HODOČAŠĆE – Milost

120.00kn


Back Cover

Hodočašće

 

„ Nije velik tko se velik rodi …“

Ivan Mažuranić

 

Tako je lako prepoznati ljudsko srce, ono srce koje svjedoči istinu, blagost,   suosjećajnost, jednostavnost, iskrenost, dobronamjernost, zauzetost za dobro, općenito ljudskost. Lako je prepoznati srce djevojčice koja je voljela zvijezde, koja je od svoga djetinjstva prožeta blagim svjetlom zvijezda. Upravo svjetlo je njezin životni odabir, svjetlo, a ne tama. Djevojčica koja je rođena da voli, koja voli stabla, ptice, mrave, kamenje, ali nadasve svoj narod koji se kroz povijest gušio u muci i svakojakom jadu, koji je ispio više gorčine nego vode popio. Ona spontano očituje koliko voli  svoju domovinu Hrvatsku, sve hrvatske branitelje koji su se herojstvom i žrtvama uzdigli do zvijezda. Cijeni i voli svoje korijene, jer čovjek bez korijena je slab i prezren. Jednostavno rečeno, ljubav je njezin jedini životni odabir, čak bi bilo možda ispravnije zaključiti, da je ona satkana od ljubavi. Kad sve izmjerimo i izvažemo zaključak je, da je ljubav jedino mjerilo naše ljudskosti. Po količini ljubavi smo, “veliki ili mali” ljudi. Veliki naš Mažuranić, ban pučanin i pjesnik će reći, kako nije velik tko se velik rodi, već je velik tko se malen rodi, pa visinom, običnošću i jednostavnošću nadmaša visine. Pjesme djevojčice koja voli zvijezde voli zaodjenjene ljubavlju i toplinom, a u tome i jest životni smisao i  mudrost.

Pjesnikinja proročki upozorava na našu realnost. Upozorava  svoj puk kako je, voda sve dublja, teške kiše padaju, bunari su naliveni, nadule se rijeke, zemlja se nadojila, voda se uspela iznad grla. Hrvatska teško diše. Opet nas pritisnula duga i tegobna hrvatska noć. Slavonijom krstare crne čavke i svrake, pune ih šume i ravnice. Posvuda nagrizaju moljci, glodavci, divlje svinje. Božji ratnici ponovno se hrvaju s neljudima, orlovi sa  zmajevima. Ponovno se baca na žeravu sve što je hrvatsko: domoljubi, branitelji, mučenici, naše svetinje. Pjesnikinja poziva sve Uskrsnike da ustaju, da se dižu iz groba, jer odmora i opuštanja nikad nema za pravdu, istinu, za slobodu, za Boga. U protivnom, u nepovrat bi nas mogle odnijeti i progutati mutne vode.

Dojmljivo je i poticajno kako sam Bog progovara kroz neke ljude, koji čitavim bićem svojim nastoje drugima posluživati Riječ. Riječ života, istine, proročke riječi. Uostalom, pjesnici i jesu proroci svoga vremena (bar ih ja tako doživljavam). Kao da dolaze iz daleke budućnost u ovu našu sadašnjost, naslućuju što se ima dogoditi. Poezija pjesnikinje Danice Bartulović, posebno je prepoznatljiva po izvornosti i originalnosti, što potvrđuje istinsku nadarenost, to je li čovjek pjesnik ili plagijator. Plodna i rodna pjesnikinja, odavno prepoznata po svom osebujnom stilu i dosljednosti istini, raznolikosti tema, poniranju u duhovne dubine, tamne i svijetle ponore ljudske naravi, zaranjanje u ljepotu koju često ne zamjećujemo. U njezinoj poeziji se prepoznaje  točka sjecišta vječnog i prolaznog, što je jasno vidljivo, iz čega grca  živo vrelo, kao ono slični. visoko u planini koje izvire iz kamena živca, do kojeg se stiže upornim traganjem, za kojim se žeđa svim bićem kako bi se došlo na to iskonsko mjesto izvora poezije, istine, mudrosti. Svako krivo traženje odvodi nas na stranputicu, kojom se vraćamo u naše mračno, nedefinirano počelo iz kojeg nas je Spasitelj svojom spasonosnom ljubavlju iznio, dajući nam priliku da Mu postanemo slični.

Hodočašće – Milost je dvadeset druga knjiga, pjesnikinje Danice Bartulović, zapravo njena nova zbirka pjesama. Svi imamo svoje omiljene pjesnike, leži nam određeni žanr, određena tematika, u pojedinim pjesmama tražimo utočište, utjehu, odgovore na neka pitanja, pa čak kad se pjesnici jadaju i s jadom bore, i tu se susretnemo sa sobom, prepoznajemo se. Pjesnici svoje stihove tkaju od dušinih niti, od svojih vizija, maštanja, nada, snova, radosti, ushićenja, tuga … Onoga što im po nadahnuću dolazi, iz svijesti i podsvijesti, onoga što vide. Pjesme su bljeskovi, plamenovi, iskre, a mogu biti i pepeo. Ovo je nedvojbeno snažna poezija duboko doživljena i proživljena, koja čitatelju može pružiti zadovoljstvo, nadu, utjehu, ali i uznemiriti ga, prenuti, izazvati, potaknuti na razmišljanje, trgnuti iz pasivnosti. Ovo pjesništvo nije igrarija riječima, ono je živo tkivo, esencija jedne ljudske duše koja se pretače u humanu umjetnost. U nešto što traje i ostaje, ne umire, jer je satkano od duhovnog tkiva. Možda će netko stručan nekada uzeti vremena i uložiti truda da dublje zađe u pjesništvo Danice Bartulović, istražiti ga i donekle rasplesti poprilično veliko klupko ove poezije (pjesnike se ne može do kraja definirati), te  pjesnikinju i njeno pjesništvo svrstati na mjesto koje joj pripada u hrvatskoj i svjetskoj književnosti, jer ovo pjesništvo nadilazi okvire prostora i vremena. Iako imamo izvrsnih lirskih pjesnika, pravih dragulja, a ujedno je i najljepša poezija lirska poezija, ova poezija je upravo to, čista lirika s određenom dozom epskog, što ovoj poeziji daje dojam arhaičnosti, kao patinu ili pozlatu. Ova je poezija  itekako suvremena. Svojim naizgled jednostavnim izričajem,( ni ne treba nam silovanje jezika, jer su nam naši preci istkali izvrsno jezično bogatstvo),  ali precizno artikuliranim, prezentira sve ono što suvremenog čovjeka razdire u njegovoj suštini, uzdiže u njegovom ljudskom dostojanstvu, ponire u nesreće, a nekad jednostavno gura u tragedije.  Često opasno vodi neizbježnoj kataklizmi. Sva ljudska povijest je uostalom takva, i nažalost, bit će do kraja svijeta i vremena. Međutim, ako se prepustimo stihiji, iznevjerili smo i sebe i svoga Stvoritelja. Povijesna je i velika istina, kako i samo jedan glas koji viče (pustinjom) ,može mnoge osvijestiti i potaknuti da promijene svoj život. Danas je čak neumjesno bilo kome što zamjerati ili ne daj Bože koga opomenuti, pa i kad taj netko čini (kao što mnogi i čine) užasne zločine, skoro pa zlostavljaju čovječanstvo, tlače i obespravljuju, nanose mnogima bol, ugrožavaju opstanak. Da bi imali  čak i kruha u ovakvom svijetu moramo se zato itekako pomučiti. A morali bi imati barem i zrnce duha, svijesti, savjesti, inače bit ćemo demoni, mrtvaci, utvare. Ako svi poniknemo glavom i zašutimo, znači da smo izdali svoju ljudskost. Srećom, pjesnici su gotovo eterični. Ako su vjerodostojni, oni slobodno izražavaju ono što osjećaju, čine vratolomiju, no rekli bismo, u svojoj ludosti ili mudrosti, naivnosti ili natprosječnoj inteligenciji, ispišu baš sve ono što ostaje kao najvjerodostojnije svjedočanstvo našega postojanja na ovom svijetu,  usmjere nas onamo gdje nam je vječna domovina. Obično doživljavaju velike neugodnosti, progonstvo, neprihvaćenost, odbacivanje, ignorira ih se zbog istine koju izriču. Valjda su oni prije dolaska na ovaj svijet, baš kao i Isus, znali što ih čeka. Jesu li nam poslani, ili su toliko suosjećajni da su pristali doći na ovaj svijet da nam zasjaju, budu svjetionici, tješitelji, odana braća i sestre, ne znam, ali ako čitamo njihove stihove puno ćemo pomoći sebi. I onaj tko pročita ovu knjigu stihova, sigurno više neće biti isti. Neke su pjesme napisane na izvornoj Dalmatinskoj ikavici, koje se još ponegdje zadržala, između Neretve i izvora Cetine.

prof. Stipe Šandrk

Kategorija:

Description

Hodočašće – Milost je dvadeset druga knjiga, pjesnikinje Danice Bartulović, zapravo njena nova zbirka pjesama. Svi imamo svoje omiljene pjesnike, leži nam određeni žanr, određena tematika, u pojedinim pjesmama tražimo utočište, utjehu, odgovore na neka pitanja, pa čak kad se pjesnici jadaju i s jadom bore, i tu se susretnemo sa sobom, prepoznajemo se. Pjesnici svoje stihove tkaju od dušinih niti, od svojih vizija, maštanja, nada, snova, radosti, ushićenja, tuga … Onoga što im po nadahnuću dolazi, iz svijesti i podsvijesti, onoga što vide. Pjesme su bljeskovi, plamenovi, iskre, a mogu biti i pepeo. Ovo je nedvojbeno snažna poezija duboko doživljena i proživljena, koja čitatelju može pružiti zadovoljstvo, nadu, utjehu, ali i uznemiriti ga, prenuti, izazvati, potaknuti na razmišljanje, trgnuti iz pasivnosti. Ovo pjesništvo nije igrarija riječima, ono je živo tkivo, esencija jedne ljudske duše koja se pretače u humanu umjetnost. U nešto što traje i ostaje, ne umire, jer je satkano od duhovnog tkiva. Možda će netko stručan nekada uzeti vremena i uložiti truda da dublje zađe u pjesništvo Danice Bartulović, istražiti ga i donekle rasplesti poprilično veliko klupko ove poezije (pjesnike se ne može do kraja definirati), te  pjesnikinju i njeno pjesništvo svrstati na mjesto koje joj pripada u hrvatskoj i svjetskoj književnosti, jer ovo pjesništvo nadilazi okvire prostora i vremena. Iako imamo izvrsnih lirskih pjesnika, pravih dragulja, a ujedno je i najljepša poezija lirska poezija, ova poezija je upravo to, čista lirika s određenom dozom epskog, što ovoj poeziji daje dojam arhaičnosti, kao patinu ili pozlatu. Ova je poezija  itekako suvremena. Svojim naizgled jednostavnim izričajem,( ni ne treba nam silovanje jezika, jer su nam naši preci istkali izvrsno jezično bogatstvo),  ali precizno artikuliranim, prezentira sve ono što suvremenog čovjeka razdire u njegovoj suštini, uzdiže u njegovom ljudskom dostojanstvu, ponire u nesreće, a nekad jednostavno gura u tragedije.