IVANKOVO II

99.00kn


Back Cover

U zbirci „Ivankovo II“ su pjesme o odlasku „one duboke jeseni“, njegove suze ponijele su šutnju, purpur i ruke zemlje, pa ga plaši njegov vlastiti strah i zaborav. Ovo su poklici plača rodnome zavičaju, Pakracu, Ivankovu, kojemu se uvijek vraća, možda i ne sluteći što su godine dulje. Mjesec tako biva „opleten u plavo i tamnoplavo“. A „užasne očne šupljine“ glase se „strašnim sjećanjima“, bolnom muzikom kao jecajućim violininim tonovima. Subjekt govori „tiho i razvučeno, a onda i tamno kao duboka rupa“. Ali tko bi mogao nadvladati emociju u vrhuncu:

Ljiljana Tadić, prof.

Kategorija:

Description

POKLICI PLAČA RODNOME ZAVIČAJU

 

„Nešto govorah i o djetinjstvu i o majci koja gleda iz pakračke daljine, i ono drugo, tvrde šake i plač dječaka. Sve je to skriveno. Pjesme su jednostavne, vrlo jednostavne.“

Zdravko Luburić

 

U zbirci „Ivankovo II“ su pjesme o odlasku „one duboke jeseni“, njegove suze ponijele su šutnju, purpur i ruke zemlje, pa ga plaši njegov vlastiti strah i zaborav. Ovo su poklici plača rodnome zavičaju, Pakracu, Ivankovu, kojemu se uvijek vraća, možda i ne sluteći što su godine dulje. Mjesec tako biva „opleten u plavo i tamnoplavo“. A „užasne očne šupljine“ glase se „strašnim sjećanjima“, bolnom muzikom kao jecajućim violininim tonovima. Subjekt govori „tiho i razvučeno, a onda i tamno kao duboka rupa“. Ali tko bi mogao nadvladati emociju u vrhuncu:

 

„Šutnjom opsjedan ispred i iza

nešto je plakalo u njemu,…

… i smiješak na blatnjavom

putu otkuda je došao, ona ga je

zagrlila njegovim rukama

tako blijed i okovan za srce zemlje…“

 

(„Zov iz daleke blizine“)

 

Posve opravdana duševna patnja za domom:

 

„Njegova zemlja bit će njegova zemlja

sa suncokretom na grudima

njegov vatreni sjaj tamu ne podnosi…“

 

(„Njegova zemlja“)

Prizvan zvuk domovine, zvuk u tuđem zanimljivom dahu zemlje nije njegova i pripada drugome i taj isto toj zemlji. Ne on neki drugi.

 

„Ne, on nije on, to je netko drugi.

On je taj koji ne čeka u noći punoj zvijezda,

on koji sebe čeka prekriženih ruku.“

 

(„Njegova zemlja“)

 

Na taj način izazvano je suosjećanje:

 

„Slušajte ih, njegove riječi i onda

kad idete i kad se vraćate natrag,

njegov će osmijeh potražiti vaše suze

i kad umre ostavite mu zemlju otvorenu…“

 

(„Njegova zemlja“)

 

Sve je u zbirci „Ivankovo II“ začarano magijom povratka, mira kuće i doma, magijom besprijekornog sjećanja, blještavog, istinitog. Otuda miris bagrema, sjeta na ranu mladost, djetinjstvo. Ali je ova lirika iznjegovana sjetom, a potom sjajem boja života, dok povratak domu objašnjava sve:

 

„Neki veseo osmijeh, velik i svijetao,

negdje je umro na nekoj

praznoj klupi ispod bagrema“

 

(„Došlo iz vremena“)

 

Očima djeteta promatrana je kuća, noć je u toj ravni „došloj iz vremena“. Izdvojiti posebno treba misaono – pejzažnu pjesmu „Selo Ivankovo“, vizualno, kao kistom i bojom predočen krajobraz. Prizor kojim je autor približio detalj, uočio boju i dao emociju očarava. Sjeta je skrovita, stidljiva, priželjkivano tlo u koje se mora vratiti.

Tako autor otkriva ponor svoje tuge, sjete, nagnut u noći, presavijen od boli, nastanjen u samome sebi, on se slika i traži i ne da… Ali povratak u dom, sjećanjem, ipak je neprikosnovena bol od koje tijelo zri, misao i spoznaja. Koljena podrhtavaju. Odjednom, njegov zavičaj se razvija u tri subjektivna zavičaja: „svijet, noć, svijet zasipan slavonskom zemljom inicijalima poslije raspadnutog mramora.“

Dolazi na svijet, tražeći se u ponorima i visinama, čovjek iz zemlje rođen, opet se u nju zemlju vraća. U kuću. U dom. Ovakav čovjek se preobražava u šutnju koja ga nosi bez pogovora. Iz te šutnje „modri glasovi“ lebde iznad „cvijeta na travi“. Raspodijeljen između dva para očiju, subjekt oportunist je samom sebi nenametnuti polaritet, s kojim je teško živjeti, gdje se dvije želje ne mogu izjednačiti.

 

„I pijetao se odzivlje, svojim trubama od srebra,

osjeća njegove poglede što se primiču

vuku sve zlato, čupaju stupove od svjetla,

dok korijenje već njegovo srce guta,

progutano blaženim cvijetom od svjetla.“

 

(„Dok vrijeme nešto izračunava“)

 

„Šutljiv čovjek neobično uplašen od

samoga sebe, ne ćuti ništa, ne osjeća ništa…

sve vidi i ne vidi, ne vidi prijeteću ruku iz dna zemlje…“

 

(„Zavičaj bez doma“)

 

Kad povratak pozove?! I kako to biva?! To su prizvane tišine, glasovi iznutra. Vratiti se svom vlastitom porodu, na mjesto odakle se niče. To je „Ivankovo“ Zdravka Luburića.

Ljiljana Tadić, prof.