120.00kn


Back Cover

Kao i svaka dobra pjesnička knjiga Kasne duge oslobođena je elementa prozne dopadnosti ostajući čista pjesma, tekst, riječ pred čitateljem, znak na stranici. Sve izvanpjesničko je izbjegnuto, a ostala je komunikacija pjesma- čitatelj. Ovom je knjigom iako je ona prvijenac Ivan Marinkić dosegnuo čistu riječ; ostvarena je cjelina. Takva se jedino može i čitati, ne jedanput i ne odjednom, već višekratno i polagano silaziti u njezina značenja.

Ilija Matić, urednik

Kategorija:

Description

Kao i svaka dobra pjesnička knjiga Kasne duge oslobođena je elementa prozne dopadnosti ostajući čista pjesma, tekst, riječ pred čitateljem, znak na stranici. Sve izvanpjesničko je izbjegnuto, a ostala je komunikacija pjesma- čitatelj. Ovom je knjigom iako je ona prvijenac Ivan Marinkić dosegnuo čistu riječ; ostvarena je cjelina. Takva se jedino može i čitati, ne jedanput i ne odjednom, već višekratno i polagano silaziti u njezina značenja.

Ilija Matić, urednik

Reviews

Urednička recenzija

Bljesak ovostvarnosti       

Kada živimo u vremenu bez vremena, kada živimo u prostoru bez prostranstva, kada živimo vlastitu skučenost, ali i skučenost naših predaka, kada živimo iščašenu povijest i kada živimo svoj usud, može se kazati da nam pjesništvo kao prijepor i most između nadolazeće bilosti i budućnosti i ne treba. Možda o poeziji stoga danas i ne bi trebalo govoriti. No ipak. Tajna poezije je tajna prirode, tajna slika koja nikada ne umire. Ona iščezava pred stvarnošću, i uskršnjava iz stvarnosti, u stvarnosti je još ljepša, uskršnjava da ne bi još jednom umrla, kao neprekidno smjenjivanje stvaranja i uništenja.

Pjesnik Ivan Marinkić je zasanjan, i misaon, nenametljiv svojom, recimo, svakodnevnom fotografijom. On je skroman pješak među usopljenim trkačima. Obraća se, s kliktanjem, nama, imaginarnim sugovornicima, ekstatikom sna. Kao da nam pokazuje svoja unutrašnja viđenja, u kojima bismo, možda slični vidioci, mogli naći smisao i nadu. Obraća nam se s tim na trenutke i tužnim kliktanjem, kad pokazuje i slike unutrašnjeg mraka, unutrašnjeg nemira. Iz tog mraka unutrašnjosti u mrak zbilje, iz svijetlih i tamnih trenutaka lucidne niti u svjetlo i tamu naše današnje življene povijesti.

Ivanove pjesme su rezultat njegove pjesničke reakcije na svijet, na život, na stvarnost, na tugu za izgubljenoj mladosti, na smisao i besmisao našeg trajanja ovdje. Motivi njegovih pjesama imaju uvijek i isključivo univerzalnu, općeljudsku dimenziju i nikad regionalnost. On ne pjeva samo čovjeku ove ili one regije, samo svom mjestu iako ga mirišemo kroz neke pjesme, on pjeva svima i svakome. Ovaj rukopis pun je pitanja koja Ivan, osim što postavlja sebi, postavlja i svijetu odraslih. Rukopis prvijenac na neki način ispunjava i prazninu razumijevanja događaja u jednom prostoru zgusnutog vremena. Njegove pjesme su toliko bogate, nabrekle od doživljenosti svijeta, dok ih iščitavamo nižu se kao slike „neumitni su svjedok jedne mladosti, kadrirane spontano i iskreno, prate zbivanja, detalje, opisuju i donose zornu sliku vremena u kojem su nastale...“ Ivanova osjećanja mogao bih kazati su istinita, subjektivna sa značenjem općeljudskog.

Pjesnik Ivan Marinkić kroz čitavu zbirku je pokazao kako ne robuje tradicionalnoj pjesničkoj formi, koju koristi tek, ovisno o sadržaju i postavljenom cilju. Kroz slobodan stih njegov pjesnički jezik pršti metaforama smisla, njegov pjesnički govor je odmjeren i ravan, estetski rafiniran, snagom njegovog pjesničkog dara učinjen plemenitim amalgamom smisla jednoga osmišljenog ali i zadatog života i bogatog životnog iskustva.

U drugom dijelu zbirke kroz pjesmu Kasne duge, pjesmi po kojoj je i sama zbirka dobila naslov, pjesnik nas imponira i iznenađuje svojom smirenošću ali kroz neke pjesme iz istog dijela zbirke nas i iznenađuje i svojom hladnoćom. Na trenutke obuzima nas osjećaj kao da se zapisivač/pjesnik postavio s onu stranu zapisivanoga. Tako u pjesmama „Obojena sjećanja“ i „Nije…“ pjevnost je stišana do ruba čujnosti, više je tu fotografija duše, nema tu velikih riječi, dapače manjka jezične ekvilibristike. No ipak sve je tu i sve je u nekojem neopisivom/neizrecivom miru i redu, iako je prožeto tom hladnoćom. Ponekoć imponira taj red/mir, a nekada se čitateljeva duša buni što nema više krijesnica u omrklini ove duše.

Za mnoge pjesnike i pjesnikinje danas ljubav, ljepota i dobrota potrošene su ili gotovo zaboravljene vrijednosti. No začudo to sa ovim pjesnikom to očito nije. Današnjem očaju, beznađu, izgubljenosti i samoći on suprotstavlja upravo te zaboravljene vrijednosti, i to na svoj osoban način, postavljajući sebi samom tešku zadaću već kroz ovaj prvijenac. Uočljivo je da je pjesnik ostao dosljedan svojoj vjeri u ljepotu od prvog koraka u knjizi, odnosno od prve pjesme do kraja slijedi tu svoju svjetlost ljepote koju i sam stvara.

Kao i svaka dobra pjesnička knjiga Kasne duge oslobođena je elementa prozne dopadnosti ostajući čista pjesma, tekst, riječ pred čitateljem, znak na stranici. Sve izvanpjesničko je izbjegnuto, a ostala je komunikacija pjesma- čitatelj. Ovom je knjigom iako je ona prvijenac Ivan Marinkić dosegnuo čistu riječ; ostvarena je cjelina. Takva se jedino može i čitati, ne jedanput i ne odjednom, već višekratno i polagano silaziti u njezina značenja.

 

Ilija Matić, urednik