Điđarije moje mašte

100.00kn


Back Cover

Pjesnikinja Atifa Sendić pripada plejadi postmodernih umjetnika /ca ali svojim stilom i pjesničkim izrazom je sačuvala i notu tradicionalnosti, glede tematske određenosti i emotivne dosljednosti. Ono što stil „Điđarija moje mašte“ dovodi u vezu s poetikom postmodernizma jeste prisustvo citatnosti, intertekstualnosti, intersemiotičnost, moguće autofiktivnosti koja se reflektira kroz glas lirskog subjekta.

Kategorija:

Description

Pjesnikinja Atifa Sendić pripada plejadi postmodernih umjetnika /ca ali svojim stilom i pjesničkim izrazom je sačuvala i notu tradicionalnosti, glede tematske određenosti i emotivne dosljednosti. Ono što stil „Điđarija moje mašte“ dovodi u vezu s poetikom postmodernizma jeste prisustvo citatnosti, intertekstualnosti, intersemiotičnost, moguće autofiktivnosti koja se reflektira kroz glas lirskog subjekta.

Detalji o knjizi

ISBN

978-953-59278-5-3

Mjesto i godina izdavanja

Slavonski Brod, listopad 2016.

Format

19 x 13 cm

Opseg

84 stranica

Uvez

tvrdi, šivano

Autor

Atifa Pašanbegović

Nakladnik

Aldo Udruga

Reviews

Urednička recenzija

Odrastanje u krilu radosti i tuge duge...

U Srebreniku, 16. 07. 2016. g., Fikreta Jašić, magistar komparativne književnosti i bibliotekarstva

Pjesnikinja Atifa Sendić pripada plejadi postmodernih umjetnika /ca ali svojim stilom i pjesničkim izrazom je sačuvala i notu tradicionalnosti, glede tematske određenosti i emotivne dosljednosti. Ono što stil „Điđarija moje mašte“ dovodi u vezu s poetikom postmodernizma jeste prisustvo citatnosti, intertekstualnosti, intersemiotičnost, moguće autofiktivnosti koja se reflektira kroz glas lirskog subjekta. Prepoznaje se i pojava lirskog subjekta izmučene psihe čovjeka dvadeset i prvog stoljeća, obrazovanog i čovjeka koji dobro poznaje život. S toga, u ovoj zbirci pjesama ne iznenađuje glas lirskog subjekta koji se samopoetizira i samoodređuje u okvire književne i umjetničke scene općenito.

Tematska definiranost ove zbirke donosi ljubavnu poeziju kao sliku bogatog života. Ona ne predstavlja samo ogoljelu i neutralnu estetsku tvorevinu, već donosi dimenziju svekolike ljubavi: strpljive i snažne, uzbudljive, djetinjaste, mladalačke i zrele, one koja ne gleda okom već dušom i čistim srcem. Osjeća se u tom zanosu, u tom letu ljubavi glas djeteta, djevojčice i žene. Osjeća se u tom zanosu radost, naboj želja u poletu, lepršava i ljubav izmučene duše čovjeka dvadeset i prvog stoljeća, čovjeka ratnog i poslijeratnog trauma.

„Điđarije moje mašte“ su pjesme psihičke zrelosti, pjesme koje su nastajale u istovremenom odrastanju individualnog, ljudskog i pjesničkog identiteta Atife Pašanbegović. To su pjesme osobe koja živi život prošlosti i život sadašnjosti, pjesme kroz koje govori čežnja i nostalgija za djetinjstvom i srećom koja je pratila tu životnu dob. To su pjesme pamćenja duše...

„Tamo ispod zida nikle su prve koprive.

Kao da vidim nas –

male sretne ljude u bezbrižnoj kolijevci djetinjstva.

Jednom smo pali tamo i ižarili se poštenski.

Plakali smo, pa smo se smijali.

Nisu sve koprive iste“.

 

A istovremeno se susrećemo sa pjesmama koje žive sadašnjost:

 

„Još pijan teturaš dvostruko me vidiš.

Blehnuo si u moje grudi kao da se stidiš.

................................................................

U ruci cigara, u ruci boca.

Pravi sin svoga oca.

A ja te volim takvog čupavog,

Pijanog, dajem ti pola srca svog“.

Pisanje je radost, strast, zavođenje, ljubav, umijeće, spoznaja. Pisati znači biti, znači postojati i životu dati još jednu dimenziju koja nije samo estetska tvorevina. Napisana pjesma je mikrokosmos koji se, tek, pred našim horizontima očekivanja otvara i nerijetko postaje putanja do staze bez naslućenog dna, do Univerzuma kome je jednako važan život čovjeka i život maslačka. Pisanju poezije i knjige općenito prethodi sanjarenje o njoj. To sanjarenje snaži, pokreće i  donosi novu misao o tekstu u tekstu. Pisanje je odrastanje kroz spoznaju i samospoznaju, kroz uranjanje i izranjanje iz vira zvanog život koji nerijetko liči na komešanje i putovanje kroz nepoznato. Iz tog komešanja, nalik podzemnom beznađu, do nas dopire glas „Životne pjesme“ koja konotira milenijsku spoznaju o jedinstvu meda i žuči i čistom pjesničkom srcu koje osvjetljava put:

„Zajedno idu med i žuč

Srce mi je svjetiljka što osvjetljava put“.

 

Iako se pokatkad čini da u „Điđarijama moje mašte“ preovlađuje pesimistička vizija života, pred nas doleti stih radosti i svjetla, stih koji ozari  naša emotivno i intelektualno biće:

 

„Baš je dobro što sam pjesnik

I možeš biti šarena ludorija moje mašte“.

 

Fikcija i autofikcija se dodiruju i u lirskom subjektu se prepoznaje autorica-pjesnikinja sa visokim stupanjem samospoznaje. A spoznati sebe, znači moći spoznati druge, moći spoznati sve dobre, hude i lude strane života i umjeti  načiniti kreativni performans od svega onog što bi moglo i da zaboli.

Pjesnikinja Atifa Pašanbegović je pjesme nazvala điđarijom svoje mašte. A njene điđarije su satkane od niti, od điđa ili nakita njene duše, njene mašte i njenog dubokog tragalaštva za dobrotom, za ljepotom, za ljubavlju, a svaki put za nekom novom, drugom i drugačijom điđarijom koja neće rastužiti. Hod kroz „Điđarije mašte“ pjesnikinje Atife Pašanbegović vodi

nas stepenicu više, do novih spoznaja o životu o njegovim strukturnim elementima i fenomenima poput ljubavi, radosti, tuge. Jer, spoznati ljubav i spoznati tugu znači uroniti u više sfere života. A nakon toga, jadikovati, diviti se ili uspjeti  spoznati sebe i život pretočiti u „Điđariju mašte“, koja nerijetko opominje ravnodušnost i poziva na snažnije osjećanje, suosjećanje  u kojem prepoznajemo ili otkrivamo razlog njenog nastanka. Jer, kako kaže pjesnikinja:

 

„Nije ova pjesma lančić

što sam ga stihovima okitila.

Samo se bezdušna sadašnjica

u pero moje salila“.

 

Pjesnički svijet „Điđarija moje mašte“:          

     Iz teksta u kontekst

Pjesnički ili svijet umjetničkog djela je mogući svijet. On nastaje na slojevitim strukturalnim elementima umjetničkog djela, u ovom slučaju književnog djela, pjesničke zbirke. Ova pjesnička zbirka je kod, je složeni znak koji nas uvodi u mikrokozmos znakova, označitelja i označenog. Bogata sintaksička orijentacija ove zbirke nudi nam ili konotira složenu semantičku orijentaciju, u kontekst, u horizonte očekivanih značenja i poruka. Dakle, čitajući „Điđarije moje mašte“ pred nama se ta igra slova, fonema, leksema, rečenica, stihova pretvara u viđenje, u prepoznatljive sfere življenja, u svijet-pjesnički svijet koji  je nalik nekom, nama već poznatom svijetu. Stoga, pjesnički svijet „Điđarija moje mašte“, kroz proces našeg čitanja i vizualiziranja, nadrasta svoje strukturalne, fizičke elemente- znakove, slova, glasove, foneme, stihove i zajedno s našom perceptivnom moći uranja u kontekst, povezujući na taj način autora- vrijeme, kontekst nastanka teksta sa recipientom i kontekstom percepcije. Kako to iz znakovnog svijeta „Điđarija moje mašte“ dosežemo, izranjamo u pojmovne sfere, u kontekst, ka diskursivnoj praksi. Jedinstven i cjelovit jezični znak je ovaj tekst, je ova zbirka a čine je elementi koji predstavljaju jake pozicije ovog teksta, ko što su: naslov pjesničke zbirke, naslovi pojedinih pjesama, stilske figure, neočekivane sintagme, izreke, citati, frazemi. To su istovremeno i funkcije jezičnih jedinica i snažni konektori koji vode kroz ovaj tekst i konotiraju pjesnički svijet koji možemo definirati na osnovu konkretnih sadržajnih jedinica kao što su: Điđarija moje mašte, Proljeće, Život, Dvije princeze, Toliko smo se poznavali, Kad kažem ljubav, Na česmi neku ruke peru uzalud, Ako ikad sretneš me, Kad obujem cipele za skitanje, Odnesi je nemirna rijeko, Neljubavna pjesma, Pijanska pjesma, Životna pjesma, Baš je dobro, Zaboravih svoje potonule lađe, Kriv, Ako, Ne znam je li to prokletstvo, Snijeg u travnju, Najbolji čovjek na svijetu (ocu), Miris jada, Kad vlakovi dovezu čežnju, Koprive, Neka nova vremena, Pjesme vučice samotnjačice, Majka, Umjetnost i sl. No, to bi mogli biti i posebni predmeti i aspekti u procesu interpretacije navedene poezije.

Čitajući naslove ovih pjesama pred nama se otvaraju vidici, viđenja svijeta koji nas okružuje, dovode nas u vezu s kontekstom, sa svijetom i životom kojeg živimo. I tu, elementi ove poezije prelaze iz pojedinačnog u univerzalno, opće i prevazilaze ona lična, pojedinačna obilježja, te svojim sadržajem konotoraju, impliciraju univerzalnost.

Pjesnikinja Atifa Pašanbegović je svojim „Điđarijama moje mašte“ dodirnula ili će dodirnuti sudbine mnogobrojnih „điđarija mašte“, mnogobrojnih ljudskih odrastanja u radosti i tuzi istovremeno, u traganju za novim „điđarijama“ koje bi život učinile podnošljivim, ljepšim, sadržajnijim, korisnim, vrednijim, čovječnijim i sl. Stoga je i pjesnički svijet svake pjesme iz navedene pjesničke zbirke, strukturirane u navedenim naslovima, svijet za sebe, nastao iskustvom duše, emocije – pozitivne ili negativne, ali je sigurno da je snažne, silovite emocije

koja uranja i izranja iz vrtloga zvanog život. Izranja kao pobjednik, jer je stih, svaka napisana riječ, svaka pjesma sama po sebi „Điđarija duše“, koja se odupire, brani i premošćuje putokaze, gdje se iz „Mirisa jada“ izlazi u vječnost trajanja zvanog KNJIGA „ĐIĐARIJA MOJE MAŠTE“, koju s posebnim zadovoljstvom i s radošću preporučujem za izdavanje i čitanje.