MIRIS POGORJELA SVJETLA – STRAŠNI PRIZORI MRAKA

99.00kn


I u drugoj knjizi „Miris pogorjela svjetla“ pjesme se nadovezuju jedna na drugu, jedna npr. počinje: „Potom ječe tijela bez križeva unutra“. Krv je tamnicom, bučna, i humak prepoznaje „njihove ruke“, oni su „stekli svetu strpljivost mrtvih“, njihove oči „strše iz jama“. Moćne slike znaju zaprepastiti čitatelja svojom stravičnošću: „Svuda, posvuda tjerana ova tijela u habitu,/ molitvom tajnih suza, potonulih glave se mole/ a onda hramlju idu sami samcati/ sa već mrtvima idu između pare kamenja i zemlje“. To nije samo prizor osakaćenih bogalja nego i prizor osakaćenih lubanja („Fra Bono Jelavić“). To su strašni prizori mraka gdje je lirski subjekt odjeven u noževe. Svi ti svećenici nerječito izvješćuju, viču na sav glas, ali isti se ne gubi u ušnoj šuplji koja vodi kanalima do srca! I lirski subjekt obučen ustrajnom strpljivošću ne prepoznaje više hod vlastite praznine. I nitko ta bića ne može sahraniti dok oni sami ne dotaknu čekajućim dlanom cilj. Strašne slike grobljanske: „sjedinjen putuje preko, fra Paško,/ i zemlja pada preko,/ urešena tajanstvom akordnog umiranja.“ („Fra Paško Martinac“).

Ljiljana Tadić, prof.

Kategorija:

Description

STRAŠNI PRIZORI MRAKA

 

I u drugoj knjizi „Miris pogorjela svjetla“ pjesme se nadovezuju jedna na drugu, jedna npr. počinje: „Potom ječe tijela bez križeva unutra“. Krv je tamnicom, bučna, i humak prepoznaje „njihove ruke“, oni su „stekli svetu strpljivost mrtvih“, njihove oči „strše iz jama“. Moćne slike znaju zaprepastiti čitatelja svojom stravičnošću: „Svuda, posvuda tjerana ova tijela u habitu,/ molitvom tajnih suza, potonulih glave se mole/ a onda hramlju idu sami samcati/ sa već mrtvima idu između pare kamenja i zemlje“. To nije samo prizor osakaćenih bogalja nego i prizor osakaćenih lubanja („Fra Bono Jelavić“). To su strašni prizori mraka gdje je lirski subjekt odjeven u noževe. Svi ti svećenici nerječito izvješćuju, viču na sav glas, ali isti se ne gubi u ušnoj šuplji koja vodi kanalima do srca! I lirski subjekt obučen ustrajnom strpljivošću ne prepoznaje više hod vlastite praznine. I nitko ta bića ne može sahraniti dok oni sami ne dotaknu čekajućim dlanom cilj. Strašne slike grobljanske: „sjedinjen putuje preko, fra Paško,/ i zemlja pada preko,/ urešena tajanstvom akordnog umiranja.“ („Fra Paško Martinac“).

Čitatelj će zanijemjeti pred „bolom fra Miljenka“. Fratar je postao zemlja. Svi Luburićevi stihovi o svećenicima slikaju prostor ogoljene samoće, svećenici su „sami samcati“ u svojoj mračnoj postelji. Hladnoj! Tihoj! Jer tu progovaraju mrtva tijela, „ubijena samostanska braća“ („Fra Miljenko Ivanković“). I svi su isti, a svi različiti! Fra Tadija Kozul preplavljen je „vičućim glasovima, ukočenim čekanjima“. Iz pomućene zdjele pitanja i odgovora vješto se izdvaja jedan: „ti, sam si odgovor, fra Tadija“. Uočena je ljepljiva bliskost između autora i lirskoga subjekta: „I što si ti u tananoj daljini/ koja te traži i na poljima jeca?“ („Fra Tadija Kozul“).

I možda odveć kasno?! Opasani šutnjom, obzidani šutnjom, mrtvi svećenici su tamo gdje mrak godi, lirski subjekt se ne želi osvijetliti, njegove oči sviknule su na tamu „Fra Radoslav Glavaš“). Oni su odrezali vezu sa svijetom a kao nikad bliski mu; njihov razgovor je razgovor s „osobnim strahom i jezom i šutnjom“.

Pa onda filozofsko pitanje nije li sve na zemlji napisano i obavijeno šutnjom?! Bjelina oko mrtvih kod Luburića nimalo nije bijela; to je boja ledena, hladna, tamna. U nenastanjenim predjelima nastanjeni su oni, „cijelom svijetu navještavaju da su oni tu,/ i u rupama, jarugama i ponorima,/ u kolonama uspravljeno stoje kao katedrale“. Ironija kojom je slika dočarana vidljiva je u stihovima: „mreskani bojama jutarnjeg rumenila“ („Fra Leopold Augustin Zubac“).

To su čitave kolone patnika, sjena, izgladnjelih, onih u krpama. U svakoj pjesmi izdvaja jednoga fratra kojemu se obraća izravno (npr. fra Jenko). Oni odlaze na „zajedničke oranice leševa“, s njima i taj jedan izdvojeni fratar. To nije prozračan hod nego hod onih koji hramlju, mole. To je elspresionistički prizor Munkova krika kad se hoće izvan sebe, izvan, samo ivan („Fra Jenko Vasilj“).

Njegova bića raspolovljena su na ja i na ne ja, ono što ne želi to drugo ja biti: „i tamo čeka fra Grgo zagasit, kamen/ i ostaje i njegove nahrupljene suze nepomično/ tamo s fra Grgom, u njegovom poniženom biću/ blijede, i tamo raspale,/ nešto malo s fra Grgom, fra Jozom drhte“. Ili je to drugi fra Grgo, onaj koji također u sebi nosi to raspolovljeno biće?! I kao da je bitno, kad je bol i njegova, i drugoga svećenika, i trećega… („Fra Grgo Vasilj“). O toj raspodijeljenosti, odijeljenosti psihe od vlastitoga tijela govori i pjesma „Fra Bruno Adamčik“: „Uzmaknuto od samoga sebe, ono hramlje (tijelo),/ spotiče se i ide s fra Brunom, rijetkim mirom ide.“

Ovo je poezija perspektive oka, sve se njima vidi, i bilježi, sva druga osjetila sporedan su izvor opažanja: „Samo njihove oči, zelene kao malahit,/ osjećaju ono što vide,/ i ono što plavo tinja tamom plavih dana,/ sve to ostaje iza njih neprolazno“. „Uvijek se traže, mračnim prstima iz zemlje rastu“ („Fra Dane Čolak“).

„Njegov izgubljen pogled je njegovo srce/ obujmljen pitanjima, traži odgovor/ bez odgovora./ On je daleko od njega i zemlja ide po njega.“ („Fra Valentin Zovko“).

Ovo su slike „smrada trulog mesa“ bez dekora, i nema svjetla, i nema glasa  sve sama samcata šutnja i tuga i tišina. A iz tišine zjape otvorena usta širom otvorenih očiju, uplašenih, zastravljenih, crvenih i plavih. Oči mesa u habitima među grobovima nenastanjenih zemljinih prostora…

Ljiljana Tadić, prof.