Kazamati

Urednička recenzija

OBJEKCIJA SLOBODE S OBZIROM NA PERSPEKTIVU

     Počinjem ovu svoju priču..., da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad.

Meša Selimović

Tijekom svog životnog ciklusa svaki pojedinac iskusit će nestalnost. Životne mijene donose različite stadije i on, kako izvana, fizički, napušta jedno da bi postao drugo, tako i u svojoj skrovitoj nutrini prvo sasipa u prah dok drugo gradi nanovo iz temelja. Proživljava nutarnja previranja, umire starom i uzdiže se kao gusjenica iz svoje ružnoće k tijelu leptira... Ili barem pokušava. Čovjek cijelog svog života pokušava težiti višem, sazrijevati, odrastati emocionalno, inteligencijom, duhom. Predodređen je za najuzvišenije stvari, ali često, bez obzira na vlastite napore, ostaje na samom dnu. Mijene su, kažem, prisutne uvijek. Katkada neprimjetne, katkada izrazite, toliko snažne da bole dok pod njima srce puca. Ikada će biti najteže? Uvijek u onim trenutcima kada je čovjek stjeran u kut... Kada ne može pobjeći od sebe, kada više nema slobode – bilo da je ona ukinuta nedostatkom vremena, bolesničkom dijagnozom ili stvarnim fizičkim zatočeništvom. Dolazi tada do neizbježnog, istinskog susreta sa samim sobom. Padaju sve krinke i nestaju izgovori dok započinje mučno putovanje vlastitom utrobom i nadanje ponovnoj slobodi koju smo ranije, ne znajući drugačije, tako olako shvaćali.

Pokušamo li analizirati pojam slobode, slijed naših misli u istom trenutku krenut će u nebrojenim pravcima. Sloboda zadire u svaku sferu čovjekova bića, u njegovo jastvo i pojedinačno samoodređenje, ali opet dotiče i društvo u cjelini. Ne postoji ljudsko djelovanje koje ne obilježava sloboda –sloboda misli primjerice, politička sloboda, sloboda govora itd. Prema Hrvatskom jezičnom portalu ovaj pojam definiran je kao mogućnost samostalnog, nezavisnog djelovanja, a oprečan je postojanju prisile, odnosno ropstvu. Gledajući etimološki, sama riječ dolazi iz staroslavenskog jezika od pojma svoboda, a slične inačice javljaju se također u ruskom i poljskom jeziku. U ontološkom smislu, ta riječ označava samu bit čovjeka, to jest ono što ga razlikuje od bića određenih nužnošću. Pojam načinjen od svega nekoliko znakova i ni po čemu upadljiv, mogli bismo reći, u svojoj nutrini ipak krije velike razmjere. Kroz povijest su se zbog slobode vodile mnoge bitke, u politici javljale revolucije, a u akademskim krugovima, u filozofskim ili religioznim tumačenjima, vodile mnoge rasprave. Da, sloboda i ono što se veže uz nju može promijeniti tijek cijele povijesti, može utjecati na raspad pojedinog društva ili uzrokovati krah nekog političkog sistema. A što je onda tek s jednim običnim čovjekom? Koliko taj isti pojam može promijeniti i oblikovati njegov život? Ta misao zaintrigirala me u trenutku iščitavanja rukopisa romana Kazamati, autora Tihomira Bošnjaka, budući da je riječ sloboda oblikovala mnoge njegove retke i da ju autor često dotiče u ovom ili onom kontekstu. Koliko uistinu naša vlastita razmišljanja, očekivanja, odluke i sve ono što činimo utječu na našu slobodu? Pisac svojim tekstom odmotava zamršeno klupko sjećanja na svoje dane provedene iza zatvorskih rešetaka gdje biva zatvoren i lišen te, toliko željene već ranije spomenute, slobode. Radnju romana gradi kroz autobiografske elemente gdje kompoziciju naracije stvara izmjenjujući strukturirane opise pojedinih događaja s dijalozima između likova. Kronološki slijed događaja presijeca retrospektivnim fragmentima nasumičnih sjećanja. Pripovijeda u prvom licu i činjenice iznosi subjektivno, onako kako ih je on sam doživio i shvatio, ne razmatrajući pri tome nikakve druge aspekte istog budući da za razvoj fabule objektivnost nije niti potrebna. Ovisno o subjektivnim doživljajima naratora, u pojedinim segmentima radnja slabi ili čak potpuno nestaje uz gubitak uzročno-posljedične veze, a jačaju unutarnji pripovjedni monolozi kao rezultat propitivanja vlastitih djela i odluka koji se u navratima dotiču laičkih tumačenja postavki kršćanske religije s emotivnim naglaskom na vlastite težnje vežući isto na različita čuvstva ovisna o brojnim nutarnjim i vanjskim ekvivalentima. Naime, glavni lik ovog autobiografskog romana, Tihomir Bošnjak, rođen je 1960. godine u Slavoniji. Život ga s vremenom odnosi mnogim putovima gdje se upliće u različite poslove te 1998. godine, u Italiji, biva uhapšen od strane talijanskih vlasti prema međunarodnoj tjeralici. Republika Austrija koja je i raspisala tjeralicu zahtijeva da se okrivljenik isporuči kako bi mu se pravomoćno sudilo. Okružen brojnim lažnim i neprijateljskim svjedocima, počinjenim djelima i nedjelima, čekajući pravni akt o isporuci, glavni lik razmišlja hoće li pobjeći i kako, ili će čekati presudu i nadati se pozitivnom ishodu koji baš i nije moguć. Nakon šest mjeseci ipak biva isporučen, a 2001. godine i osuđen na četrnaest godina zatvora. Tijekom tog zatočeništva Bošnjak započinje promišljanja o svojim djelima, životu, o svemu što se događa oko njega i odlučuje pisati. Roman Kazamati napisan je kao druga knjiga jer uvod u njegovu radnju predstavlja prvi romana pod nazivom Balkanski rulet. Taj, prvi napisani roman dovršen je u zatvorskoj kaznionici Karlau u Grazu gdje autor biva premješten nakon osude u Austriji. U siječnju 2004. godine zatim dobiva premještaj u Republiku Hrvatsku gdje nastavlja služiti svoju kaznu, najprije u Lepoglavi u kojoj dovršava drugi roman naziva Kazamati, a onda u kaznionici Lipovica gdje piše još jedno svoje djelo pod naslovom Kad suze presahnu. U vrijeme objave svog prvog romana autor se još uvijek nalazi na odsluženju stečene kazne izrečene mu od strane Republike Austrije.

Iza naslova Kazamati krije se, dakle, autobiografska priča, odnosno dio nje, budući da je taj roman nastavak cijelog piščeva iskaza koji je započeo Balkanskim ruletom. Ta je priča jednostavno ispričana predstavljajući nutarnje putovanje jednog običnog čovjeka, njegova sjećanja na događaje koji su ga doveli iza rešetaka i pokušaj životne ispovijesti. Ispunjena je brojnim kriminalističkim elementima, neobičnim paranormalnim iskustvima, duhovnim preobraćenjem i pokojim zapletom nalik onima u mafijaškim filmovima iz čega možemo zaključiti kako je autor dao sve od sebe uistinu želeći ispričati svoju priču. A što svaka priča treba ako ne barem priliku da ju se ispriča i naposljetku čuje?

Marija Mišić, mag. theol.