Urednička recenzija
JESEN JEDNE LJUBAVI
Magdalena Mišetić
Osijek, 30. listopada 2018. godine
Riječ fragment ima nekoliko definicija. Jedna od njih, prema Hrvatskom jezičnom portalu, glasi ovako: „ulomak, dio literarnog, glazbenog djela, slike, skulpture i sl. promatran kao izdvojena cjelina“. Drugo značenje jest „dio koji je otkinut, odlomljen ili razbijen, krhotina, ostatak“. Možemo reći da ovu zbirku takvog naziva opisuju obje navedene definicije jer su njezina prva dva ciklusa (Šum rijeke na obali, Vjetar u krošnjama) ulomci iz ranijih književnih djela, dijelovi starijih autoričinih zbirki (Crne orhideje, 2013., Sati od pijeska, 2016.). Što se tiče druge definicije, u svakoj nam pjesmi ove zbirke, ali i popratnim bilješkama, pjesnikinja donosi otkinut dio svog stvaralaštva koji je ujedno i odlomljen dio duše te ga zatim poklanja čitatelju da on u njemu pokuša pronaći krhotine sebe.
Glavni motiv koji se provlači svakom strofom ove zbirke je rastanak dvoje voljenih, a svaka pjesma odiše sjetom, tugom, ali i nadom koju ljubav podrazumijeva. Jedan od najčešćih motiva u zbirci je i jesen koja je nedvojbeno metafora za rastanak. Motivom jeseni pjesnikinja čitatelju stihom slika pjesničke slike koje nam istodobno otkrivaju i pejzaže i unutrašnjost lirskog subjekta. Primjerice Magleno jutro/i ptice što su već na jugu./Pokoja zraka sunca u tom jutru/i ta ista magla što se uspavala nad šljivicima./Voćnjaci izgubljeni u magli. Jesen je, bez pogovora, nužna pojavnost svega životnog pa tako i same ljubavi. Govorimo o jeseni kao dobi zalaska života, spominjemo jesen kao razdoblje zatišja ljubavi... Ona dolazi u redovitoj, cikličkoj izmjeni godišnjih doba i označava smiraj, umor i uspavanost. Stoga ne čudi što se upravo ona neprestano prikrada poeziji pjesnikinje Mišić koja u svojim stihovima priča o primoranosti jedne ljubavi na rastanke – uvijek iznova. Ona ne priča o bilo kojoj ljubavi, nego o posjedovanoj, življenoj, jer ljubavna pjesma uvijek je osobna, autentična, vlastita. Kao i svako drugo stvaralaštvo, ona je potreba, kako i sama autorica navodi. No, koliko god bila sve to, veličina njezina bitka tu ne završava. Ljubav je također i univerzalna, samoobjašnjiva, a upravo je zato svaka pjesma ovdje tako bliska onome koji ju čita. Čitatelju se ne sugerira kako da pjesmu doživi, ona postaje i njegova onaj tren kada se u njoj nađe, kada osjeti nešto svoje u njoj. Ta u tome i jest ljepota poezije – rađanje pjesme uvijek iznova, najprije kroz pero pjesnika, a zatim kroz svaku novu interpretaciju. Snažne pjesničke slike, između svih biranih sredstava koje pjesnikinja u izražavanju koristi, u tome pomažu. Taktilne (Dok dah prinosiš mom čelu; hladna mi kiša miluje tjeme), olfaktivne (i procvast će opet ruže), auditivne (Ako vjetar još šumi u krošnjama; Jesen je zaplakala s posljednjom pticom / i udarcem kazaljke sata) i vizualne (Okrenut ćeš se jednom u prolazu / za malenim djetetom u naručju majke). Čine stih gotovo opipljivim, prisutnim, živim i dišućim. Iako su Fragmenti izbor iz ljubavne poezije, u nekolicini pjesama moguće je iščitati i onu drugu Ljubav, pisanu velikim slovom, ono transcendentalno (I čekam ispružene dlanove tvoje. / Bez opravdanja, / u tim pustošima i na toj hladnoći, / zagrljaj tvoj ja jedino trebam). Tanka je granica u tumačenju izraza pojedine pjesme i ljubav lako može preuzeti religiozno obličje ili postati poosobljeni lik svega što jest, odnosno pjesnikinjina definicija bitka i svrhe. Nadalje, osim pjesama, zbirka sadrži i bilješke te komentare pjesnikinje što se odnose na određene pjesme u kojima objašnjava kako su one nastale. Tako dobivamo i pozadinu pjesme, kontekst u kojemu su zapisane, direktan uvid u misli autora u onome trenu u kojemu se pjesma rodila. I sama autorica te pjesmovne zapise naziva emotivnim dnevnikom vlastite duše, otiskom usana u šaptu papira. Ni u ovim zapisima čitatelj poezije nije ostavljen razočaran. Tekstovi drže pažnju i čine cijelu zbirku još zanimljivijom jer su pjesme dobile novu dimenziju. Doslovno zaustavljajući trenutak vremena među svojim recima, one svom tumaču sada nude sasvim obrnutu perspektivu. Nakon brojnih neodređenih metafora u stihovima, prostire se najednom ogoljena duša i svaki esej pripovijeda osjećaje, tumači događaje i otkriva misli.
Zaključila bih na kraju sve rečeno naglašavajući to da se čitatelju i dalje ne sugerira kako da doživi pojedinu pjesmu, što da iz nje zaključi ili uopće kako da joj pristupi, čak i ako mu je poznato za koga je napisana, u kojem gradu, uz čašu kojega vina... Pjesma je i dalje svoja, fluidna, otvorena upravo onome tko ju čita. U tome je vidljiva sva širina zbirke i autoričina vještina – čitatelj je dobio ključ kroz koji može čitati pjesmu. Može, ali i ne mora, jer je svaki stih satkan tako da ujedno postaje dnevnik bilo koje duše koja voli, koja čeka, koja se rastaje, odlazi ili ostaje. Nije privržen tek jednoj osobi ili ovoj nadolazećoj jeseni. Za svaku je ljubav i za svaku jesen.
