Gluho prisluškivanje

99.00kn


Back Cover

Da mi je samo netko prije dvije godine rekao da ću imati priliku uz čitanje, analizirati rukopis Zdravka Luburića, rekla bih da već odavno ne vjerujem u moguće u nemogućem, ali eto, stvarnost zna da nas iznenadi. Hvala Stvarnosti, ali i stihovima koje imam priliku iščitavati u redovima i između redova, jer Slavonac koga sam imala prilike upoznati na jednom od međunarodnih susreta pjesnika u Biogradu na moru je netko kome sam uz poeziju otkrila i poneku životnu tajnu za koju znam da je on još uvijek čuva.

/ Oblikovan u svoje pjesme, on je pjevao i

pjevao i nije pjevao o svima.

Njegovi pogledi bili su bez dna, svijetli i

bezdani. Zaronjeni u njegove riječi,

vide što prolazi kroz dan, kroz noć,

kroz razgovore stabala i sjene. /

I sama gravitiram genima uz rijeku Pakru kao i pejzaže koji Pakrac boje u neviđeni sklad brdašca, neba, ravnice, ali ipak ljudi Zapadne Slavonije su ti koji nas čine zavičajcima.

Dijana Uherek Stevanović

 

 

Kategorija:

Description

GLUHO PRISLUŠKIVANJE, BEZ PEPELA

 

Da mi je samo netko prije dvije godine rekao da ću imati priliku uz čitanje, analizirati rukopis Zdravka Luburića, rekla bih da već odavno ne vjerujem u moguće u nemogućem, ali eto, stvarnost zna da nas iznenadi. Hvala Stvarnosti, ali i stihovima koje imam priliku iščitavati u redovima i između redova, jer Slavonac koga sam imala prilike upoznati na jednom od međunarodnih susreta pjesnika u Biogradu na moru je netko kome sam uz poeziju otkrila i poneku životnu tajnu za koju znam da je on još uvijek čuva.

/ Oblikovan u svoje pjesme, on je pjevao i

pjevao i nije pjevao o svima.

Njegovi pogledi bili su bez dna, svijetli i

bezdani. Zaronjeni u njegove riječi,

vide što prolazi kroz dan, kroz noć,

kroz razgovore stabala i sjene. /

 

I sama gravitiram genima uz rijeku Pakru kao i pejzaže koji Pakrac boje u neviđeni sklad brdašca, neba, ravnice, ali ipak ljudi Zapadne Slavonije su ti koji nas čine zavičajcima.

 

/ S šafranima on čuje proljetna zvona,

čuje modar pjevački zbor nikada prekinutog

pjevanja koji ječi, bijesno juri kroz tamne,

tužne čemprese svijeta, dok bijeli ljiljan i

skeleti slušaju, a plavi anđeli jutarnje

sate navješćuju.

Onda neko priviđenje, brojno obojeno

pepeljastim zvucima blijede rose,

niti blizu niti daleko pljuje zemlju oko sebe,

i onih koji se ukrućeno vračaju kroz prah

u svoje nebo, polijevane suzama imena

koja ne pitaju za njega ili pitaju gotovo

uvijek stisnutih usta. /

 

ili baš ovako:

/ Tamo, negdje tamo, gdje ono cvijeće govori

imena koja nitko ne izgovara,

tu nećeš čuti ni riječi, ni osobe nećeš vidjeti,

samo ćeš svugdje sresti ruke. /

 

Odlutala sam, kao i on, po nekim stranim zemljama i prostranstvima, učili neke druge jezike, ali se uvijek vračali korijenima i poetske misli pretakali u štokavicu, čistog hrvatskog jezika.

 

/ Uz njegovo čekanje ništa se ne nalazi

samo zavijanje njegovih riječi. /

 

ili kako on kaže:

 

/ Zemlja govori njihov iseljen jezik

i dvije živahne ptice.

Sve druge šutnje u miroljubljiv sjaju

su tanke duše davno ugašene.

Starac ih čuva u šupljem prostoru. /

 

Ovaj mladić u “sredini” svog života, kaže da je “STARAC”, ali i iskustveni tvorac nadahnutog pjesničkog pojenja, koji u amanet unucima čovječanstva ostavlja svoje stihozborenje, protkanom slikovitom misaonom poetikom koja prodire metaforama življenja do nas vječitih tragača tajne igre Sunca i Mjeseca .

 

/ On je otišao s onima koji su već otišli.

A oni su također bili on i nisu više ovdje.

Starac zna da u njegovoj glavi počiva svijet. /

 

Kad vrijeme pokuca na vrata, tada ona dobivaju treću dimenziju i lokot za Nikdinu, nije im potreban, kao ni karta ucrtanog putokaza ka blagu davno zaboravljenih tragača na putu za Istinom, jer svi smo mi pomalo ono lažno ili paralažno, a kratkovječnost u nama ima okus vina, opora je, pitka, ali razlijeva i tragove ostavlja te tako razliveni postajemo mrlja koju oni neuki, golim oku neprihvatljivi, ne znaju pročitati.

 

/ Magična šutnja podnosi vrijeme koje više nije

njezino, jer nema imena, jer je došlo plavom

težinom odozdo iz zemlje,

iz zemljinog carstva od grohota i gnjileži. /

 

Prolaznost odzvanja nebom, dok munje slute neku Noinu arku u kojoj će samo oni jaki naći ulaznicu za Onamo, a Zdravko Luburić je moreplovac koji je mišlju, dijelom poetskog življenja oplovio poetski Svijet, to tek zrno maka u odnosu na Svemir koji ga na njegovom putovanju čeka.

 

/ Pjesnikom sluša njegove optužbe i jad

onih drugih govorećih usta siromašnih fantoma

crno ambrene boje koji bezdušno sa svojim

okrutnim licima je uhode, tamnim ispljuvcima

svu njezinu modrinu gaze, čežnjom užasnog

bila je ponižavaju, viču ispred sebe na praznim

i izgubljenim puteljcima

iu potonula vremena, u kojima sjede i dirljivo se

smiju stare zlobne žene. /

 

Sunce je ipak glavni izvor hrane svim živim bićima pa i njemu “Starcu” koji odolijeva bespuću i svojim poetskim mislima, razgranatim misaonim selima koje istražuju bit postanka pa i starenja, otvaraju iluziju vrata kroz koja prolaze sanjari – lutalice, ali s jasnim ciljem da poetska misao i kad vrijeme prestane disati, mora ići dalje, jer “GLAS IZ POEME” odzvanja …

 

/ Glas u poemi tvori plave stihove.

Nitko ih ne razumije na polju njihovih želja,

niti on sam sebe.

Iz poeme se otima, ustaje iz prešućene povijesti,

napušta poemu i zeleni se,

iza hladnog dana zastao spotiče se,

pun ushićenja muca, i pita kad će njezino dostignuće

donijeti novu slavu, a onda pjeva. /

 

Nitko nema pravo pa ni sam književnik Luburić zabraniti prolaznosti da nam okrene leđa, jer točno je Smrt je ime koje nas čeka, ali sve ima svoje kretanje, jednako kao i atom izgubljen negdje u nama i oko nas, ali što je to atom, uopće, što je to život?

 

/ Nekom neopaženo tajnom tame

niti jedan čovjek te neće tješiti

niti će te pitati o tvom životu.

Tajna se tjera preko slapa poljubaca,

gledajući prema dolje, slijepim nagonom

dospijeva u tvoje svjetlo,

podsjećajući ga na umiranje koje se domić

urušenim zvonima. /

 

Zanimaju li Vas odgovori na ova pitanja, nećete pogriješiti ako hrabro odlučite ih prisluškivanjem dokučite u gluhilu Zdravka Luburića, pjesnika koji zna poetski da otkrivajući tajne vremena traje.

 

/ Sad će sporo tijelo reći tijelu ono, što će

usta reći srcu ono, što je srce reklo duši.

Sad će čovjek reći čovjeku ono, što će srce

reći srcu ono, što su ljudi rekli ljudima. /

 

A ja kažem, čast mi je bilo učiti iz poezije Zdravka Luburića i voljela bih da se susret ponovi, te da nakratko posuditi njegov šešir, kako bih bar na trenutak bila poetski ja – On, jer:

/ Njegov smiješak pun tajni izguran iz mirisa

koji u njemu nestaje, obojen se diže piljeći

u njegovu nutrinu i njega vodi bez škrinje. /

 

20. 8. 2014. negdje između Pakraca i Subotice

 

Dijana Uherek Stevanović