KUĆA DALEKA I SAMA

99.00kn


Back Cover

Srce dječaka iz osamljene kuće, daleke, podvojeno je između onoga što mu je priroda darovala i onoga što mu je oduzela, djetinjstvo na jednoj strani i „tmuran i pakostan šapat“ tuđine na drugoj strani. Bez riječi a sa šutnjama – to su dječakove misli, osjećanja, „neobična šutnja skamenjenih pogleda“ koja govori sve u zbirci „Kuća daleka i sama“.

„Vezan o bijeg svojih pogleda, stopljeni u srcu,

sliveni, puni milja šute u njemu,

odjeveni u šutnju stvaraju šutnju, najmoćniju šutnju…“

(„Kotrljan uzdisajima“)

Sve je niklo iz „nijeme prašutnje“, gdje je vrijeme „došlo iz dječakovih očiju“. Poeme su tužne i nostalgične, to su prizori koji vrište iz dječakove nutrine, s dječakom proplakuju svjetlo, osjećajući tu samotnu i bijelu jezu. Odomaćen, strah iz dana u noć promatra dječaka, ne dajući mu predah. Strah kraj njega liježe, pospan zijeva, motri na njega iz svih soba. Strah – vjerna sjenka.

Ljiljana Tadić, prof.

Kategorija:

Description

UMORNE ŠUTNJE BIJELIH RASPADANJA

 

Srce dječaka iz osamljene kuće, daleke, podvojeno je između onoga što mu je priroda darovala i onoga što mu je oduzela, djetinjstvo na jednoj strani i „tmuran i pakostan šapat“ tuđine na drugoj strani. Bez riječi a sa šutnjama – to su dječakove misli, osjećanja, „neobična šutnja skamenjenih pogleda“ koja govori sve u zbirci „Kuća daleka i sama“.

„Vezan o bijeg svojih pogleda, stopljeni u srcu,

sliveni, puni milja šute u njemu,

odjeveni u šutnju stvaraju šutnju, najmoćniju šutnju…“

(„Kotrljan uzdisajima“)

Sve je niklo iz „nijeme prašutnje“, gdje je vrijeme „došlo iz dječakovih očiju“. Poeme su tužne i nostalgične, to su prizori koji vrište iz dječakove nutrine, s dječakom proplakuju svjetlo, osjećajući tu samotnu i bijelu jezu. Odomaćen, strah iz dana u noć promatra dječaka, ne dajući mu predah. Strah kraj njega liježe, pospan zijeva, motri na njega iz svih soba. Strah – vjerna sjenka.

„Strah je oblikovan mučenjem nekog govora,

stenjanjem satrt, gažen, tučen nogama i udarcima

u rebra i teškim cipelama koje su zastajale u trbuhu,

dok su se oči zaustavljale, bijelo zapomagale,

čuvane zgrčenim prstima tražile produžene odmore,

uvijek zadržavane svladavanim drhtajima

kovitlane uvijek novim ubijanim udarcima.“

(„Dan za danom“)

U tom mraku dječak je „nesnalažljiv i nevješt, istrošen krvavim masnicama“. On se traži, u samoći i zaglušenosti stvari oko njega. Njegovo srce je „preplašeno, malo i lagano“. Autor dotiče sudbine svih onih koji su bili u dječakovoj neposrednoj blizini, opisuje njihove teške i radosne životne momente, trga ih od zaborava: „Bijela doktorova kuća“, „Oko Sokine kuće“, „Sušica u Pubinoj kući“…

„Svaki kašalj milovan prostranim srcem zemlje,

rasut po sumornom dječakovom gledanju,

viče u nebo, izgubljen propao u riječ

prijeti sablasno kao hladan metal dječaku.

Nadvinut gomila se već oko stravična križa

i kao tekući ahat prodire iz svih uglova

i vraća se prigušen djecom

što se užasnuto šeću kroz roj tuge.“

(„Sušica u Pubinoj kući“)

To je roj tuge, žalostan prizor bolesti i neimaštine, siromaštva i gladi. Strah koji plaši, koji budi jezu i prigušen osjećaj mrtvila.

„Strah zamro na ukočenim usnama,

upućen u gorko sjećanje sluša kako nečujni

prozori zamračuju zidove Pubine kuće…“

(„Tiha nepokretnost“)

U cijeloj zbirci zbore dječakove oči, nikako oči odrasloga, zapravo sva sjećanja i osjećanja iskriljena iz njih percepcija su dječaka. Tuga je postelja tom dječjem srcu, istini, ona ostaje, ona je obilježje za cijeli život, gdje se suživljava s tim osjećajem i samo na taj način pobjedonosno preživljava. Tako je simbol kuće u ovoj lirici govoreća šutnja, uzdužna tišina, napuštenost koja se ogleda kroz gole prozore osamljene kuće.

„Tamo stoji šutnja, a tamo uzduž tišina,

a tamo poprijeko stoji ostavljena kuća

zatvorenih prozora i vrata, sama…“

(„Kuća daleka i sama“)

Kuća sama, daleka, još samo sjećanje priziva njen duh i snagu. Sve ostalo nestaje u plaču i jecaju nutarnjeg sivila i osame.

Ljiljana Tadić, prof.