Napuštena obala

Urednička recenzija

PJESME U KOJIMA HERCEGOVINA DIŠE PUNIM PLUĆIMA

Zbirka pjesama našeg Vitinjanina Brune Majića „Napuštena obala“ novo je pjesničko ostvarenje u našem gradu koji se zaista može pohvaliti bogatim kulturnim zbivanjima na svim područjima umjetničkog stvaranja. Kad uronimo u taj pjesnički svijet osjetit ćemo kolika je povezanost pjesnika s rodnim krajem, s tim rajem u kojem je rođen, u kojem živi, u kojem i sanja i dosanja snove jer je Hercegovina za njega zemlja koja s njim diše, s njim živi i snove rađa. Ta povezanost se očituje skoro u svakoj pjesmi, nekada otvoremo, nekada kao svijetli odraz osjećanja koja se prelijevaju iz njegovog razigranog srca na tu prelijepu zemlju u kojoj i sunce iz zemnje grije, koja traži potpunog čovjeka da je i psuje i moli, da je miluje i krči, da je u svoj njenoj milini i toplini usadi u bilo svojih nasljednika. On je srastao s njom, veseli se rijeci koja ga podsjeća na ljudski život koji teče, nekada mirno, probijajući se kroz vrbike, zelene livade, plodna polja, a onda – iznenada - sunovrata se preko vodopada Koćuše, Kravice u dubinu,uz gromoglasan huk i krik.

Ta zemlja traži potpunog čovjeka i tek će mu tada dati puninu sebe, svoje blago, svoju pjesmu, snove, zore i praskozorja, buru i povjetarac, zrele erotične smokve, vino koje miriše na pjesmu, stećak kroz koji svoju priču daleki predak ga moli da svetost zemlje rodne čuva i obrani. A Bruno je kao i ostali njegovi sunarodnjaci kad je trebalo stao u njenu obranu i uz Božju pomoć, hrabrost i smjelost, ljubav i vjeru, obraniše svoje da bi generacije nasljednika nastavili utabanim stazama napretka i prosperiteta najljepše zemlje na svijetu – Hercegovine. Njegova ljubav prema Bogu, svom narodu i svojoj zemlji provlači se kao neraskidiva nit kroz sve njegove pjesme. Ponekad gromoglasnim glasom prozbori stih, a vrlo često tihim, umilnim glasom, šumom jablanova, vrba i maslina, ponekad pjesmom cvrčaka, a u noćima blagim zrikavci joj pjesmu, uspavanku pjevaju.

Tegoban, težak težački život prekalio je i očeličio našeg čovjeka. Trebalo je motikom, mašklinom i polugom razlomiti taj kamen, posaditi lozu, maslinu, smokvu, trebalo je  vino za okrijepu i veselje, ali u njega i tugu zaviti kad se s najdražima rastavlja. Bruno je u svoje pjesme utkao i svoju radost, predivna sjećanja na djetinjstvo, siromašno ali u dubini duše ispunjeno srećom i ljubavlju najbližih.

Kuća je simbol obiteljskog zajedništva, snage obitelji, povezanosti, uzajamnosti i potpomaganja. Kuća je kolijevka u kojoj bubre snovi o boljem sutra. Ona je gromobran koji ukućane brani od svih oluja i gromova, nepravdi i ugnjetavanja. Ona je sigurnost i sigurno polazište u nove dane. A vrijeme gradi, ali i razgrađuje. Zatire tragove ranijega da bi na ruševinama gradilo novo, koje će, isto tako, biti uništeno. Prastari zakon svega što na zemlji bitiše. Brunu bole te razrušene, kamene kuće u kojima je nekada život bujao, a sada, prepuštene neumitnoj propasti samo izazivaju bolna sjećanja na prošla vremena i davno umrle ili raseljene ljude.

U izvanrednoj pjesmi Litnja nenadnja pjesnik se prisjeća zgode iz djetinjstva, bolje reći, svakodnevnih muka vezanih za sadnju duhana. Duhan je jedino mogao obitelji priskrbiti novac jer je bio državni monopol, kao i sada, i osiguravao onaj minimalan prihod brojnim obiteljima kako bi se nabavile osnovne životne potrepštine. A država, hvala Bogu, misli na sebe, a guli koga može. Cijele godine se mučiš, a kad dođeš na vagu oguli te procjenitelj u ime naroda, mili moji. Na suhim njivama sadi ga, zalijevaj, beri, suši, listaj, denječi, goni na vagu i …razočarenje, srdžba, plač i iznevjerena očekivanja. Dolazi kiša, treba ga spašavati da ne pokisne, unosi ga u kuću, u štalu, i tko zna koliko puta. Pjesma koja dočarava slikovito težinu siromašnih, težaka. A tko to cijeni žuljevite ruke, znoj i muku!?

Osvanulo još jedno jutro

Već na uranku cvrčkovim pijevom

Sve ti je jasno

Znaš kako je u nas čelopek

Kamen se ugrije ko vrija sač

………………………………………….

Ćaća zalupa na vrata vičući

Ustajte duvan unosit

Eno grmi i siva od

Vrban Prologa kiša će

Brže bolje na noge skočismo

Moram spomenuti i zaista dobru, lijepo sročenu i pjesnički oblikovanu pjesmu  Dobre duše u kojoj pjesnik oslikava onaj čarobni trenutak, nevjerojatni trenutak kada se konačno sjedine život i smrt, trenutak kada se ona neugasla nada u bolje poslije smrti pretopi u svjetlost, u neopisivi fluid igre ovozemaljskog i vječnog. Istinski opisan trenutak koji će se zbiti svakome od nas.

Duša tvoja napušta tijelo

Ko školarac školu

Naglo i radosno

Vidio si blago čudno svjetlo

Vječni oganj gori

Bilo ti je drago

Prvim sunčanim zrakama

U kristalnoj rosi

Prislonio si zori

Život sa smrću se kosi

Knjiga poezije Brune Majića Napuštena obala vrijedno je pjesničko ostvarenje i siguran sam da će budući čitatelji uživati iščitavajući je kako bi s pjesnikom proputovali njegovim svijetom doživljavanja i proživljavanje ove zbilje čiji smo dio obogaćujući  svoju spoznaju, osobne doživljaje i emocionalna uzbuđenja koje izaziva svaka dobra knjiga.

Mate Grbavac, prof. i književnik