Muk i zov

120.00kn


Back Cover

Merimu Delić možemo svrstati u plejadu mlađe spisateljske generacije, koje svoje književno pero okušava u pisanju romana, najsloženijeg književnog žanra. Roman „Plamen“, koji je objavila u Hrvatskoj 2011. godine nesumnjivo predstavlja umjetničko-stvaralačku, kreativnu varnicu, čiji titraj ili treptaj  još uvijek traje. Traje taj plamen  mladosti, taj sačuvani plamičak djeteta u odraslom biću, traje ta svjetiljka od nadanja i stradanja, uspona i padova u isto vrijeme, traje tuga i radost i provlači se  kroz  univerzum muka i zova, koji na neki način predstavlja autoričinu duhovnu okupiranost.

Kategorija:

Description

Merimu Delić možemo svrstati u plejadu mlađe spisateljske generacije, koje svoje književno pero okušava u pisanju romana, najsloženijeg književnog žanra. Roman „Plamen“, koji je objavila u Hrvatskoj 2011. godine nesumnjivo predstavlja umjetničko-stvaralačku, kreativnu varnicu, čiji titraj ili treptaj  još uvijek traje. Traje taj plamen  mladosti, taj sačuvani plamičak djeteta u odraslom biću, traje ta svjetiljka od nadanja i stradanja, uspona i padova u isto vrijeme, traje tuga i radost i provlači se  kroz  univerzum muka i zova, koji na neki način predstavlja autoričinu duhovnu okupiranost.

Reviews

Urednička recenzija

Muk i zov / Merima Delić

 

  1. Uvod: Univerzum muka i zova

 

Merimu Delić možemo svrstati u plejadu mlađe spisateljske generacije, koje svoje književno pero okušava u pisanju romana, najsloženijeg književnog žanra. Roman „Plamen“, koji je objavila u Hrvatskoj 2011. godine nesumnjivo predstavlja umjetničko-stvaralačku, kreativnu varnicu, čiji titraj ili treptaj  još uvijek traje.

Traje taj plamen  mladosti, taj sačuvani plamičak djeteta u odraslom biću, traje ta svjetiljka od nadanja i stradanja, uspona i padova u isto vrijeme, traje tuga i radost i provlači se  kroz  univerzum muka i zova, koji na neki način predstavlja autoričinu duhovnu okupiranost.

Kroz univerzum muka i zova, tu općeljudsku, a uvijek prisutnu oprečnu dimenziju života, skupljaju se i reflektiraju siline kolektivnog i individualnog nasljeđa. Stoga i ne iznenađuje takav naziv romana, koji stilski dominira, takoreći doziva recipijenta u narativni, romaneskni milje, narativne ataraksije i stanja duše onog koji je nadahnut užitkom  pisanja, onog koji nosi  ideal mudrosti, onog koji voli ljude, te onog koji pati zbog nesagledivog orijaštva i orijaških plagijatora i njihovih razaranja kolektiva, zajednice i pojedinca. Između muka i zova ovosvjetske egzistencije i esencije čovjek zakorači u kušluk lucidnih snova, kada mu  svijest o snu postaje teška i mračna i baca ga ponovo u lucidnu misao, i u naricanje, nalik onom  koje dolazi nakon svih srušenih snova, nakon nevjerice, nakon gubljenja sebe i svoga najdražeg, nakon doživljenog zločina nad čovjekom, nakon te dramoletne jednočinke ljudske duše, uhvaćene između bijega i tragalaštva.

Odlomci u navedenom romanu, objedinjeni ili strukturirani nazivima kao što su Ataraksija, Orijaški plagijator, Kušluk lucidnih snova, Munafičko naricanje, Dramolet svjesnosti, Nafije duša i Korkut, predstavljaju snažne stilske dominante, konektore kroz tekst, te slojevite značenjske, pojmovne jedinice na kojima se utemeljuje i  ostvaruje dijalog između pisca i čitaoca, kao i cjeloviti romaneskni izraz. Struktura romana koja je definirana nazivima poglavlja, radnjom, vremenom i prostorom, načinom pripovijedanja, ukazuje na stil modernog, a i postmodernog oblika pripovijedanja.

 

  1. Opće žanrovske karakteristike romana „Muk i zov“

 

Navedenim romanesknim izrazom, autorica je riječju i jezikom predstavila i odslikala ljudski život, sudbinu čovjeka, prateći sve njegove identitete: socio-kulturne, situativne, lične, privatne, profesionalne,vjerske i sl., nudeći na taj način mozaik ljudskih sudbina, njihove povezanosti i ovisnosti jednih od drugih. I pored prepoznavanja i postojanja i svih vrsta čovjekovih identiteta u navedenom  romanu, može se izvesti i zaključak da u datom tekstu nema objektivne pozicije lika, jer su identiteti  likova umreženi u jedinstvenom prostoru, vremenu i socio-kulturnim dešavanjima u okruženju, odnosno dešavanjima koje je pred čitaoca donio glavni lik romana, koji je i autorov alter ego.

Osnovna karakteristika romanesknog izraza u datom romanu je realistička. Realistička je jer je tematski određena. Iako naslov i nazivi poglavlja romana impliciraju jezik simbola, jezik psihologije, ili filozofije, metaforički i simbolički semiotizam, u strukturi pripovijedanog vremena i prostora preovlađuju motivi i epizode svakodnevnog života običnog čovjeka. Realistički je prezentovana društvena sredina, mjestašce i sve kategorije ljudi u njemu, čiji je život uveliko uslovljen socijalnim i političkim kretanjem i ustrojem sredine, zajednice.

Fabulativnost je čvrsta i jednolinijska, ima kronološki tok, prati kontinuirano životnu priču likova, ima dramatičan zaplet koji kulminira u zločin ubojstva i samoubojstva. Taj dramski čin ovom romanu daje obilježje Romana o zločinu, u kojem autorica pokušava dotaknuti bitna socijalna i etička pitanja ili probleme zajednice. Fabula je, dakle, u funkciji otkrivanja likova koji prolaze kroz različite životne i socijalne situacije. Pripovijedanje u ovom romanu je, također, objektivno, suzdržano, odmjereno, bez jakih strasti, bez poetiziranja i hiperbolisanja. Ima kronološki tok, prati životna zbivanja, društvene tokove, intimna stanja, misaone procese i preokupacije. Dato je u JA formi, te predstavlja unutrašnjeg  naratora, odnosno ispovijest glavnog lika.

Dijalog i jezik dijaloga u ovom romanu ima veliki značaj, posebno u iskazivanju karakterizacije likova.

Monolog, koji se također javlja u romanu  kao važna i stilski dominantna forma izraza, daje  ovom tekstu obilježje moderne i modernizma, jer sa postojećim direktnim i indirektnim monologom kojeg susrećemo, roman zadire i u tekovine moderne proze. Postojanje snažnog monologa potiskuje opće, društveno, naglašava individualno i individualnost,potiskuje spoljašnje, a u prvi plan dovodi ono što se zbiva u duši junaka, omogućava da se uđe u njegovu podsvijest i podsvijest njegove priče, i da se uđe u složene sfere njegovog duševnog života, kao što nam to nudi  priča o Jezidovom mrtvom i živom jestvu, identitetu. Prisustvo metatekstualnih obrisa (priča o snu i priča o raslojenom jestvu) ukazuje na samosvijest naratora, glavnog lika, koji unutrašnji proces izražava prisustvom fantastike i snažnom alegorijom. Stoga možemo kazati da roman „Muk i zov“ sadrži zapažene elemente psihološkog romana.

 

3.Muk i zov moćnog i nemoćnog u ispričanom vremenu i prostoru

 

Univerzum muka i zova  počinje ispovijedanjem događanja u  pripovjednom vremenu i prostoru, u osobenostima narativnog svijeta i njegovim  mjerilima postojanja, kao što su mogućnost, vjerojatnoća i nužnost.

Slijedeći princip, najvjerojatnije nužnosti, roman počinje govorom autora / ice, koji je smješten u svijet i svijest glavnog junaka, Emina Jezida, naratora koji svoje pripovijedanje počinje autoreferencijom i popriličnim duševnim mirom i statikom i zaključkom da se pisanjem, kao i na bilo koji drugi način, teško može iskazati sve ono kroz što čovjek prođe i da je čovjekova nedorečenost njegova opća odrednica, kao što je i tajna života uvijek bila i ostaje nedorečena.

„Napisao sam sve što me kopkalo, a opet sam siguran da se nisam svega sjetio“.

Emin Jezid, glavni lik navedenog romana, funkcionira kao unutrašnji pripovjedač, ispisujući ili iskazujući se kao pripovjedač u prvom  licu, kao svjedok, sudionik, promatrač, i kao učesnik u događajima o kojima pripovijeda. Stoga ga i svrstavamo u unutrašnjeg, a isto tako, ali samo povremeno, i u vanjskog, distanciranog, odnosno sveznajućeg pripovjedača, koji svojim glasom i promišljanjem definira okruženje u kojem se nalazi.

„Čudan je taj razvoj, u oprečnosti sam sa sobom. Ljudski pogledi su bili skučeni, vrtjeli su se u oblaku mirisa jeftinog parfema i gnusnog smrada njihovog razuma. Svi su bili suviše divlji i suviše ranjivi. Bili su sve i svačiji, osim svoji. Bijeda i jad. Voz je stao.“.

Voz je stao, a ljudi izlaze i ulaze iz stvarnog vremena i prostora u fiktivno, narativno, ispričano i ispisano rukom i perom Emina Jezida. Voz stoji, a Emin Jezid putuje kroz priču, kroz ispričano vrijeme i prostor, putuje da bi obznanio misao o sebi,  misao o čovjeku, o ljudima i njihovim djelovanjima. Emin Jezid nas vodi kroz priču koja nas uči životu, koja nam pokazuje načine na koji on slučajno ili nužno funkcionira.

Funkcije glavnog lika u romanu se može definirati kao funkcija naratora, državnog službenika, brata, prijatelja,onog koji vidi, čuje, onog koji govori, gleda, prosuđuje, onog koji pokazuje razumijevanje više od drugih, onog koji promišlja, analizira, onog koji pati zbog drugih i koji se, pokatkad, zbog  toga psihički rasloja.

Emin Jezid nam je ispričao priču o sebi i ljudima svog okruženja, stavljajući se u kontekst prostora koji se može definirati kao zatvoreni i otvoreni, kao što su prostor kavane, birtije, kancelarije, voza, kuće-zatvoreni i prostor avlije, puta, groblja i sl-otvoreni prostor. Pažnju čitaoca posebno privlači topos groblja i mrtvih u njemu, koje je autorica vješto postavila u paralelu ili u komparativnu dimenziju naspram  živog svijeta.

Glavni lik romana predstavlja, na neki način,“zvijezdu“ svoje priče, jer je svjedok, sudionik, promatrač i učesnik u radnji. Stoga je pripovijedanje u ovom romanu autodiegetično, jer Jezid pokušava djelovati, pokušava mijenjati odnose među ljudima, ljudska shvaćanja, a isto tako je, nerijetko samo promatrač, svjedok događaja u svom okruženju.

Vrijeme u kojem Emin Jezid počinje priču o sebi i okruženju kojem pripada je pripovjedno vrijeme, vrijeme koje se, a na osnovu danih označitelja i pojmova,odnosno događanja, likova i njihovih karaktera, može definirati kao vrijeme koje pripada određenoj povijesnoj formaciji, to jest vremenu Kraljevine SHS.

U okviru tog općeg vremena, pripovjedno vrijeme nam definira vrijeme koje je vezano za funkciju glavnog i ostalih likova. Stoga možemo prepoznati vrijeme Jezidovog putovanja u Stari grad, vrijeme boravka u vozu, kao i vrijeme povratka u svoju čaršiju, te vrijeme putovanja i boravka u kavani, u uredu, vrijeme molitve ubojstva, samoubojstva, odlaska i sl. Svaki od ovih navedenih elemenata prostora i vremena su elementi koji su uticali na prepoznavanje radnje, fabule, na prepoznavanje karaktera i osobenosti likova u romanu, što bi moglo da bude temom posebnog razmatranja ovog teksta.

Počinjući svoju ispovijest, narator razvija romanesknu radnju kružnim putovanjem vozom u Stari grad i natrag, u mjestašce u kojem živi. Na putovanje kreće, kako navodi, bez posebnog razloga, tek tako, radi odmora, ili drugačije rečeno, radi komunikacije i relaksacije,kao tragalac, kao onaj koji voli ljude i koji im želi pomoći,oslušnuti njihovu  svakodnevnu, ili, pak, životnu priču, jer ga to ispunjava. To putovanje u Stari grad i druženje s Petrom i Kristinom, sa Azizom je, vjerojatno, inspiriralo njegovo kreativno biće, jer je pri povratku kupio kvalitetnu tintu, s kojom je oživio svoj oganj, kuću i avliju, taj nepoznati, ali miran svijet, kao i svijet svoje svakodnevne prisutnosti. Oživio ga je jezikom svog i dijalekta stanovnika  svog mjesta. Jezidov jezik je značajan za karakterizaciju njegovog smirenog profesionalnog, sakralnog i cjelokupnog socijalnog identiteta, jer je protkan  notom  tradicije, sakralnom , turskom i arapskom  leksikom, te leksikom bosanskog jezika. Njegovi dijalozi su  jednostavni, pragmatični, misaoni, referencijalni,dijalozi intimizacije i sl.

Jednolinijska radnja započinje u Starom gradu, zatim u mještacu, u prostoru državne uprave, radnog mjesta glavnog junaka, na kojem poslove dijeli s kolegom Abasom, Radetom i s koleginicom Ružom. To je prostor psihičkog nemira i radne pasivnosti, statičnosti. Prostori prividne dinamike i čestih nemira u romanu, jesu prostori čaršije i čaršijskih tamnih puteljaka, po kojima šunjaju žandari s pendrecima,  kraljevi „moćnici“, koji su u isto vrijeme sudci i dželati. Birtije i kavana predstavljaju snažno vremensko i prostorno odredište, kroz koje odzvanja orkestrira polifonija eksploatiranog, trgovca prevaranta, prevarenog, moćnog i nemoćnog, umišljenog i zamišljenog, onog koji radi i onog koji se bogati na tuđ račun,onog koji zavodi tuđe žene, onog koji traga za ljubavlju, za ženom svojih snova i sl. Imena likova koji dijele poslove u državnoj upravi, kao i imena likova koji su sudionici ili promatrači radnje ovog romana, impliciraju višenacionalnu zajednicu. Prisustvo različitih govornih, dijalektoloških raznolikosti, ukazuje na životno ustrojstvo višenacionalne, višejezičke ili mulktilingualne, odnosno multikulturalne zajednice, kao što je Bosna, odnosno bosansko mjesto, kojem autorica nije odredila ime.

Emin Jezid, glavni lik romana, narator, alter ego autorice, četrdesetdvogodišnji muškarac, službenik u državnom uredu, donosi nam ispovijest o sebi, o svom i životu ljudi u svom okruženju, a iz prizme člana društvene zajednice malog bosanskog mjestašca, slijedeći njegove funkcionalne transparente, poput kavane, birtije, čaršije, privatnih kuća, te kancelarije državne uprave.  Priča počinji staloženo, mirno uvodi čitatelja u probleme raslojene društvene zajednice, a po pitanju moralne, socijalne, jezičke, spolne i drugih nejednakosti. Jezid je odlučio, predstavljajući sebe i svoj život, da dâ i univerzalnu sliku zajednice u kojoj živi državni službenik, pomno prateći probleme skupine ljudi date zajednice, nudeći nam, na taj način reference ili paradigme sadašnjosti, bez postojanja društvene inkluzije.

Kriminalistička potka danog romana zadire u moralne probleme pojedinaca ove zajednice, kao što je Rade, zatim zadire u probleme neudate žene, probleme njenog psihičkog, spolnog, odnosno seksualnog identiteta, koji pobjeđuju njeno materinstvo i gura je u manifestaciju i govor njenog erotskog  identiteta, a u muk i lom njene duše. Tu se stvara uzrok i povod za narušavanje odnosa između majke Ruže i sina Zlatka, koji postaje žrtva svoje mladalačke srdžbe, majčine i Radetove nezdrave ljubavne veze.

Roman sa nagovještavajućom kriminalističkom potkom, koja kulminira zločinačkim činom ubojice i samoubojice Radeta, i njegove žrtve, mladog Zlatka, sina hudovice Ruže, održava recipijenta u psihičkoj napetosti.

Emin Jezid je taj koji priča, je taj koji sluša, koji govori, koji se uključuje u orkestraciju života, kako monotonog prostora uprave, tako i u, naizgled živi, prostor kavane, birtije, čaršije. Dok s jedne strane razotkriva licemjer  i protivrječnosti tog mjestašca, s druge strane, slikajući plejadu drugačijih ljudskih priroda i sudbina, daje priliku svim tim likovima da čitateljima šapnu na uho da se skoro iza svakog ljudskog čina krije potreba za poštovanjem, za ljubavlju i pripadanjem.( Jezid, Zlatko, Abas, Ruža, Latif...). Emin Jezid, pripovjedač i glavni lik, donosi nam plejadu likova koji se susreću na tom malom prostoru, likova koji se vole, mrze, sudaraju. Pred čitaocem se prostire šarena ljudska paleta sastavljena od bogatih, siromašnih, konobarica, staraca, bolesnih. Svi se, ipak, nalaze kao u začaranom krugu stereotipizirane okoline, nezdravih ljudskih ambicija. U težnji za boljom društvenom pozicijom, žene prodaju svoju ženstvenost, svoj moral, muškarci postaju prevaranti, licemjeri, pokušavajući na taj način preći granice vlastite neskromnosti, nepodnošljivosti sebe zbog nemogućnosti samopoštovanja i samospoznavanja. Prihvaćaju i vrte se u malograđanskom i komunikativnom, radnom, životnom klišeu,bez trunke kognitivne radoznalosti i preobrazbe. Obični ljudi i njihove priče osvajaju polje čitaočevog horizonta očekivanja.

Emin Jezid ih sve poznaje i daje sud o svima. Pošto je narator Ja forme, koji uglavnom nije distanciran, već je u situaciji da bude subjektivan, i kao takav, impresivno doživljava moralni lom svih svojih likova, koji su, ne samo likovi, nego i poznanici, prijatelji, a neki, pak, oni koje iskreno voli. Komunicirajući s njima unutar dijegeze, Jezid dobiva dvostruki uvid: u ono što misle i u ono kako ih vidi njihova malograđanaka sredina. Stoga se plaši za sudbinu Ruže, koju potajno voli, kao i njenog sina Zlatka, jer su upali u klopku razuzdanih i razvratnih emocija oženjenog Radeta. Rade je reprezent negativnog lika. Njegov nestabilni model ponašanja je prepoznatljiv posebno u odnosu prema ženama, gdje se mogu naslutiti i elementi dehumaniziranog donhuanizma. Njegove emocije prema drugim ljudima, radnim kolegama su nestabilne.

Iz muka te učmale, nepromjenjive sredine čuje se glasovna orkestracija, polifonija i kolorit Unurovove dobrote i bojazi za kćerku Ajšu, čuje se glas njegove gladi za novcem, muk i zov Mehmedovih nevidljivih svjetova na samrti, zov Muhamedovog hećimskog svetog napitka za spas duše smrtnika, čuje se Ružina slabost i nemoć da pobijedi sebe, da sviješću pobijedi govor tijela i erotizma,da materinstvom nadjača slabost, čuje se Latifov žal za mladošću, vatra Sarine strasti, Verin rospijski kikot, Radetov samrtnički, pokajnički zov, neutješni krik Milojke, zov Jusufovog donhuanizma, muk Zlatkove mladosti, radosti, poleta, muk njegove nedorečene ljubavi.

Univerzum muka i zova  najsnažnije je odjeknuo i orkestrirao u višeglasju ljudske duše Emina Jezida, duše kroz koju odjekuju sve individualne  i kolektivne svjesne i nesvjesne patnju. Svjedoči tome prisustvo metatekstualnih obrisa u formi sna i priči o njegovom raslojenom  jestvu:

 

„Živ u kaburu hladnom ležim, a mrtav kaldrmom hodim. Idući ugledam poznate i nepoznate akšamlije i mrtvačkim osmijehom ih ispratim. Sve su to ugursuzi. Koljače su oni obuli i konje osedlali i jašu kao beglerbezi kaldrmom mojom. Teška li vakta, živi pobratime, kad insan insanu pepeo postaje. Ne dam da mi ovo malo duše podere ta dunjalučka prokletinja, koja šejtanu na sedždu pada. Sve su mi uzeli, osim sjećanja na rahmetli godine moje.“

 

Ovo je govor raslojene duše glavnog lika romana, ovo je govor napaćene ljudske duše, govor duše koju dodiruje ljudska i općeljudska patnja, nesigurnost, smrt, neizvjesnost, zlo, mržnja, besmisao,otuđenost, borba za očuvanje sebe i svoga JA, rečenosti i nedorečenost...Iz ove metatekstualnosti do čitaoca dopire najsnažniji krik i zov čovjeka, koji nije samo krik i zov Emina Jezida iz male bosanske čaršije ii njenog okruženja, nego je to bol i zov koji implicira paradigmu sadašnjice,  zov, muk i bol koji do nas dopire sa svih strana.

Ovaj metatekstualni izraz je najsnažniji odraz stvarnosti, transformiran u dušu čovjeka.

 

Željela sam, ovim tekstom, osvrtom  na  roman „Muk i zov“ da budućem  čitaocu  s jednom  malom  svjetiljkom osvijetlim, predočim viđenja i spoznaje do kojih sam došla, čitajući ovaj roman. Biću sretna ako je ta svjetiljka, barem  nakratko, zasijala i doprinijela užitku čitanja ovog  romana, kojeg sa zadovoljstvom preporučujem za štampanje.

 

Fikreta Jašić, magistar komparativne književnosti i bibliotekarstva

 

Srebrenik, ožujak, 2017.g.