Najteže je stranac biti – Svuda pođi, kući dođi

120.00kn


Back Cover

Svi su se liječnici i znanstvenici u medicini odavno već složili da je najbolji lijek smijeh. A budući je ta tvrdnja točna, onda Srećka Marčetu možemo proglasiti svojevrsnom farmaceutskom firmom, jer taj čovjek uspije nasmijati i one koji se inače ne smiju baš mnogo. Istina, ima tu i ironičnih situacija, pomalo politički obojenih. Budući živimo u vremenu u kojem živimo to je sasvim neodvojivo i nemoguće zaobići, a bilo bi i nekorektno prema generacijama koje dolaze i koje moraju znati pravu istinu. Srećko je ovo djelo pisao na način na koji to najbolje zna raditi, a  to su česte metafore i životne scene bez kojih on ne može i u kojima se osjeća ta njegova stvarateljska moć. Osjeća se lepršavost i realnost, a koji su protkani kroz izraze ozbiljnog odraslog čovjeka, koji se zna zdravo nasmijati.

Kategorija:

Description

Svi su se liječnici i znanstvenici u medicini odavno već složili da je najbolji lijek smijeh. A budući je ta tvrdnja točna, onda Srećka Marčetu možemo proglasiti svojevrsnom farmaceutskom firmom, jer taj čovjek uspije nasmijati i one koji se inače ne smiju baš mnogo. Istina, ima tu i ironičnih situacija, pomalo politički obojenih. Budući živimo u vremenu u kojem živimo to je sasvim neodvojivo i nemoguće zaobići, a bilo bi i nekorektno prema generacijama koje dolaze i koje moraju znati pravu istinu. Srećko je ovo djelo pisao na način na koji to najbolje zna raditi, a  to su česte metafore i životne scene bez kojih on ne može i u kojima se osjeća ta njegova stvarateljska moć. Osjeća se lepršavost i realnost, a koji su protkani kroz izraze ozbiljnog odraslog čovjeka, koji se zna zdravo nasmijati.

Reviews

Urednička recenzija

BLAGO DUHA I JEDNOSTAVNOSTI

 

 

Još dok smo bili u starijim razredima osnovne škole naši su nas učitelji učili da čitajući knjige sami pronalazimo smisao određenog književnog djela. Stručno rečeno, trebali smo odrediti temu i ideju te glavne likove djela. A naša loša prosudba ili lijenost zbog koje djelo ponekad nismo niti pročitali, bile su razlog loših ocjena u dnevnicima. Tako su tema i ideja često „proklinjane“ a lektira je bila loše prihvaćen zadatak. Ono što je najvažnije jeste to da se i u ranoj mladosti, dakle, pri prvim doticajima s književnošću, znalo da poruka djela mora biti prepoznata i shvaćena.

U današnje vrijeme kada je na sceni veliki broj književnika koji, recimo to tako, pate od neke književne slave te teže nekom imaginarnom svijetu, teško ćemo naći pisca s jednostavnom porukom. Osobno mi se čini da brojni književni kritičari takve pisce neopravdano guraju u koš pučkog stvaralaštva te ne vrednuju na način, kako bi, usudim se reći, to trebalo.

Ljudske sudbine, njihovi uspjesi i padovi, ljudi koji se nađu u tim uspjesima i padovima su sveopća ostavština koju svaki čovjek ima i nosi tijekom svojega života. Nekima to nije jednostavno niti potrebno staviti na papir i predočiti drugima. No, vrlo je važno da se čovjek ohrabri da svoje iskustvo pretoči u neko umjetničko djelo, kako bi mogao pronijeti odgovarajuću poruku i potaknuti drugoga na ozbiljno razmišljanje o životu, svemu onom što nam se kroz život događa, a posebno o ljudima koje srećemo na našim životnim stazama.

Svojim novim djelom Najteže je stranac biti Srećko Marčeta, poznati kulturni radnik u Republici Srpskoj, a i šire, stavlja se u ulogu pripovjedača o životu Miće Trkulje, jednog običnog čovjeka s ovih naših bivših jugoslavenskih prostora, koji nošen životnim potrebama, „baulja“ različitim krajevima i  upoznaje različite ljude, ali se uvijek nekako vraća na početke, vraća se u svoju Bosnu. Kako bi na najbolji mogući način svoju priču učinio što dostupnijom svom recipijentu, tj. čitatelju, Srećko poseže za svojim najjačim oružjem, a to je smijeh. To je humorističan prikaz stvarnosti. Uostalom, kroz iskustvo rada na daskama koje život znače, ovaj je sveopći kulturnjak iz Krajine izgradio čist i nepatvoren pristup humorističkom izrazu na način da ga ljudi razumiju, a to je običan i jednostavan pristup: staviti se u ulogu onoga koji bude čitao djelo sa željom da se svi slatko nasmijemo.

Svi su se liječnici i znanstvenici u medicini odavno već složili da je najbolji lijek smijeh. A budući je ta tvrdnja točna, onda Srećka Marčetu možemo proglasiti svojevrsnom farmaceutskom firmom, jer taj čovjek uspije nasmijati i one koji se inače ne smiju baš mnogo. Istina, ima tu i ironičnih situacija, pomalo politički obojenih. Budući živimo u vremenu u kojem živimo to je sasvim neodvojivo i nemoguće zaobići, a bilo bi i nekorektno prema generacijama koje dolaze i koje moraju znati pravu istinu. Srećko je ovo djelo pisao na način na koji to najbolje zna raditi, a  to su česte metafore i životne scene bez kojih on ne može i u kojima se osjeća ta njegova stvarateljska moć. Osjeća se lepršavost i realnost, a koji su protkani kroz izraze ozbiljnog odraslog čovjeka, koji se zna zdravo nasmijati.

U ovom teškom tehnokratskom vremenu u kojem se sve nekako mjeri i ima svoju cijenu, teško ćemo susresti čovjeka koji nudi neprocjenjivo blago – blago duha i jednostavnosti. Znamo da se gotovo svakodnevno objavljuje veliki broj književnih djela koja nude ljepotu izričaja, autohtonost autorskog duha i pečat neuobičajenoga lijepoga stila pisanja. To se posebno odnosi na pisanje romana, koji mora imati svoju formu i koji zahtijeva mnogo promišljanja i rada. Pogotovo u ovom vremenu kada su osnovne ljudske vrijednosti na velikom „ispitu“. Zato životna priča Miće Trkulje ukoričena kroz djelo Najteže je stranac biti zapravo želi pokazati težinu života daleko od rodne grude, a istovremeno osjećati prah zemlje iz koje su ponikli. Želi pokazati težinu susreta s različitim ljudima, prednosti i nedaće koje donose, ali prije svega, želi pokazati stalnost rodnog kraja, stalnost zavičaja.

I u romanu Najteže je stranac biti iskusni i odvažni, često neshvatljivo uporni književni veseli radoholičar Srećko Marčeta nastavlja putovati već odavno trasiranom cestom, a ako je suditi po učinku  rezultata toga puta, trasirana je cesta od jakog nesalomivog „asfalta“ i ne mogu je pokidati niti rijeke suza niti oluje patnje, jer u njegovoj duši stoluje neprocjenjivo blago dobroga duha. Za poznatog talijanskog redatelja Federica Fellinija možemo zaključiti da je vječiti dječarac, ali i kreativni kritičar društvenih pojava, a ne samo obijesni umjetnik ili kako ga neki zločesti ljudi nazivaju „lakrdijaš“. Za Federica se znade da je još kao dječak s 12 godina napustio obiteljski dom i pobjegao s kućnim cirkusom, ali isto tako svjedoci smo njegovih pet Oscara osvojenih u filmskom svijetu. Netko bi tako mogao zaključiti da izuzetne osobe u sebi nose dvije ličnosti: jednu smiješnu i jednu ozbiljniju. No, treba se prisjetiti činjenice da svi ti veliki ljudi u sebi imaju neko originalno ophođenje prema sebi, svijetu i drugim ljudima s jasnim porukama. Srećko Marčeta je u ovom svom djelu to uspio postići.

Anto Pranjkić, mag. theol.