“  to je tipična luburićevska odlika, predmet po sebi i za sebe ponovljen u svojemu prvotnom značenju pa raskriljen iz slike svijeta, svijeta izvana i iznutra (Skrite riječi). Razočaranje je apsolutizirano, gnojne ćelije društva i pojedinca, ljudska izopačenost i ništavila ispraznila su ličnost lirskoga subjekta, kad je stigao do ravnodušnog stanja, gdje je najgore biti upravo takav, niti osmijeh, niti suza: „On nema ništa više nego gnušanje glasno.“ Ostalo je samo gađenje, glasno gađenje. To je teško stanje do kojeg ne dopire usklik nade za osjetom radosti života, tegoban je život onih koji se upravo takvog života gnušaju. Ukočena „teška jeza, ona nepomično jauče“. Gnušanje donosi očaj, izjedanje, žute ponore. Potom anaforičnost posljednje strofe pjesme (Sam) uzdiže misao do pijedestala samoće i osamljenosti:

„Sam kao izdahnut glas,

sam kao neizrečeno srce,

sam kao dva mrtva oka,

sam kao šum crna svjetla pored predahla mramora,

sam kao otet ispljuvak

što prijeti iz ugasle vatre,

sam izašao iz svojih drhtaja,

govori u prazan strah podno umukle muze“.

Zavičaj?! Što je to?!

„Zavičajan sam na svakom mjestu i nigdje.“

Tupo zagledanje u „nešto što gmiže kao život“ i smrt koju mu „crni domaćin“ tumači srdito (Tihi tragovi vapnenih očiju).

Domoljublje u ovoj lirici nostalgično boli, na poseban način želi suživljenje sa slavonskom ravni. Njegove ruke šute, a u „strahu svijeta je daleka poezija“ (Na ime moje zemlje). Luburić sklada verse u čast onima sa srcem „punim oluje“, koji „tiho miču ljupko i čisto gluhu hladnoću svijeta s dva izgorjela duboka oka“. Perspektiva dubokih izgorjelih očiju, refleksi viđenoga i empirijskoga, njihovo stradanje pod prismotrom ništavila i zamiranja. Patnja bez konkurencije, zategnuta užegla bol:

„Sve što sam vidio između usta i ruku

svinuto gmiže od žeđi

i već umorno klima,

zavija posljednjim strahom,

optužuje se željeznim križem

i čeka na zemljino vrijeme ugašeno kiselinama.“

(„Otišao došljak“)

Kad se materija tjelesine raspline, šutljivi pogled će naći odgovor glasa, srce kao dokaz životu iskočit će iz svjetla i pasti tamo gdje tama traži njegov iščezao leš. Pjesma je o granici života prema smrti, njegov leš će iščeznuti i uzalud će ga tama tražiti: pokriven u poljupce svoje Domovine,/ obučen u križeve,/ palit ću svjetiljke zasjenjenim satima,/ onima ili onima/ i svima/ iz ove ili one/ i iz svake posuđene zemlje.

Luburić smjelo dotiče krivnju „svagda okrivljenog“, njegov plač i odmicanje, njegovu samoću i samotu, i osamljenost… A nakon tih osjećanja normalna je pobuda bijesa, „barijera bijesa“ ostalih u „tkivu neizgovorena razuma“. To je tuga „na nepomičnoj strani koju fratar blagoslivlja“.

Jedna od luburićevskih stilskoizražajnih prepoznatljivosti jest „grobište“ tuge, samoće i neshvaćenosti, ali potonuće nije besprijekorno jer se „vječnoj nadi priklanja, jednoj osami“. Opet je to prostor sazdan od jeze i „blijedog uzdaha“. Osoba je neutralna, od nje je samo sjenka ostala, umrljana, nikog ne gleda, upravo bijesom, zapjenjenim bijesom, očima koje ukočeno čekaju:

 

„Tako postojim neki ja

nađen u beskrajnoj tajni cvijeta,

nježna glazba čista svjetla

koje se sjeća suza i sebe

sred svilenog očaja sna

gdje blaguju šutnje i šutnja,

i ta podređena šutnja,

a onda odmiču karavanama

i slijede daleke poglede,

otvorene i sklopljene ruke.

 

(„Svakidašnji pogled ukočeno čeka“)

 

Pogibelj zombija, suvišnog na tlu, čiji koračaji više nikome nisu potrebni, niti zemaljskoj kori niti zraku! Luburić nikad ne zaboravlja osamljenost koju čovjek vuče u sebi ili pak za/ sa sobom, pa i smrt kao neizostavno biće koje će jednoga budućega trena doći ispred našega lica, čije će oči „piljiti naslađenim pogledom jedne samoće“, hladne, „razorene od vonja“, koja će se „cijediti iz otvorenih usta u daleke mrtve osjećaje“. Uvijek scene mraka i tišine, mrtvila i raspadanja, ali one nisu konačne, jer se uvijek nakon njih ima nešto kazati. I tako stalno, u svim luburićevskim tematskim izborima, sve u dahu „kužnom i mrtvih drhtaja“. To je strašna spoznaja kad čovjek ni s kim ne umire osim sa smrti. Ali i olakšavajuća.

Nezaobilazan motiv ovih stihova svakako je otuđenost i nihilistička komponenta, osjećaj suvišnosti, gubljenja i stapanja ni s čim (Smrt zaboravljena čovjeka). Njegove riječi na same sebe čekaju „iz leptirova sna“, tog nježnog svilenkastog mira i prirode. Ostaju vječne rijeke i ogoljeni noćni pogled lirskoga subjekta, sablastan i vrištav u „zemljinim ustima uzašlim“ (Moje riječi).

Neodređenost upotrebe zamjenice ti često zbunjuje čitatelja koji ne zna na koga se odnosi stih, ali kontekstualno uočava da je ti svatko od nas, osamljen ali napaćen, ili možda uplašen… (Brođanin čita moje stihove, Svakidašnji pogled ukočeno čeka).

Luburić pjeva odu roditelja koji je izgubio svoje blago, za kojeg je izgubljeno blago sin, „srce svih srca“, srce koje više ne korača tlom, koji je „mlad žrtvovan samo kriku“ (Tihomir). Zemlja i šutnja su motivacioni temelji ove zbirke, u tim nečujnim zvonima ton se samo sluti, a u slutnji je odgovor, rječitost, odgonetka (Šutnja se vraća šutnji), jer se tu šutnja vraća sama sebi, neobjašnjena a jasna, šutljiva a glasna. Zrela tuga je dala kolorit ovoj lirici: „Nisu znali ništa jer su bezglasni u svojoj nježnosti, ovi izgubljeni cvjetovi nagriženi plačem.“

 

„Ova djeca ovdje gledaju,

još uvijek gledaju, a plač više ne plače

nego dospio u tugu odlazi dalje sam.“

 

Plač ovdje ne jenjava već sam sebe zaglušuje i tako sepretapa u tugu koja nastavlja dalje sama, noseći breme svoje i breme plača (Ove oči plaču vječno).

Luburić je pjesnik onih čije oči šute i govore istovremeno, koji se suočavaju i odaju svojim daljinama, uperivši prigušene glasove prema samima sebi, u sučeljenju s orobljenim prazninama i spokojem. To je „mračan pogled, i hladan i mokar od šutljive žalosti“. Jedna od tih osoba je „Hrvatica u crnini,/ progonjeno zvono, o njoj pjevaju odlučne remscheidske duše;/ u dalekoj tišini svoje patnje/ ona gleda ispred sebe,/ i mračnom pljuvačkom gazi svoje jazbine/ i prljave uniforme.“ (Crna odora u hrvatskom klubu „Croatia“ u Remscheidu).

To su riječi „gluhe i žive“, lirski subjekt „po izgubljenim slavonskim oranicama luta, umrle ptice nadahnjuje“. „Nenastanjeni govori“, riječi koje šuteći znaju i otkrivaju mnogo toga, a „užas nijemo govori“, prisluškuje puste govore „dok se rastvorena zemlja u progonu sablasno ogledava, koleba i zove“ (Neizgovorene riječi).

Luburićeve ljubavne pjesme u zbirci su muzika tišine, omama u „njezinu“ prisustvu, osjećaj se zaneseno približava voljenoj, vrela žudnja, i poljubac, iz hrama ljiljana, štiti je, bdi  dok ona budno sanja (Dok ona budno sanja).

Među stihovima koji najvjernije govore o Luburićevim tišinama jesu sljedeći:

„Ništa se ne može izmjeriti tišinom,

koja u svakom domaćinu bdi

odsutna s usnulim pticama,

na ovom atlasu svjetla,

kao plaha pučina noći zvonkim svjetlom prosijava,

dok svijeća u svakoj duši gori

i viče u onaj neki drugi pogled,

koji samo gleda ispred sebe

i ne spava.“

 

(„Božićno svjetlo u Jamiolulx“)

 

Zemlji je plod iz kojeg se rađa čovjek i njegova patnja:

 

„Čisto gleda zjenica zemlje pateće ljude

i razotkriva ih i te crne riječi,

imaginarne riječi.“

 

(„Dvije šake pune zemlje“)

 

„U Edenskom vrtu šutnje svijetlo

prisluškuje, svoje ja traži

pjesnikovim riječima.

Kao lira plače u daljini horizont

suzama neoskvrnute zemlje.

Nešto luta naokolo: sama ljubav,

izgubljena ljubav zemlje.

 

Vjetar se iseljava

na postelji cvijeća.

Negdje počivaju sjećanja,

i riječ počiva

u naručju zabasale bezvremenosti,

i ništa, ništa, više.“

 

(„Dvije šake pune zemlje“)

A nakon svih boja života, čekanja i ostvaraja, strpljivo „počivaju sjećanja“ u porodu riječi, koja još jedina zbori da se sve ljepote i tuge stapaju u šutnju iz koje izvire bezvremenost. „I ništa, ništa više.“

Ljiljana Tadić, prof.