I ja želim živjeti

140.00kn


Back Cover

Tek osoba koja je upoznata sa sadržajem romana I ja želim živjeti shvatit će duboku simboliku njegova naziva. Autorica Tatjana Kovač ne odabire ga kriterijem koincidencije, već svojim srcem i dušom, te on odjekuje kao vapaj za prilikom novog početka, za novim životom bez teškog tereta prošlosti. Ovaj autobiografski roman, mogli bismo reći, tematski je usmjeren, kao i sve ostale biografije međutim, prikazivanju važnijih događaja iz osobnog života autorice. (…) Relevantno je, dakle, da ovo djelo nema zadaću i ne mora, ako neće, biti nikakav doprinos književnosti, pa niti kulturi ili umjetnosti. Ne mora doprinijeti ništa, jer mogle bi se za to uvijek pronaći i odabrati neke ljepše teme. Ali je imperativ da ovo djelo mora biti glas žene, žena, svih onih koji trpe zlostavljanje i maltretiranje u svojim brakovima, u svojim obiteljima, na radnim mjestima… Roman  I ja želim živjeti mora tako biti glas koji opominje da su takva događanja naša stvarnost i da su češća nego možemo zamisliti. Kažem, mora biti glas koji opominje. Pa bio on samo tihi uzdah ili najglasniji vrisak, netko će ga čuti, jer krajnje je vrijeme da se i njega čuje.

Marija Mišić, mag. theol.

Kategorija:

Description

Tek osoba koja je upoznata sa sadržajem romana I ja želim živjeti shvatit će duboku simboliku njegova naziva. Autorica Tatjana Kovač ne odabire ga kriterijem koincidencije, već svojim srcem i dušom, te on odjekuje kao vapaj za prilikom novog početka, za novim životom bez teškog tereta prošlosti. Ovaj autobiografski roman, mogli bismo reći, tematski je usmjeren, kao i sve ostale biografije međutim, prikazivanju važnijih događaja iz osobnog života autorice. (…) Relevantno je, dakle, da ovo djelo nema zadaću i ne mora, ako neće, biti nikakav doprinos književnosti, pa niti kulturi ili umjetnosti. Ne mora doprinijeti ništa, jer mogle bi se za to uvijek pronaći i odabrati neke ljepše teme. Ali je imperativ da ovo djelo mora biti glas žene, žena, svih onih koji trpe zlostavljanje i maltretiranje u svojim brakovima, u svojim obiteljima, na radnim mjestima… Roman  I ja želim živjeti mora tako biti glas koji opominje da su takva događanja naša stvarnost i da su češća nego možemo zamisliti. Kažem, mora biti glas koji opominje. Pa bio on samo tihi uzdah ili najglasniji vrisak, netko će ga čuti, jer krajnje je vrijeme da se i njega čuje.

Marija Mišić, mag. theol.

Reviews

Urednička recenzija

PREOBRAŽENJE DUŠE U LJUBAVI

Tek osoba koja je upoznata sa sadržajem romana I ja želim živjeti shvatit će duboku simboliku njegova naziva. Autorica Tatjana Kovač ne odabire ga kriterijem koincidencije, već svojim srcem i dušom, te on odjekuje kao vapaj za prilikom novog početka, za novim životom bez teškog tereta prošlosti. Ovaj autobiografski roman, mogli bismo reći, tematski je usmjeren, kao i sve ostale biografije međutim, prikazivanju važnijih događaja iz osobnog života autorice. Pisan je iz pozicije subjekta, u prvom licu jednine, koji obraćajući se izravno čitatelju pokušava ugrubo i prema potrebi radnje jednostavnom naracijom oslikati najprije društveno-povijesni kontekst vlastitog života ( vrijeme Jugoslavije i jugokomunistički režim, zatim Domovinski rat i tegobe koje rat sa sobom nosi pa poslijeratno vrijeme i sl.), tradiciju i nekadašnju svakodnevicu ( selo, nekoliko generacija pod istim krovom, podređenost onima u čiju se kuću dolazi – snaja i svekrva, teško osamostaljivanje mlade obitelji i druge karakteristike tog vremena), međuobiteljske odnose ( suprugova pasivna majka, brat kao autoritet, specifičan odgoj, alkohol ) itd., a tek zatim ugrađuje u priču sebe i događanja iz svoje privatne domene. Vrlo spontano u okviru svega toga autorica uspostavlja psihološku karakterizaciju likova. Naracija se oblikuje kroz neprestanu deskripciju i kao narativna dominanta ističe se upravo ta figura opisa koja stvara mjesto radnje, kontekst i sve ostalo te tako konfigurira događaj po događaj pričajući nam životnu priču utemeljenu na sjećanjima autorice – većinom kronološkim slijedom, osim pojedinih odstupanja ili pojašnjenja, odnosno ukazivanja na bitne događaje, buduće ili prošle. Paralelno se odvijaju, stekla sam dojam, dvije radnje. Prva je smještena u Tatjaninu obitelj uz roditelje i brata, a druga u njezin brak i suprugovu obitelj, te se povremeno radnje dotiču ili razilaze. A autorica se ne zamara ni sa čim što nije bitno da bi čitatelj shvatio poruku njezina djela. Nema, dakle, suvišnih širenja dijaloga ili monologa i tome slično, nema uljepšavanja. U svakom retku osjeti se iskrenost.

Uvijek pokušavam pristupiti djelu analitički, s područja književnosti i sa činjenicama, bez mnogo osobnih uplitanja i vlastitih mišljenja. Ipak, sve što je u ovoj knjizi zaintrigiralo moj um bio je jedino njezin sadržaj. Ono drugo ostalo je nekako manje važno – i književni oblik, i glavne karakteristike djela, i spretnost ili nespretnost autorice u formiranju njegova korpusa, oblikovanju radnje, kategorizaciji likova... Nekoliko sam dana pokušavala u mislima klasificirati tematski ovaj autobiografski roman čekajući da mi se slegnu dojmovi. Što točno iz života autorice on želi naglasiti, istaknuti, drugima prenijeti? Koji je njegov krajnji cilj? U svom srcu odredila sam ga, uz sve druge okosnice koje se tu pojavljuju i iako se mnogi neće složiti sa mnom, ljubavnim romanom. Život o kojem on priča prepun je ljubavi ili barem želje za njom, potrage, truda, neodustajanja. Kada sam pročitala ovo djelo i došla do posljednje stranice, nekoliko trenutaka samo sam sjedila u tišini. Bez riječi. A još danima kasnije i dalje sam neprestano u mislima proživljavala pojedine ulomke teksta. Koliko iskrenosti, koliko emocija, tuge, beznađa... I naposljetku snage i vjere – vjere u sebe, u život, u ljubav. Svu tu ljubav nemoguće je ne vidjeti unatoč teškom i mučnom sadržaju ovog romana. Ja ju tako nisam mogla ne primijetiti i u rečenici koja je otprilike, navedena prema sjećanju, glasila ovako – da mi je netko rekao da će za deset godina biti bolje, ja bih čekala. Ljubav se, dakle, krije u Tatjaninu prihvaćanju svih životnih događanja, u prihvaćanju uloge žene koja je u braku umjesto ljubavi i razumijevanja pronašla samo osude i omalovažavanje, ponižavanje i vrijeđanje. Ljubav se također krije i u oprostu bez zahtijevanja ikakvog objašnjenja i isprike, bez zahtijevanja ikakve naknade. Žao mi je jedino što je svaka stranica, svaki redak i svako slovo ove knjige omotano u celofan opravdanja. Da, svaka stranica ovoga djela, svaki njegov redak i njegovo slovo u svojoj biti su opravdanje. To su, pretpostavljam, posljedice godina i godina psihičkog i emocionalnog zlostavljanja – umanjivanje postupaka zlostavljača, nereagiranje, nemoć, vjerovanje u svoju manju vrijednost. Neprestano sam tako čitajući roman čekala dio koji je skrivio glavni lik, pripovjedačica, autorica, ona koja se opravdava i ispričava. Čekala sam taj postupak, iznenadni zaplet, nešto što će iskoračiti iz te koherentne ustaljene radnje, iz te uvijek iste teške svakodnevice ispunjene gorčinom o kojoj roman govori. U takvoj napetosti dočekala sam i kraj, a sva krivnja zbog koje se Tatjana Kovač ispričavala i opravdavala bila je njezin odlazak i napuštanje zlostavljača nakon dvadeset i šest godina patnje. Bez obzira na tu notu koja je sasvim nepotrebna, pokazuje nam autorica svojim djelom kako je naposljetku uspjela ipak doživjeti preobraženje duše u ljubavi. Ta ista duša koja je ranije neprestano osjećala strah, nesigurnost, tugu – u ljubavi, kroz oprost i prihvaćanje, doživjela je promjenu i hrabro postala sretna, postala je svjesna toga da ima pravo na život u punom smislu te riječi.

Relevantno je, dakle, da ovo djelo nema zadaću i ne mora, ako neće, biti nikakav doprinos književnosti, pa niti kulturi ili umjetnosti. Ne mora doprinijeti ništa, jer mogle bi se za to uvijek pronaći i odabrati neke ljepše teme. Ali je imperativ da ovo djelo mora biti glas žene, žena, svih onih koji trpe zlostavljanje i maltretiranje u svojim brakovima, u svojim obiteljima, na radnim mjestima... Roman  I ja želim živjeti mora tako biti glas koji opominje da su takva događanja naša stvarnost i da su češća nego možemo zamisliti. Kažem, mora biti glas koji opominje. Pa bio on samo tihi uzdah ili najglasniji vrisak, netko će ga čuti, jer krajnje je vrijeme da se i njega čuje.

Marija Mišić, mag. theol.