Crne orhideje, II. izdanje

100.00kn


Back Cover

Crne orhideje su ponajviše knjiga o ljubavi. Ljubav čini velikom onaj koji ljubi, čak više od onog koga se ljubi, a pjesma je čini još većom jer pjesnikova ljubav postaje viša dimenzija, zajednička, dijeli radosti i boli s mnogima. Uzdiže se i širi, prelijeće granice intime… I nije više važno što pjesnikinja s pjesmom želi reći, već što pjesma želi učiniti nama, kako ona prodire kroz vrijeme i prostore i ulazi u nas mijenjajući naše svjetove. Jer djelo djeluje onda kada je na djelu; otuda mu i ime.

 

Ružica Vlahović-Martinović, književnica

Kategorija:

Description

Crne orhideje su ponajviše knjiga o ljubavi. Ljubav čini velikom onaj koji ljubi, čak više od onog koga se ljubi, a pjesma je čini još većom jer pjesnikova ljubav postaje viša dimenzija, zajednička, dijeli radosti i boli s mnogima. Uzdiže se i širi, prelijeće granice intime… I nije više važno što pjesnikinja s pjesmom želi reći, već što pjesma želi učiniti nama, kako ona prodire kroz vrijeme i prostore i ulazi u nas mijenjajući naše svjetove. Jer djelo djeluje onda kada je na djelu; otuda mu i ime.

 

Ružica Vlahović-Martinović, književnica

Reviews

Urednička recenzija

BLIZU, A  DALEKO

 

K drugom izdanju zbirke pjesama Crne orhideje Marije Mišić

 

Iako pjesnički prvijenac Marije Mišić nosi ime Crne orhideje, a njegove  tri tematske cjeline nazive Kristal i prašina, Tisuće bijelih perli i Klepet na Jahvinu dlanu, same pjesme u knjizi su ostale nenaslovljene. Na neki su način ostale obezglavljene ili možda samo skrivenoga lica dok lutaju pod vilinskim velom grobnim tišinama samoće tražeći svojeg voljenog – među smrtnicima što su se usudili dirati u božansko. U ovim pjesmama, ipak, umire samo vrijeme iz trenutka u trenutak pretačući se u vječnost.

     Crne orhideje su ponajviše knjiga o ljubavi. Ljubav čini velikom onaj koji ljubi, čak više od onog koga se ljubi, a pjesma je čini još većom jer pjesnikova ljubav postaje viša dimenzija, zajednička, dijeli radosti i boli s mnogima. Uzdiže se i širi, prelijeće granice intime... I nije više važno što pjesnikinja s pjesmom želi reći, već što pjesma želi učiniti nama, kako ona prodire kroz vrijeme i prostore i ulazi u nas mijenjajući naše svjetove. Jer djelo djeluje onda kada je na djelu; otuda mu i ime.

Marijini stihovi u ljubavi materijaliziraju sadašnjost – vrijeme postaje vidljivo kroz ljubavne dodire, bilo virtualne kao u pjesmama ( pjesme se spominju po prvome stihu): Blizu ili daleko, Pronalazi me, Ostavljaš blagi šapat na uhu, Učinio si da jesam ono što jesam itd., ili kroz one ostvarene u susretima: Nakon dvanaest tisuća sati, I ovog proljeća cvjetaju trešnje, Noć se kotrlja niz krovove... Ljubav se traži i nalazi, ponovno izmiče – ne da se obuhvatiti niti udomiti. Ona probija prostore i vrijeme – spaja bliže daljine i daleke blizine; sve može biti u trenutku i tu, i prošlost i sadašnjost i budućnost – sve postaje uvijek i jedno mi. Pjesma Moje je ime šum rijeke na čijoj obali stojiš prelijeće daljine u jednom stihu koji ima u sebi moć uprisutniti ljubljenog ovdje i sada: Ne postoji prostor podijeljen napola / ni misli ni rastanak. / Ni godina nije bilo. / Ne postoji ništa što bi nazivao prošlost. Takve su i pjesme: Posuo si nebo zvijezdama, U nepomičnosti daljina i Ponovno nastupa vrijeme tišine u kojoj stoje stihovi: Daleko od daljina / i bliže od blizina, / moja ljubavi. Druge pak lete kroz vrijeme: Sati, Stojim, Stojim na putu i u mjestu, Ja sam, Uljuljana u tišinu noći, Život je jednostavno takav.

Slikarsko umijeće Marije Mišić također lako razabiremo u pjesmama u kojima ona slika riječima: Kroz pukotine ( Kroz pukotine / mirisi plutaju / i nijanse boja su / cvjetovi magnolije / među snijegom), Oblaci okivaju nebo, Ja sanjam. U nekima portretira stihovima ispisujući crte lica  na obrazima i dlanovima vremena što se zrcale na licu zrelom, ljubljenom, djetinjem: Ti imaš kosu, Sunce je odsjaj u umornim očima, a ponekad učini i autoportret: Znao si me.

U pjesmama egzistencijalne tematike u potrazi za mladenačkim identitetom ponegdje ima i patetike i početničke poze kao u pjesmi: Ne postoji više mržnja, a donekle i u onoj po kojoj je zbirka možda i dobila naslov: Sve svoje razloge  ( Sve svoje razloge / razbila sam / s lončanicom crnih orhideja / dok sam ih nosila sebi na grob...). Crna orhideja je jedan trenutak tuge, razočaranja, samoće, smrti ljubavi, ali i nježnog dodira baršuna tamne dubine njegovih latica. Pjesnik i cvijet: crne orhideje – mrtve orhideje, položene nad mrtvim trenutkom u kojem svaki put iznova, malo po malo umire vrijeme i u njemu jedan komadić nas samih ostavljenih na cesti prolaznosti: Kao svaki komadić vlastite duše / koji pronađeš na cesti bačen, / a dao si ga s ljubavlju. ( Ja posjedujem tisuću gradova na kopnu). Kroz pukotine i napuknuća postojanja naše biće traži prolaze iako se sve u hipu može pretvoriti u prah: ...i razum je kao kristal, a misli su prašina. ( Kroz pukotine). Tu su i pjesme reminiscencije na djetinjstvo: Pokušaj osjetiti zimu pod prstima, Magleno jutro, Svjetovi se preklapaju.

Postoji i dalje od ljubavi, gdje smo joj izmakli: Večeras iznova oblačim svilenu košulju – skrivena intima, tamo gdje se ne dotičemo ni s kime, gdje ne znamo točno ni tko smo, ni gdje smo, ni zbog čega smo – gdje nas ni ljubav ne može doseći.

U pogovoru prvom izdanju knjige, govoreći o umjetnosti, Mladen Milić u nekoliko navrata citira Rilkea, tog velikog liričara koji je ostvario svoje pjesničko poslanje početkom prošlog stoljeća uspješno i potpuno, ostavivši suvremenicima, kao i naraštajima što su uslijedili, bogato europsko kulturno nasljeđe. Ipak, znamo kako je taj moćni stvaralac stiha svoj misterij osobne religije, nekadašnji pojedinačno avangardni oblik danas posve banalnog i proširenog, a nažalost veoma popularnog New age-a, doveo do umjetničkog savršenstva  ljepotom riječi i glazbom stiha, pa i vlastitim životom pokušavajući i praktično živjeti svoja vjerovanja postajući tako personifikacija umjetnosti. Ili kako sam kaže: „(...) kako nam zapada u dužnost pretvorba, uskrsnuće, preobrazba svih stvari. Jer kako podnijeti, kako spasiti vidljivo, ako ne stvaranjem jezika odsutnosti, nevidljivog? I kako govoriti taj jezik što ostaje nijem, osim ako se pjeva smrtno, bez ikakve želje da se učini razumljivim.“ Moglo bi se reći kako je to ujedno i definicija poezije. Možda nije slučajno što je baš Rilke spomenut u pogovoru jer u nekim Marijinim pjesmama ( Prohladna ljetna noć, Život je nedovoljan da bi dovršio postojanje, Često razmišljam, Dvije dimenzije...) naslućuje se taj njegov „teži put“ do stvarnosti jedino mogućoj u sadašnjosti, koji vodi kroz vidljivo do nevidljivoga, iznutra prema van, a ponekad i obrnuto. I „male“ početničke pjesme i velike etablirane „elegije“ mogu proći taj isti put, ali tu svaka sličnost prestaje jer Marijin Ti ima ime. On je Bog, Jahve, Raspeti, Uskrsli, Bog duša, Spasitelj, Onaj koji ljubi. U pjesmi Napola dogorjela svijeća, sve je napola i dogorjela svijeća i izrečena molitva i polomljeni život i čežnja i nemir, dok naposljetku ne ostane samo predanje i ono je potpuno: Potpuno predanje Tebi, / dok mi uvijek isponova govoriš - / između nas ne postoji samoća, / ja sam te i opet čekao. Ova pjesnikinja ne predaje se tako lako. Ona bi htjela tragati za razlozima, osjećati dimenzije, zagledati u  pukotine što su razderale srce, umanjiti bol, tuđu i vlastitu, u svijetu u kojem nema nigdje granice te upokoriti vlastito putovanje vječitom odredištu. Ona pokušava skinuti sjenu rastanka s ljubavi i nikako ne može shvatiti kako ljubav sama sebi nije dovoljna! Uz sva treperenja, otimanja i povremena lutanja postoje i trenuci ugođaja i sigurnosti u Božjoj prisutnosti kao u pjesmi: Uljuljana u tišinu noći. / Otkucaji sata vode me u san. / Božja blizina smiruje, (...) Vrijeme se rasipa, / ali nije mi važno. / Dobila sam bogatstvo vječnosti / da i nakon sna nastavim sanjati.

Mnogi su umjetnici samoću shvatili doslovno osamivši se posve i izvana, ali onu unutarnju stvaralačku samoću možemo nositi u sebi i posred buke i poslova. Tim nam je dragocjeniji svaki trenutak u kojem stignemo navratiti k njoj i uzeti naramak mirišljivih plodova što šutljivo zore strpljenjem. Kad nam bljesne koji stih ili kapne koja kapljica slatkog soka spoznaje u jednom trenutku između mnogih užurbanih i kad nam se povremeno otvori. U posve uskom procijepu i isječku vremena i intenzitet sjaja i zgusnutost emocija su pojačani.  Stvaralačka strijela može nas pogoditi i kroz malu rupicu ako je dobro naciljana pa pronađe samo središte. Istina, u vremenskoj stisci ponekad je teže doseći svoje tajne stvaralačke vrtove na koje uspijevamo nabasati samo nakon duljih samotnih šetnji dokolicom. Posve je razumljivo kako je u izvanjskoj tišini lakše doseći onu unutarnju, ali je istina i to kako nas zajedništvo i bogatstvo obiteljskih relacija neprestano potiče i razbuđuje, oživljava i raduje – daje nam sve ono što život čini punim i ispunjenim, ono što pomaže u pisanju kako ono ne bi postalo imitacija života, a izgovorena ili napisana riječ ostala ogoljena i bez ljubavi. Stoga, između stvarnosti naše pjesnikinje i onih karakteristika osobnosti poput nekoć Rilkeove stoji čitav život – životni pomak kojeg ona živi u svojoj obitelji u odnosu na nekog tko je sam ili je napustio svoju obitelj, pa ako je to i zbog umjetničkog puta. Jer život, odnosno čovjeka pokraj sebe, treba stalno pretpostavljati svemu drugome pa i umjetnosti kako bi i umjetnost onda bila istinska i bez klice grijeha otuđenja. To je Božji poredak stvari, a naš ulog je i puno veći od umjetnosti. Iako su muze božanskog porijekla i kao što mnogi kažu barem prvi stih nam povremeno kapne odozgor s nebesa, one još uvijek nisu Bog. Ukoliko drugačije živimo, postajemo puki idolopoklonici umjetnosti koja postaje svrhom sama sebi. „Gdje je blago vaše, tu će biti i srce vaše.“ (Lk 12,34). Moglo bi se dodati: A blago je vaše s kim su pjesme vaše.

Ružica Martinović-Vlahović, književnica