MIRIS POGORJELA SVJETLA – SUDBINE U HABITIMA

99.00kn


Back Cover

Rimbaudovski plet stilističkih obilježja prislonilo je uho osluhnuvši škripu pera nad mirisom habita pogorjela svjetla! Ta sinestezija mirisa i vizije egzaktno uranja u povijest, minulu, davnu, zatamnjenu. Svaka pjesma u zbirci o individualnome habitu duboka je psihologija, oslikana sudbina, zabilježena dostojevština!

I piće kojim „oni“ nazdravljaju, krv je koju gutaju „preko tristopedeset umorenih svećenika“. Naglasak je stavljen na njihovo tijelo koje u tamno plavom svijetli, ona su „svijet-

leće svjetlo“, i nema ih više, i zemlja su sad, i prah „pokriven magljenim cvjetovima“. Poznato je da su franjevci gubili svoju individualnost utapajući ju u dobrobit zajedništva i harmoniziranja djelovanja franjevačkoga reda, da nisu djelovali isključivo individualno nego svrsishodno i utilitarno kolektivno. Stoga je i svaki od njih bio podjednako odgovoran i podjednako nagrađen. Na metaforičkoj razini, pjesnik ovdje predočava iste karakteristike i nakon smrti: “bez ikojeg pojedinačnog imena“, pa bila to žrtva ili pak radost… Nije Luburićeva osobina da se personalizira u svojim stihovima, ali u ovim on čini iznimku. Je li to zbog toga što su motivi i nadahnuće zbirke bili jači od njega samog pa nije mogao ostati depersonaliziran?! „Mrtve grane na livadama između svijetlih/ dana i zemljinih rupa, plačem“ A potom on dotiče imena pokojnih franjevaca uz jezive slike kada mrtvi fra Anto promatra svoje vlastito tijelo („Fra Ante Majić“). I te rane ugnojene, propale u pepeo, ali nimalo nježan nego – pepeo okrutan! Tu se „utječe u smrt“, ali smrt je nastavak jer poslije nje oni, ne njihova tijela, „razliježu se dalje“, šuteći! I njihova patnja je već urastao dio njihova metafizičkoga mesa: „patnjama uvijek se vraćaju natrag k sebi“. Sol i zemlja podsjećaju: „tamo je sol i kamenje i čvrsto kamenje.“

Ljiljana Tadić, prof.

Kategorija:

Description

 

SUDBINE U HABITIMA

Rimbaudovski plet stilističkih obilježja prislonilo je uho osluhnuvši škripu pera nad mirisom habita pogorjela svjetla! Ta sinestezija mirisa i vizije egzaktno uranja u povijest, minulu, davnu, zatamnjenu. Svaka pjesma u zbirci o individualnome habitu duboka je psihologija, oslikana sudbina, zabilježena dostojevština!

I piće kojim „oni“ nazdravljaju, krv je koju gutaju „preko tristopedeset umorenih svećenika“. Naglasak je stavljen na njihovo tijelo koje u tamno plavom svijetli, ona su „svijet-

leće svjetlo“, i nema ih više, i zemlja su sad, i prah „pokriven magljenim cvjetovima“. Poznato je da su franjevci gubili svoju individualnost utapajući ju u dobrobit zajedništva i harmoniziranja djelovanja franjevačkoga reda, da nisu djelovali isključivo individualno nego svrsishodno i utilitarno kolektivno. Stoga je i svaki od njih bio podjednako odgovoran i podjednako nagrađen. Na metaforičkoj razini, pjesnik ovdje predočava iste karakteristike i nakon smrti: “bez ikojeg pojedinačnog imena“, pa bila to žrtva ili pak radost… Nije Luburićeva osobina da se personalizira u svojim stihovima, ali u ovim on čini iznimku. Je li to zbog toga što su motivi i nadahnuće zbirke bili jači od njega samog pa nije mogao ostati depersonaliziran?! „Mrtve grane na livadama između svijetlih/ dana i zemljinih rupa, plačem“ A potom on dotiče imena pokojnih franjevaca uz jezive slike kada mrtvi fra Anto promatra svoje vlastito tijelo („Fra Ante Majić“). I te rane ugnojene, propale u pepeo, ali nimalo nježan nego – pepeo okrutan! Tu se „utječe u smrt“, ali smrt je nastavak jer poslije nje oni, ne njihova tijela, „razliježu se dalje“, šuteći! I njihova patnja je već urastao dio njihova metafizičkoga mesa: „patnjama uvijek se vraćaju natrag k sebi“. Sol i zemlja podsjećaju: „tamo je sol i kamenje i čvrsto kamenje.“

Kad pjesnik ponovi dvije iste imenice, u tome leži težina značenja, podsjećanja, pojačivača: „U mjesečevom plavom i tamno crvenom/ odjekuju tijela i tijela, stopljena u jedno/ tijelo u kolonama smrti.“ Opet njihova franjevačka solidarnost i kolektivnost! I to tijelo, i ta tijela, kao nebitno tko, i koliko… bivaju jedno paćeničko tijelo. „izašle iz sredine leševa ubijenih habita i habita“. Boje crvena, plava, pa tamno crvena i tamno plava, mjesečevo plava… podsjećaju na noćni sumrak, na smiraj. Pokopani franjevci javljaju nam se „jezivim šaputanjem“, te odjednom progovaraju perfektom oni koji su „sadašnji“. A potom su franjevci oživljeni. Ako smijem zamijetiti, luburićevska osobitost je da otvara beživotne a tako životne oči koje počinju jedan novi mrtvi a nikad življi život. Te oči gledaju, pa stoje u jednom redu, pa imaju svoje čežnje… Oni su „okruženi smrću“, a to je stanje gledanje optikom smrti koja je svuda, i nema mogućnosti da se izbjegne. Ali njegovi mrtvi spoznaju da je smrt ipak stanje šutnje te da tek živi mogu progovoriti njihovim neizgovorenim riječima: „i ništa nije znao o ovim trenucima,/ zastao za trenutak odlazi i dolazi k njemu,/ gleda ga i plače.“ („Fra Križan Galić“).

Ovo je poezija „ponora svećeničkih očiju“, njima se mnogo toga vidi! One su „tjerane, zure, posrću i padaju s tijelom“ pa se pridružuju ostalim očima istih boja te s njima i s „osakaćenim tijelima trče/ i padaju podržani mrtvima“. Te oči su izvan tijela, odijeljena „estetika“ kako bi se bolje, jače vidjelo. Čitatelj katkad ima dojam da pokojni franjevci pišu ove stihove, a da sam autor stihova, iz balzakovske perspektive, promatra, daje on vjeran bilježnik koji ne propušta čak ni detalj.

Ljiljana Tadić, prof.