Hod po vodi – Tiha nagost, stih i kost

99.00kn


Back Cover

Rascjepkana ekspresivna sintaksa koja rezultira jakom strofičnošću i izmjenama motiva i poetskih rečenica jedan je od temeljnih nositelja začudnosti ovog pjesničkog projekta kao karakteristike pjesničkog jezika per se. Osvojena začudnost važan je planinski vrh svakog pjesnika što znači da i mi, čitatelji, kritičari, tumači, književni hedonisti, otpočnemo hodati po buktinjama stilskih prijelaza u Lojdličinoj zbirci i pjesmama. Spaljivanje dosadašnjih naučenih pjesničkih mantija rezultirat će oblačenjem novog odijela. Nehajno izglačanog, ali i nepromočivog jer Miličine poetske kiše neprestano padaju baš onako kako je padalo u Brestu onoga dana…

Tin Lemac

Kategorija:

Description

Rascjepkana ekspresivna sintaksa koja rezultira jakom strofičnošću i izmjenama motiva i poetskih rečenica jedan je od temeljnih nositelja začudnosti ovog pjesničkog projekta kao karakteristike pjesničkog jezika per se. Osvojena začudnost važan je planinski vrh svakog pjesnika što znači da i mi, čitatelji, kritičari, tumači, književni hedonisti, otpočnemo hodati po buktinjama stilskih prijelaza u Lojdličinoj zbirci i pjesmama. Spaljivanje dosadašnjih naučenih pjesničkih mantija rezultirat će oblačenjem novog odijela. Nehajno izglačanog, ali i nepromočivog jer Miličine poetske kiše neprestano padaju baš onako kako je padalo u Brestu onoga dana…

Tin Lemac

Reviews

Urednička recenzija

HOD PO BUKTINJAMA STILSKIH PRIJELAZA

Prva zbirka Milice Lojdl naslovljena je simbolički Hod po vodi. Već na prvi pogled baca svjetlo na novozavjetno biblijsko značenje kristološke figure i njegova čudnovata hoda po vodi. Iz tog se aspekta kristološka moć stvaranja čudnovatog i magijskog metaforički prenosi na pjesnika, tj. na njegovo usvajanje početnih koraka u rasplitanju poetskog klupka riječi i zvukova, smisla i značenja. Taj logični metaforički obrat prisutan je i u podnaslovu zbirke Tiha nagost stih i kost u kojem se značenje pokušava prispodobiti na fonostilističkoj razini kombinacije zvuka i značenja signalizirajući time intertekstno pozicioniranje prema korpusu velikog pjesnika Josipa Severa i njegove nedočitane, zaumne poetike. Osim tog zvukovnog zahvata, navedene igre riječima prisutne su i kao stvaranje humora, te poigravanje s dječjom poezijom. U taj je kod uplovila ova zbirka i otvorila poetičko i stilsko šarenilo kojim obiluje svaka debitantska zbirka. Razlog tomu posve je očekivan; pjesnik je izrastao na baštini raznovrsnih pjesničkih iskustava i odabirući put koji je ugođen noti njegova senzibiliteta, pokušava prokrčiti šumovlje tih istih iskustava kako bi sagradio kolibu iz koje će moći nesputano pjevati o kozmosu. Poetičko i stilsko šarenilo vezano je za odabir tema pjesama, njihovih obrada, te stilema. Teme možemo podijeliti u nekoliko ciklusa, a to su kristološki ciklus, arhetipski ciklus, bajkoviti ciklus, pejzažni ciklus. Svaki od navedenih ciklusa sadrži pozamašan broj pjesama i naglašenog ingenioznog impostiranja poetskog gradiva u njima. U kristološkom ciklusu nalazimo pjesme Hod po vodi, Konopi od soli, Stvaranje Eve, Nota po Mateju, Srce, Obraćenje i Anđeo. U njima se pojavljuju biblijski mitologemi (sol zemlje) i elementi humora koji olakšavaju tešku prohodnost biblijske teme. Važno je naglasiti da se tema Krista i njemu svojstvenog imaginarija ne obrađuje u tendencioznom smislu religiozne lirike, a niti u kršćansko-ekumenističkoj viziji panhumanizma kao etičke osnove kršćanstva (kao npr. Nikola Šop), već se navedenim elementima autorica poigrava u blago ironijskim notama koje ne prelaze u ironijske diskurze (kao npr. kod Ivana Slamniga), već se dječjom začuđenošću i učenom lucidnošću nastoji uspostaviti dijalog s jednom od važnijih mitskih figura zapadnoeuropske kulturne povijesti. U arhetipskom ciklusu nailazimo na promišljene tematizacije nekih temeljnih kategorija koji se nalaze među arhetipskim pjesničkim figurama ili pripadaju filozofemima. Tako npr. nailazimo na tematizaciju arhetipa mora iz aspekta mitološkog, romantičarsko-simbolističkog i popkulturnog (serenadskog) toposa (Duh uvale je žena), poetizacijom etnografskog imaginarija (Garbin), kristološkog i antičkog imaginarija (Obred), prirodnog imaginarija (Mokro oko). Rasprostranjena poetizacija upravo tog motiva leži u biografskom sloju jer pjesnikinja obitava na otoku Visu. Metaforički spletovi elemenata navedenih imaginarija rezultiraju usložnjenim stilskim prijelazima koji se međusobno ne isključuju, već nadopunjavaju i time se dobiva koherentna pjesnička struktura. Filozofemi se obrađuju u metaforičkim relacijama kako bi se približili čitatelju i postali komunikativniji. Te metaforičke relacije završavaju romantičarskim eteričnim pjesničkim slikama ili motivima. Tako npr. vrijeme se prikazuje kao zlatni talog (Vrijeme) ili sunčani sat (Sunčani sat), spoznaja pomoću pejzažnih motiva (Spoznaja), a sreća se humorno obrađuje u tonu infantilizacije (Sreća). U bajkovitom ciklusu nailazimo na poetizacije elemenata bajki i prijenos njihova motivskog inventara u pjesnički diskurz. U njima se humornim tonom prispodobljavaju daleke mitske praslike zlatnog vremena i pokušava doprijeti do sveopćeg značenja civilizacijskih simbola. U tom se korpusu ističu pjesme kao što su Konjic i lisica, Bosonoga poetesa i lažni kralj, Vilin prah. Najveći je dio zbirke zahvaćen pejzažnim korpusom. Pejzažna lirika povezana je s prirodnim imaginarijem što joj daje zavidnu snagu. Osjećati prirodu i biti suživljen s njom, a ne prijeći u zavičajnu tendencioznost ili trivijalnu mimetičnost znak je velike pjesničke zrelosti, ali i spomenutog biografskog sloja. U tom se aspektu ova zbirka može povezati s tematizacijama prirodnog imaginarija (ekopoetičnosti) koji nalazimo kod velike suvremene pjesnikinje Anke Žagar. Izvedbeno gledano, pejzaži u Lojdličinim pjesmama vuku tradiciju od romantičarskih humaniziranih pejzaža i impresionističkih žanr-slika. U njima se pojavljuju konotativno uporabljeni motivi koji su često obrađeni personifikacijom, reifikacijom ili antropomorfizacijom kako bi se olakšao recepcijski kod i kako bi se sama tematizacija učinila jačom, čvršćom i izvornijom. U tom su korpusu najistaknutije pjesme: Sunce u prosincu, Blagdanski san, Jesenji oganj, Sidro od sadre, Prevarena jesen i Istarski memento. Unutar svakog usustavljenja nužno se pojavljuje i višak koji je nezanemariv i najčešće učini poetičko-stilsku eksploziju unutar zbirke. On se nalazi na trima mjestima. Prva dva mjesta pripadaju autopoetičkim pjesmama Neka bude pjesnik i Goli bitak u kojima se naglašava pjesnikova uloga i legitimira vlastiti stvaralački čin kao znak zrelosti, a treće humornoj pjesmi Kremšnite i košmari koja može predstavljati stanovito stilsko olakšanje proizvedeno nesputanim humorom i prividnu stranputicu od glavne ceste pjesnikovanja, ali i odmorište između stilskih svjetova i kombinatoričkih zavijutaka motivskih impostacija. U stilskom smislu nailazimo na inventar standardnih stilema koji ne opterećuju lirsko tkivo jer se humorno opredmećuju od svojeg ustanovljenog i čvrsto zadanog značenja (masnijeh, daždi, sarce, vali). Rascjepkana ekspresivna sintaksa koja rezultira jakom strofičnošću i izmjenama motiva i poetskih rečenica jedan je od temeljnih nositelja začudnosti ovog pjesničkog projekta kao karakteristiku pjesničkog jezika per se. Osvojena začudnost važan je planinski vrh svakog pjesnika što znači da i mi, čitatelji, kritičari, tumači, književni hedonisti, otpočnemo hodati po buktinjama stilskih prijalaza u Lojdličinoj zbirci i pjesmama. Spaljivanje dosadašnjih naučenih pjesničkih mantija rezultirat će oblačenjem novog odijela. Nehajno izglačanog, ali i nepromočivog jer Miličine poetske kiše neprestano padaju baš onako kako je padalo u Brestu onoga dana...

Tin Lemac