Kuća od karata

100.00kn


Back Cover

Umijeće u služenju riječima i njihovo slaganje, kao i slaganje rečenica i kadenci koje se jasno provuklo kroz cijeli prvijenac, ovdje pulsira. Pjesnikinja upotrebljava adekvatne riječi. Upotrebljava riječi koje mora upotrijebiti. Mi mislimo da su metafore i općenito sve stilske figure sredstvo da pjesnici izraze ono što oni vide, a drugi ne vide uopće ili tek maglovito vide. Dakle, metafora govori istinu, samo preciznije, slikovitije i emocionalnije. Lažne, priučene metafore se osjećaju, smetaju pravim čitateljima. Dobro su rekli da se „metafore ne mogu naučiti“. Jednostavno rečeno, metafore govore da pjesnik vidi istinu. Takva je metaforika mlade Laure Juranić.

Ilija Matić

Kategorija:

Description

Umijeće u služenju riječima i njihovo slaganje, kao i slaganje rečenica i kadenci koje se jasno provuklo kroz cijeli prvijenac, ovdje pulsira. Pjesnikinja upotrebljava adekvatne riječi. Upotrebljava riječi koje mora upotrijebiti. Mi mislimo da su metafore i općenito sve stilske figure sredstvo da pjesnici izraze ono što oni vide, a drugi ne vide uopće ili tek maglovito vide. Dakle, metafora govori istinu, samo preciznije, slikovitije i emocionalnije. Lažne, priučene metafore se osjećaju, smetaju pravim čitateljima. Dobro su rekli da se „metafore ne mogu naučiti“. Jednostavno rečeno, metafore govore da pjesnik vidi istinu. Takva je metaforika mlade Laure Juranić.

Ilija Matić

Reviews

Reviews

There are no reviews yet.

Be the first to review “Kuća od karata”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Urednička recenzija

Rječnik, metaforika

Iščitavajući prvijenac naslova Kuća od karata mlade, meni do sada nepoznate autorice Laure Juranić, bio sam svjestan prije pisanja nekog osvrta da u mnogim mladim osobama postoji snažna potreba da svoj odnos prema svijetu i životu izraze pjesničkim načinom, stihovima, pjesmama. Bio sam također svjestan i toga da se mnogi mladi autori laćaju danas pera nespremni, stvaraju u intimi zapise svojih raspoloženja prema modulu čitanih i slušanih pjesama, a bez osobita udubljivanja u teorijske i praktične probleme pjesničkog stvaranja, probleme gradnje pjesama. Može se kazati najčešće, i naprosto, pišu bez književnog iskustva i predrasuda. Dok je to intimni, privatni, spontani zapis, „odušak duši i srcu“, obično mladalački zanos ili kasnije inventura životnih pustolovina – to ne podliježe javnoj prosudbi jer u javnost nije niti upućeno. Istup u javnosti s prvijencem – ma kolika odgovornost bila na uredniku, ili bolje je napisati na nakladniku koji i objavljuje prvijenac moramo priznati je to ipak nešto što se tiče samo autora. Taj istup oduvijek je nosio rizik stanovitog podozrenja u stručnoj, književnoj javnosti, razložno ili ne prvijenci u pravilu ne mogu izdržat visoka mjerila standardne književnoumjetničke produkcije, jer je najčešće riječ o početničkim pokušajima. Da je to tako pokazuje i vrlo malo zanimanje nakladnika za prvijence kako u Hrvatskoj tako i u državama u okruženju. Iz ovoga izrečenog proizlazi da najčešće autori su ti koji ipak traže objavljivanjem ovjeru i provjeru svojih zapisa u javnosti, u čitatelja, a priželjkuju i vrijednosni sud književne kritike, makar to bilo objavljivanje na kraju i u vlastitoj nakladi.

Međutim, u situaciji kad danas jedva možemo govoriti o sustavnoj kritici suvremene hrvatske književne produkcije a da ne govorimo o sustavnoj kritici književne produkcije nastaloj u državama u okruženju, koja tamo gotovo i ne postoji, možda zbog toga što je i sama kritika danas u krizi, u situaciji kada tisak o knjigama mahom donosi samo kratke bilješke – ne treba imati iluziju da će nekakav prvijenac uz nekakvu slabašnu kritiku posebno zapaziti.

Domet prvijenaca nije velik. Njegovo objavljivanje krene iz intimne potrebe ili neke nepoznate potrebe urednika, nakladnika da iskažu autorov doživljaj svijeta, prvijenac završava najčešće u rukama prijatelja, poznanika, rođaka ili u vitrinama pokrovitelja. Logički ispada da im je sudbina unaprijed određena. Javlja se logično pitanje o smislu njihova objavljivanja, pa i o smislu ovakvih tekstova u njima.

Može li onda nekakav osvrt u prvijencu spasiti prvijenac? Razumljivo ne, ako se sam ne izbori za čitatelja snagom svojih tekstova u ovom slučaju pjesmotvora! Osvrt može, poslije čitanja samo posredno pomoći čitatelju, biti dodatna obavijest ili razložno utemeljeno tumačenje jednoga od pozornijih (stručnih) čitatelja.

Mlada autorica Laura Juranić, vjerujem bila je svjesna svih ovih zamki koje dolaze sa istupom u književnoj javnosti. I za ovaj istup treba joj odati priznanje.

Što, dakle, napisati o prvijencu Kuća od karata nakon detaljnijeg prelistavanja?  Kao i svi mladi pjesnici, bez profesionalnog iskustva, pretpostavljao sam da i ona kao i drugi mladi pjesnici ima snažnu motivaciju, potrebu da obuhvati i izrazi mnoge elemente svojih proturječnih doživljaja, misli i osjećaja. No, moram priznati bio sam nakon prvog detaljnog iščitavanja njezinih pjesama zatečen na neki način, čak možda i pomalo ushićen. Morao sam se zapitati: Da li je to uistinu riječ o prvijencu? Na temelju ovoga što sam iščitao neprijeporno se dalo zaključiti da zbirka pjesama Kuća od karata Laure Juranić, nije prvijenac već zrelo djelo koje je nedvojbeno valjalo tiskati.

Osjećao sam kroz njezine iščitane pjesme kao da je ovoj pjesnikinji stalo da nešto priopći čitatelju, a ne da ga zabavi igrom svojih riječi. Slike koje ona rabi u pjesmama bile su pune naboja, istrgnute iz svakodnevnosti i ponuđene meni čitatelju na bijelim stranicama. Kako je to ona ponudila? Moram priznati doista me na neki način i to iznenadilo. Nisam očekivao od mlade nepoznate pjesnikinje da progovara ovako zrelo i smjerno, ali i da progovara s toliko naboja. Ona što pozitivno šokira je to saznanje iz slika koje ona rabi u pjesmama. Slike nam kazuju da mnogo se toga u njoj nataložilo, nesvjesno ona otvara svoju dušu, otvara žilište zemlje, otvara čvorne točke ljudskog postojanja i trajanja. Ako smijem zamijetiti odveć ljudskog, odveć kršćanskog.

Umijeće u služenju riječi i njihovo slaganje, kao i u slaganje rečenica i kadenci koje se jasno provuklo kroz cijeli prvijenac, ovdje pulsira. Pjesnikinja upotrebljava adekvatne riječi. Upotrebljava riječi koje mora upotrijebiti. Mi mislimo da su metafore, i uopće svih 250 stilskih figura sredstvo da pjesnici izraze ono što vide a drugi ne vide ili, maglovito vide. Dakle, metafora govori istinu, samo preciznije, slikovitije i emocionalnije. Lažne, priučene metafore se osjećaju, smetaju pravim čitateljima. Dobro su rekli da se „metafore ne mogu naučiti“. Jednostavno rečeno, metafore govore da pjesnik vidi istinu. Takva je metaforika mlade Laure Juranić. Njezin rječnik je prirodan. Ponekad su slike „ranjene“ zvučnom melodikom termina, isklesanih riječi, koje inače kod slabih pjesnika zvuče kao poetske, akustičke fleke i skreću pažnju sa misaono-emocionalne sadržine. One, te „fleke“, mrlje su upravo estetski, poetski provokator. Tanani akustički vir, vrtlog. Naučnost nekih termina je funkcionalna; da se tako izrazimo – ona je u upoetizirana u pjesmama Laure Juranić. Prosta je stvar – pjesnik ima nešto da kaže i hoće svijetu da kaže, i bira sredstva kako to najbolje i najkraće da kaže. U nastupu iracionalne sinteze Laura nam govori.

Iako smo mi stariji pristalice neke ideje u pjesništvu – cilj opravdava sredstvo. Znači – sva sredstva upotrijebiti samo da što točnije iskažeš misao i osjećanje. Naravno, ne nikako knjiška sredstva. Možda knjiškost koja je pod navodnicima, od koje se pjesnik na neki način distancira; možda se takva knjiškost može upotrijebiti.

To o čemu govorim sasvim dobro shvaća, osjeća mlada pjesnikinja Laura Juranić. To ona shvaća i osjeća i pokazuje u poetskoj praksi snagom svojih pulzija poetskih. Njezina poetika nije primijenjena knjiška poetika, priučeni utjecaj, uzor. Njezina poezija su manifestacije zakonitosti njezinog duha-duše.

Iznoseći svoju bol a i želje kroz pjesmu Dječak u koži, poziva nas na iskren razgovor sa samim sobom. Mami nas da priznamo ono što nas boli i što nam je teško priznati. Puno je ovdje zrelih stihova, puno zrelih pjesama I moglo bi se još mnogo toga o ovom prvijencu ispisati, no staviti ću ovdje točku i napisati za kraj ovog svog osvrta još jednu rečenicu.

Prvijenac Kuća od karata mlade Laure Juranić po osobnom uvjerenju itekako zaslužuje čitateljsku pozornost, i to po onome kako i što iskazuje.

Ilija Matić