Gledanje između kapljica kiše

120.00kn


Back Cover

Poezija može biti model koji navodno konotira sklad. No, riječi su fragmentarnosti, dijelovi, slike iz sna uhvaćene u mrežu, u žudnju govorenja, pisanja ili čitanja. Trčimo za njima kao za suncem, ne sluteći u njihovoj fragmentarnosti i vezu različitih glasova, riječi, rečenica, suprotnosti koja nagriza, lomi do dramatične napetosti, pred kojom se gubi mogućnost dosezanja smisla kome težimo. Čini se, nerijetko, dok čitamo poeziju, da koračamo kroz harmoničan pejzaž zvuka. No, ni ne slutimo da kroz njenu dvosmislenost i višesmislenost govori duboka drama jezika i života kroz jezik i jezika kroz život.

Jašić Fikreta, mag. komparativne književnosti i bibliotekarstva

Kategorije: ,

Description

Poezija može biti model koji navodno konotira sklad. No, riječi su fragmentarnosti, dijelovi, slike iz sna uhvaćene u mrežu, u žudnju govorenja, pisanja ili čitanja. Trčimo za njima kao za suncem, ne sluteći u njihovoj fragmentarnosti i vezu različitih glasova, riječi, rečenica, suprotnosti koja nagriza, lomi do dramatične napetosti, pred kojom se gubi mogućnost dosezanja smisla kome težimo. Čini se, nerijetko, dok čitamo poeziju, da koračamo kroz harmoničan pejzaž zvuka. No, ni ne slutimo da kroz njenu dvosmislenost i višesmislenost govori duboka drama jezika i života kroz jezik i jezika kroz život.

Jašić Fikreta, mag. komparativne književnosti i bibliotekarstva

Reviews

Reviews

There are no reviews yet.

Be the first to review “Gledanje između kapljica kiše”

Urednička recenzija

Pjesničko i dramsko u gledanju kroz kapljice kiše                                                

Zbirka pjesama pod nazivom Gledanje između kapljica kiše pjesnikinje Sedine Brkić, može se okarakterisati kao poezija ironije i tenzije, koja proističe iz kontradiktornosti življenja. Indirektan iskaz i kritika svijeta implicira oblik učtive forme. Ironična distanca, kao stilska dominanta, doprinosi višesmislenosti pjesničkog iskaza. Upravo ukazuje da je teško posegnuti za određenim značenjem. To svojstvo se može pripisati  jeziku poezije koji nije kategoriziran i koji ne kategoriše značenje. Ironija zavodi čitaoca do uskolebanog smisla i tenzije.

Navedena zbirka pjesama je mogući aktuelni prilog savremenom svijetu pjesništva i umjetnosti uopće. Čitalac ili interpretator ove poezije može uočiti kako umjetničko djelo, u ovom slučaju poezija, zadire i pokušava odgonetnuti odnose košmarnog življenja, čiji smo sudionici. Mješavina istine i banalnosti, koja proizilazi iz suštine življenja, u ovom svijetu fikcije a kroz apstraktan i ironiziran  iskaz, potvrda je formiranog pjesničkog stila i ukusa. Upravo, početnim stihovima, kroz pjesmu „Vijesti Novog milenija“, a kroz ekspresivni, paradoksalno-ironičan iskaz, osjeća se obilježje epohe, davanje pečata vremenu u njegovom skladu i dramatičnosti.

Dubinska slojevitost semantike koja proizilazi iz jezičkog kreiranja, slaganja ili neslaganja, iz kombinacije, selekcije, konotira zagonetku življenja, umjetnički mikrokosmos, koji zahtijeva istraživački  i smislen napor za dosezanjem objektivizacije i mogućeg značenja. Čuđenje i upit se nameću skoro kao osnovni doživljajni i smisleni elementi zbirke.

Čuđenje i upit se neprestano nameću nad sudbinom čovjeka iz koga se nužno ili slučajno odmotava nagon dvostrukog ili višeznačnog dionizijskog i apolonizijskog hoda:

 

„Čovječe jadni,

ti usnula zvijeri,

možda si žrtva zavjere“.

 

Lična melanholija i drama zemaljskog bića kao da diktiraju jezik tenzije i dramatičnosti:

 

„Još jedna masovna grobnica.

Eshumacuja razuma.

......

Fosili su govorljiviji od ljudi.“

 

Vizualizirana ikona gledanja kroz kapljice kiše asocira spoj čulnog i beščulnog u drami njihovog egzistiranja, koja proizilazi iz jezičke konkretizacije i kreacije, do apstrakcije i ostvarenog umjetničkog i estetskog pola.

Gledanje kroz kapljice kiše nudi višestruku semantiku, očuđujuću višesmislenost. Gledanje

kroz te kapljice se probližava umjetničkom zamagljenom pogledu usljed navale suza i stvaralačke imaginacije, istovremeno. To je pogled koji bježi ili leti, vidi ili ne vidi, pogled koji prevazilati sebe i ulazi u svijet riječi, poezije, koje ga nosi poput epifanijskog otkrovenja, s onu stranu ili pak baca na patos zamagljenih dvosmislenosti.

Čitaocu date zbirke ponuđena je kreacija, umjetnički model, estetsko ostvarenje na jezičkoj

osnovi. Polazeći od naslova, kao jake stilske dominante i konektora, ulazimo u mikrikosmos jezičke igre, drame ili organiziranosti, tenzije ili funkcionalnosti.

Prevođenje pjesničke zbirke sa jezika i sintaksičkog modela na model semantike i značenjske višesmislenosti i dovođenje u vezu sa stvarnim svijetom je zahtjevan postupak. Pokadkad se čitalac ove zbirke osjeti zbunjen, zbog neobičnog i očuđujućeg iskaza. Zamišljiv zbiljski prizor koji proizilazi iz procesa vizualizacije, asocira na pjesničko zgusnuće iskustva koje je usredsređeno na pojave, vizuelne senzacije iz kojih proizilazi višeznačna pjesnička objava aktivnog ljudskog odnosa prema stvarnosti.

U pokušaju konkretizacije vizuelnih slika i dovođenja u vezu sa objektivnim svijetom, interpretatorka otkriva i prepoznaje vlastita osjećanja i spoznaje koje se nižu kroz „pogled između“. A „pogled između“ je pogled neslobode, pogled koji se lomi. Odrednica „između“ konotira višesmislenost, tenziju koja raste do „pjesme o nebu“, do „sakupljaču vremena“ i „vrlini zvijezda“, ka „pjesmi o ničemu“, kroz „mjeru za laž“ i „tišinu na našem provincijskom groblju“,sve dok „vlast ne preuzima nebo“.

Nesumnjivo, semantika datih pjesama nudi i misao o čovjeku kao biću kroz koga se svakog

trenutka stapa prošlost, sadašnjost, možda i vječnost. A između njegove prošlosti, sadašnjosti i moguće vječnosti, raste tenzija, zbog želje i krivice,strasti i svijesti. Da li je moguća uspostava ravnoteže ako je čovjek razapet u naviranju arhetipa mira i nemira, muzike i slike, sna i neobuzdane muzike i orkestracije bez kraja.

 

„Lijepo je slutiti ko si

dok se uspinješ dijagonalom

prozirne kocke

s uvježbanim orkestrom u sebi“

 

Poezija može biti model koji navodno konotira sklad. No, riječi su fragmentarnosti, dijelovi, slike iz sna uhvaćene u mrežu, u žudnju govorenja, pisanja ili čitanja. Trčimo za njima kao za suncem, ne sluteći u njihovoj fragmentarnosti i vezu različitih glasova, riječi, rečenica, suprotnosti koja nagriza, lomi do dramatične napetosti, pred kojom se gubi mogućnost dosezanja smisla kome težimo. Čini se, nerijetko, dok čitamo poeziju, da koračamo kroz harmoničan pejzaž zvuka. No, ni ne slutimo da kroz njenu dvosmislenost i višesmislenost govori duboka drama jezika i života kroz jezik i jezika kroz život.

Iz unutrašnje dramatičnosti i oprečnosti, suprostavljanja označioca označenom, konotacije

denotaciji, paradigme sintagmi,tog strukturalističkog ustrojstva i funkcionisanja, moguće je očekivati dramatične ili semantičke tenzije, napetosti. Očekujemo li da nas poezija spasi od haosa, nismo sigurni dokle ćemo stići, jer se pjesnički jezik organizuje tako da ničemu i nikome ne daje kategoriju. Kategorije se nameću, sele se u pjesmu, dolaze iz pjesme kao a priorne ili arhetipske spoznaje života:

 

„Niko neće znati

koje ime nosi,

možda ime smrti,

možda leptirice“.

 

Smrt i leptirica se poimaju kao suprotnosti koje impliciraju totalan pad i let. Između leta i pada, se nameće tenzija, tiha jeza u raskoraku transcendentalne vertikale.

Uočljivo je rušenje iluzije u emotivnom i buntovnom lirskom subjektu. Lirski subjekt iskazuje svoj odnos prema svijetu u cijelosti ili prema nekom od konkretnih fenomena tog svijeta, kroz totalizirano inkluzivno mi, naša. Želje i snovi uskraćeni ne umanjuju njegovu dramsku žudnju ili žudnju za dramom:

 

„Cijeli svijet je na nogama.

Naša djeca i ove godine

najbolje plaču“.

 

Jer, iz tenzije izbija i borba i represija, pad, let i želja, možda i virtualna želja za dosezanjem vrijednosti u moralno osmišljenom kompromisu. Akumulirana teška svijest i podsvijest izbija kroz semantiku revolta, pobune protiv civilizacijskih stranputica i dokidanja ljudskosti.

 

„Jedna dobra vijest:

Napokon okončani radovi

Na izgradnji grobova

za djecu koju ubijamo“.

.......

 

„Šta život znači? Ko sam ja?“

 

Retoričko pitanje prepoznatljive pjesničke stilistike, nudi bezbroj odgovora. Andrić bi najjednostavnije kazao da živjeti znači slagati varku na varku. Čini se da je čovjek biće koje zaista postaje centar univerzuma, jer:

 

„Amerikanci tvrde da su klonirali Boga

ali došlo je do problema:

Sad ne znaju koji je pravi“.

 

Negativne kategorije i tenzija se nadmeću oko bića zvanog čovjek:

 

„Isus je slagao da će doći.

Ipak se boji

ponovo umrijeti za ljude“.

 

Navedeni iskazi dovode u pitanju suštinu i cjelokupni poredak življenja, u kome je i egzistencijalna izvjesnost upitna.

Pjesma o ničemu potvrđuje navedeno promišljanje. Jer, pjevati o ničemu, znači pjevati o čovjeku. Na taj način je imenovano i estetsko ostvarenje koje nastaje iz ničega. Prevazilaženje apsurda se čini nemogućim, u iskazu. No, svaka umjetnička kreacije, bez obzira koliko bila dotaknuta apsurdom i banalnostima življenja, ipak, prevazilazi apsurdnost.  Ma koliko nas proganjale „mirisne laži i skeleti“ kao i „raspadanje iluzionizma“, u dubini tog sinestezijskog, dramatičnog iskaza osjeća se i miris života koji zavodi, nosi, obara.

Jašić Fikreta, mag. komparativne književnosti i bibliotekarstva