Hodočašće – Djevojčica koja je voljela Zvijezde

120.00kn


Back Cover

Danica Bartulović, hrvatska pjesnikinja već više od četiri desetljeća ustrajno zapisuje stihove, zapisuje stihove iz srca, iz potrebe. Zapisuje nagonski, instinktivno, diktatom unutarnje potrebe. To četrdesetogodišnje stvaralaštvo nije ostalo sasvim anonimno, što se može i iščitati iz njezine bilješke. Njen stvaralački opus je svestran i pozamašan. Bilo bi nepravedno ne istaknuti ovdje da je djelić tog njezinog stvaralaštva predstavljen i kroz brojne časopise, te uvršten u mnogim zbornicima i u mnogim antologijama hrvatskog pjesništva. Svakako ne smijemo ovdje pored tog pjesničkog opusa ne ukazati i na njezine dvije zapažene knjige proze, kao i na radio dramu, a tu si mnoge njezini eseji, osvrti na književna djela.

Vođena zavičajnim znakovima na svojoj dugoj pjesničkoj plovidbi, ova pjesnikinja je, iznad svega, upućena na svetost riječi. Njezina stvaralačka inventivnost, sugestivnost, čarolija i dosjetljivost, bogata konotativnost izražena i mišlju i slikom, prije svega počiva na moćima riječi u koje se pjesnikinja već sada smjelo kune, ali kojoj se i moli i u koju je zagledana kao u jednu nadu. Njezine pjesme su rezultat njezine pjesničke reakcije na svijet, na život, na stvarnost, na smisao i besmisao našeg trajanja ovdje. Motivi njezinih pjesama imaju uvijek i isključivo univerzalnu, općeljudsku dimenziju i nikad regionalnost. Ona ne pjeva samo čovjeku ove ili one regije, samo svom rodnom mjestu iako ga mirišemo kroz mnoge njezine pjesme, ona pjeva svima i svakome. Njezine pjesme su toliko bogate, nabrekle od doživljenosti svijeta, dok ih iščitavamo nižu se kao slike „neumitni su svjedok jednog vremena, kadrirane spontano i iskreno, prate zbivanja, detalje, opisuju i donose zornu sliku vremena u kojem su nastale…“ Pjesnikinjina osjećanja mogao bih ovdje napisati su istinita, subjektivna sa značenjem općeljudskog.

Kategorija:

Description

NA PRAGOVIMA PRASKOZORJA

 

  Na tisuće raznih jezika, u najraznoličnijim uvjetima života, iz stoljeća u stoljeće, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do djela modernih pripovjedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svjetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovjekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja mijenjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovječanstvo od prvog bljeska svijesti, kroz stoljeća priča samo sebi, u milijun varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnika, da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam prijeti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovjedač svojim djelom treba da pomogne čovjeku da se nađe i snađe? Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umjeli ili, oboreni prije vremena od života-krvnika, nisu stigli da se izraze? Ili to pripovjedač možda priča sam sebi svoju priču, kao dijete koje pjeva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvijetli, bar malo, tamne putove na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumijemo uvijek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo da saznamo i shvatimo; tako da često tek iz riječi dobrog pripovjedača saznamo što smo učinili a što propustili, što bi trebalo činiti a što ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava historija čovječanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne saznati smisao te historije. I to bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.                                                 

                                                                                                                                                                                                    Ivo Andrić

 

Danica Bartulović, hrvatska pjesnikinja već više od četiri desetljeća ustrajno zapisuje stihove, zapisuje stihove iz srca, iz potrebe. Zapisuje nagonski, instinktivno, diktatom unutarnje potrebe. To četrdesetogodišnje stvaralaštvo nije ostalo sasvim anonimno, što se može i iščitati iz njezine bilješke. Njen stvaralački opus je svestran i pozamašan. Bilo bi nepravedno ne istaknuti ovdje da je djelić tog njezinog stvaralaštva predstavljen i kroz brojne časopise, te uvršten u mnogim zbornicima i u mnogim antologijama hrvatskog pjesništva. Svakako ne smijemo ovdje pored tog pjesničkog opusa ne ukazati i na njezine dvije zapažene knjige proze, kao i na radio dramu, a tu si mnoge njezini eseji, osvrti na književna djela.

Vođena zavičajnim znakovima na svojoj dugoj pjesničkoj plovidbi, ova pjesnikinja je, iznad svega, upućena na svetost riječi. Njezina stvaralačka inventivnost, sugestivnost, čarolija i dosjetljivost, bogata konotativnost izražena i mišlju i slikom, prije svega počiva na moćima riječi u koje se pjesnikinja već sada smjelo kune, ali kojoj se i moli i u koju je zagledana kao u jednu nadu. Njezine pjesme su rezultat njezine pjesničke reakcije na svijet, na život, na stvarnost, na smisao i besmisao našeg trajanja ovdje. Motivi njezinih pjesama imaju uvijek i isključivo univerzalnu, općeljudsku dimenziju i nikad regionalnost. Ona ne pjeva samo čovjeku ove ili one regije, samo svom rodnom mjestu iako ga mirišemo kroz mnoge njezine pjesme, ona pjeva svima i svakome. Njezine pjesme su toliko bogate, nabrekle od doživljenosti svijeta, dok ih iščitavamo nižu se kao slike „neumitni su svjedok jednog vremena, kadrirane spontano i iskreno, prate zbivanja, detalje, opisuju i donose zornu sliku vremena u kojem su nastale…“ Pjesnikinjina osjećanja mogao bih ovdje napisati su istinita, subjektivna sa značenjem općeljudskog.

Iznoseći svoje boli i želje kroz pjesme poziva nas na iskren razgovor sa samim sobom. Mami nas da priznamo ono što nas boli i što nam je teško priznati. Pjesnikinja Danica Bartulović u svojim pjesmama koristi pretežito slobodan stih, niže stihove različite duljine, pravih rima gotovo i nema ili se pojavljuju tek povremeno. Često kao figuru konstrukcije susrećemo retoričko pitanje. Iako su ove pjesmotvorine, mogao bih kazati, pisane slobodnim stihom kako sam već rekao, nedvojbeno posjeduju pjesničku sugestivnost, jer iz njih naviru lavine i zaboravljenih i malo poznatih, ili pak nepoznatih riječi, te upravo jezikom i u jeziku ova pjesnikinja polučuje pokatkad iznimnu dojmljivost. Izvor njenih nadahnuća raznovrstan je – obitelj, prijateljstvo, ljubav, život – pjesnikinja vješto i nesebično otvara svoj nutarnji svijet i dopušta da ga čitamo kao otvoreno intimno pismo. Estetski – čitatelj će uživati u njenim pjesmama. Etički – prepoznat će osobnu potrebu za iskrenošću i vedrinom života.

     Hodočašće – Djevojčica koja je voljela Zvijezde je dvadeset četvrta knjiga, pjesnikinje Danice Bartulović, točnije njena treća knjiga nastala iz neobjavljene knjige Hodočašće.

Ako govorimo o stilu pisanja, trebalo bi prvo postaviti pitanje, što je za nas poezija? Ako je vaš odgovor sličan mom, da je poezija diranje u najdublje osjećaje unutar sebe samog i poticanje drugog da te naše osjećaje poistovjeti s nekim svojim, ako u tim pjesmama ne tražite stilske figure već jednostavnost, svidjet će vam se, vjerujem, stil pisanja… Ono što još plijeni pažnju čitatelja u ovoj trećoj zbirci jest pjevanje zavičaja koje ne završava na lokalnim odrednicama, već se kroza nj uspostavlja kontakt sa svijetom. Simbolika koja nastaje iz ovakve opredijeljenosti stvaraoca čini svijet jednim, jedinstvenim; svijet u kojem nema odijeljenosti, nema podvajanja. Kada Danica Bartulović pjeva o svojim iskustvima, ona ih univerzalizira tako da prestaju biti samo njezina, kao što pjesme u procesu čitanja postaju i svijet čitaočev, a ne više samo svijet pisca… Njezino osjećanje jezika je neobično intenzivno i zbog toga pjesme izgledaju kao igra, kao kovitlac kroz polje ruža. O ovoj zbirci mogao bih još napisati da pjesnikinja doista traga za onim smislom što proplamsava u intimnom doživljaju svijeta, i upravo zbog toga zbirka progovara prisnije, u intimni dosanjani prostor djetinjstva. U pjesmotvorinama to nije samo puko imenovanje zavičajnih simbola, već onaj neprekinuti razgovor koji čovjek vodi sa svojom sudbinom.

Iz ove poveće pjesničke cjeline, neke su pjesme napisane na izvornoj Dalmatinskoj ikavici, koje se još ponegdje zadržala, između Neretve i izvora Cetine. Lako je kako je napisao u svom pogovoru za knjige Hodočašće – Milost i Hodočašće – Zemljin talog cijenjeni prof. Stipe Šandrk prepoznati srce djevojčice koja je voljela zvijezde, koja je od svoga djetinjstva prožeta blagim svjetlom zvijezda. Upravo to svjetlo je kako je napisao prof. Šandrk njezin životni odabir, svjetlo, a ne tama. Djevojčica koja je rođena da voli, koja voli stabla, ptice, mrave, kamenje, ali nadasve svoj narod koji se kroz povijest gušio u muci i svakojakom jadu, koji je ispio više gorčine nego vode popio. Ona spontano očituje koliko voli svoju domovinu Hrvatsku, sve hrvatske branitelje koji su se herojstvom i žrtvama uzdigli do zvijezda.

Pročitavši nekoliko puta zbirku, uočio sam da Danica Bartulović duboko u sebi nosi vjeru u Boga i njome tka svoje postojanje, a to je dobro, ne samo za nju već za svakog pjesnika, umjetnika.

I ova knjiga kao i sve prethodno objavljene knjige pjesnikinje Danice Bartulović zasigurno zaslužuje čitateljsku pozornost, po onome kako i što iskazuje.

Ilija Matić, urednik