Molitva tmine

99.00kn


Back Cover

Čas je – govori pjesništvo Zdravka Luburića. Čas je pomaći se u blizinu čovjeka.

Čas je – napokon biti čovjek. Zapovijed je to nad zapovijedima što ravnaju ljudskim kora-kom. U Luburićevu pjesništvu ona od početka do danas znači biti čovjek s čovjekom, čovjek uz čovjeka, biti čovjek kao primordijalna vrijednost svakog angažmana.

Luburićevo pjesništvo u svim svojim kružnicama okuplja snažan emocionalni energitizam kao okomicu vlastita subjekta u namjeri da ustraje u prosljeđivanju iskrenog humanizma i približavanja najdubljim vrijednostima u kaleidoskopu naše sudbine.

Gojko Sušac

Kategorija:

Description

SUZA NA STOPAMA HLADNOGA ZABORAVA

 

(nad stihovima Zdravka Luburića)

 

Suza!

 

Kristal/na.

 

Lirska

 

Izbijena iz srca koje neprestance treperi kao gorski vrutak naporedno sa silama koje iznutra i izvana tjeraju plakati.

Ona, jasna osvjedočena, prenapregnuta, kao očice u mreži ribara, iznova i usuprot hladnom zaboravu na stopama ljudske usrdnosti, sve pridržava, okuplja i opominje.

Čas je – govori pjesništvo Zdravka Luburića. Čas je pomaći se u blizinu čovjeka.

Čas je – napokon biti čovjek. Zapovijed je to nad zapovijedima što ravnaju ljudskim kora-kom. U Luburićevu pjesništvu ona od početka do danas znači biti čovjek s čovjekom, čovjek uz čovjeka, biti čovjek kao primordijalna vrijednost svakog angažmana.

Luburićevo pjesništvo u svim svojim kružnicama okuplja snažan emocionalni energitizam kao okomicu vlastita subjekta u namjeri da ustraje u prosljeđivanju iskrenog humanizma i približavanja najdubljim vrijednostima u kaleidoskopu naše sudbine.

Da, čovjek je u pjesništvu Zdravka Luburića nježna vlat trave na vjetru što se osnažuje i potom sve potire. Gdje mu je izvor i uvir? O tomu u nijansiranim lirskim preljevima zbore pjesme pjesnika koji je promatrač, svjedok i sudac.

Luburić često pjeva o zakriljenim istinama. O onim istinama koje (još uvjek!) zakriljuje gvozdeni dlan dnevno-angažirane potrebe. Upravo zbog trenutka stege i bespomoćnosti u ovom pjesniku izbija suza, suza lišena obzirnosti prema zakonodavcima svijeta, koji su, uzgred budi reče-no, i jedini naručioci istina. Biti usuprot – znači biti svoj. U toj istini izvire svekoliki poetski angažman pjesnika o kojem govorimo. Tragični čas naše bespomoćnosti čas je i naše najviše savjesti. Zdravko Luburić već odavno poznaje put i visinu ove kušnje. To je, svakako, u stvaralačkom i ljudskom angažmanu – dobitak. O njemu, dobitku, valja zboriti, naravno, ne zaboravljajući rizik kojega je pjesnik prihvatio.

Naš korak je tako krhak, nježan, gotovo djetinji nevinosan gleda bismo se o njega mogli osloniti kad pogled usmjerujemo prema budućnosti. Ipak, on nam je tako nužan, tako opravdan da bez njega ne bismo smjeli preći preko kućnoga praga. Čini nam se da je ova istina zapretana u samim temeljima Luburićeva pjesništva. Stoga nije čudno da nam ono na pladnju zahvalnosti donosi nepotkupljivu istinu. S njom možemo biti samo jači i smioniji u slijedećem zakoračju. Ako je tako, onda je stvaralački pothvat pjesnika apsolutno opravdan i istovjetan kamenu-biljegu pokraj puta, onom što ga iznenada susrećemo a koji nam pokazuje put u gustišu zapletenih okolnosti i slučaja.

Pjesništvo, svako pa tako i Luburićevo, nije slučaj. Ono je namjera, cilj , put, staza, prt …

Neka tako i bude!

 

Gojko Sušac