IVANKOVO I

99.00kn


Back Cover

U zbirci „Ivankovo I“ Zdravka Luburića šutnja govori, šutnja iz zemlje iznikla, prije nego što je ljudski glas u zemlju legao, percipirajući sve boje iskustva, i svojega i tuđega. Upravo iz te šutnje biva se „srodnim zelenoj zemlji“. Nekad je to jednoobrazan glas, nekad glas kolektivne patnje, ali uvijek glas šutnje koja objašnjava više nego riječi same.

To su spoznaje šimićevskih očiju koje rastu, ali i oči dječaka i zrelog čovjeka istovremeno, koji „uz vječan let ptica lebdi“, ispruženih ruku, bosonog, osluškujući izazove svijeta s ruba „ivankovačkih prozora“. Šutnja govori i svjetlo i mrak istovremeno, kojim je priljubljen, „vezan o izgubljene čežnje“, kad jednom otrgnute oči od slavonske ravni posude još samo sjećanje i ništa više, ne znajući o sebi „u ljubičastom svjetlu“, gdje se gube „bijela svirala i zelene tamburice“.

Ljiljana Tadić, prof.

Kategorija:

Description

PROROČKA ŠUTNJA U RETROVIZORU GODINA

 

„S Ivankovom se znojim. Pjesme ne govore o Ivankovu, nego Ivankovo govori s autorom, došljakom, koji je ostario nakon toliko godina. Zapravo, to je neka vrsta nekažnjene kazne, izgona bez izgona, povratak bez povratka.“

Zdravko Luburić

U zbirci „Ivankovo I“ Zdravka Luburića šutnja govori, šutnja iz zemlje iznikla, prije nego što je ljudski glas u zemlju legao, percipirajući sve boje iskustva, i svojega i tuđega. Upravo iz te šutnje biva se „srodnim zelenoj zemlji“. Nekad je to jednoobrazan glas, nekad glas kolektivne patnje, ali uvijek glas šutnje koja objašnjava više nego riječi same.

To su spoznaje šimićevskih očiju koje rastu, ali i oči dječaka i zrelog čovjeka istovremeno, koji „uz vječan let ptica lebdi“, ispruženih ruku, bosonog, osluškujući izazove svijeta s ruba „ivankovačkih prozora“. Šutnja govori i svjetlo i mrak istovremeno, kojim je priljubljen, „vezan o izgubljene čežnje“, kad jednom otrgnute oči od slavonske ravni posude još samo sjećanje i ništa više, ne znajući o sebi „u ljubičastom svjetlu“, gdje se gube „bijela svirala i zelene tamburice“.

Njegova Slavonija samo naizgled ne zna o njemu, to je neznanje modroga svjetla, stranoga svijeta. Zbirka „Ivankovo I“ je ispričala još jednu od priča o onome koji je otišao u svijet, koji je obično bijel i čeka na ispisivanje tamnoga. Tuđina oblikuje prema svom, otišli postaje sve više tuđi i sve manje onaj stari, ali nikada ne gubeći osobnost i zavičajnost u srcu.

Put u sjećanje je i hod sna, dok zemlja opet šutnjom progovara, ali tu nije prizvan  samo čovjek u slavonskoj raskoši nego su tu „sjene usnulih trava“, „Hvalospjev jasminove grane pune rose“. A on, stišan u toj kući bez prozora, u retorici „trnovita grma poljskih ruža“, suočivši se sa svojom Slavonijom, on joj se ispovijeda, malo uplašen i uzdrhtao, govoreći joj o svojoj samoći.

„U sebi je taj putnik, taj prodani bjegunac,

taj došljak svoj kamen, svoja zemlja

i taj odjek s one strane šutnje

svoje svjetlo, svoja sjena“

(„Put bez povratka“)

U tom neznanju mraka on se pronalazi, preispituje, „ne zna da možda zemlja ima negdje zemlju“, a „on ipak ne zna da je svoje tijelo“. Zašto je ta kuća daleka?! Sama?! Potpuna samoća lirskoga subjekta, kiša, bjelina su navratile, i otišle. On neprestano ulazi u praznu sobu slušajući sebe u „nezemaljskom mraku“. Sva njegova samoća približena je čitatelju bojama zeleno – bijelo – crno. A potom je nešto došlo u „sobu bez sjećanja“. Ovo je stanje stenjanja, praznine i samotne vlage. To je mračna soba osamljene kuće, prazne kuće u kojoj nešto i netko plaču. Bezglasno plaču. Subjekt mu ne zna ime, ali spoznaje da je iz mraka došlo, ne zna ime tom stanju, koje mu sliči na njegovo, a onda je „tišina ustuknula“, zašutjela „pred onim što je počelo plakati“, ne pred onim koji je nego pred onim što je počelo plakati. Tako još ne znamo je li to stanje ili čovjek, ali kad to nešto poprimi obličje djeteta, usta dječaka, jasno je da je riječ o autorovom personaliziranju s lirskim subjektom i obratno. On iz djetinjstva posjećuje sebe u poznijim godinama, sinestezijski se očima čuje, sve lebdi u koritu suza koje plaču i jecaju. To je prostor između plača i djetinje radosti. I sve se opet u šutnji završava. Ili počinje.

Ovo su stihovi o prošlosti koja iz sadašnjosti uzdrhtalo viri, uplašenim očima, stidljivo, oprezno, sa zebnjom od onoga što sjećanje može donijeti. Paradoskalno ali činjenično: mjesto koje boli „tamno – svijetlo mjesto“. On sadašnji i on davni sreli su se u tom mjestu, prvo zaplakali a potom… zašutjeli. Luburić samo naizgled piše pejzažnu liriku, ona je uvijek glas duše, glas tišine.

„Neka mistična šutnja tajno govori zamišljenim očima.

Safir su njezine oči, u čežnji žive,

potpuno žive strpljivo čekaju,

čitavom, cijelom tišinom pod tihim hrašćem,

u čarobnim šumama Lušćića i Durgutovice,

u koru sjaja, toplom ustrajnosti,

milinom sunčane sjaje piju,

a potom njegovim zagledanim očima.“

(„Snagom tajne sjenke“)

Jedan od centralnih, a ujedno i najljepših stihova:

„Vrijeme puno svetog proročanstva

oslobođeno od sebe vratilo se prošlosti,

došlo je djetinjom čistom tišinom k njemu

kao neznatan šum k njemu.“

(„Tu pogledima miruje“)

Luburićeva opjevana ivankovačka šuma, i priroda, i raskoš cvijeća – sve je to izraz divljenja, šutnje pred raskoši. U ove je stihove presadio svoju nostalgiju, ljubav prema rodnom mjestu, prema zelenilu koje je oduvijek nosio u svojim očima, prateći svijet oko sebe na putovanju. Subjekt vapi za tišinom i šutnjama, „u blizini sjećanja“ iza kojeg se on smiješi. Je li to ugođaj?! Ili rana?! Potom čuje poziv, neraskidivo vezan za rodno tlo, zavičaj:

„Uzaludno ga blaži divljenje njegova pogleda

koji je širok kao ovaj svijet, zatomljen,

on pred ovim hramom plave ravni stoji

i on stoji i ostaje kao da je privezan

ametistnim lancem, bičevan osobnim…“

(„Sve ga zove“)

Svako je sjećanje uvijeno u harmoniju zelenila i zvuk tamburica. Ali podrovanost u samom subjektu, to je bitka između dvojice njih u njemu. Otet od sebe, dvojica se „prepiru u njemu, jedan protiv drugoga osmijesima što tamni piju“. Zemlja ga se uvijek sjeća, ona kao domovina koja ga pamti, ona s kojom će se suočiti kad smrt dođe. Skupa s vremenom, čovjeku pođe za rukom prekriti sjetu. Sjećanje priziva shvaćanje onoga što osjeća, tegobu strane zemlje, obole djetinjstvu, vrijeme koje dolazi, odakle i on stiže.

Iz životopisne perspektive subjekt je ogoljen samac, bez tuđeg uha da mu nešto došapne. Ogoljena suza, „zrak plav i težak“, „nijem i zelen“. Vrijeme proživljava ono što iz zemlje niče, u bešćutnosti travnja. Iz te jame suza i straha izrodio se krik:

„Ovdje je nešto htjelo reći,

nekome je htjelo reći sve i ništa,

a onda je kriknulo u svjetlo…“

(„Šumjeli su dalje“)

Susret dvije zemlje, iste a različite, jedne s rasplesanim vrbama i ravni unedogled, i druge tuđe, strane, s kojom se nikad ne srasta. Oči čovjeka koji uspoređuje „zemlju sa zemljom“, „usporeno pilje u čežnje šutljiva korova“. Opsesivni motiv ovih stihova je „simfonija žutog klasja“ ma gdje se ona zatekla, u bilo kojem čvoru strana svijeta. To su prsti željni šetnje „po putovima zemljina tijela“.

Ljiljana Tadić, prof.