Ciklusi

100.00kn


Back Cover

Pri prvom susretu sa Đulovićevim stvaralaštvom nije moguće ne primijetiti kako površinom njegove poezije dominantno pluta humor, a usuđujem se još reći kako se u pojedinim dijelovima zbirke pojavljuje čak i poneki satirički element. No želi li pisac ismijati teme koje odabire ili ipak ne? Stekla sam dojam kako on opuštenim stilom pisanja probija led. Zaogrnut simpatičnošću jednostavnosti on progovara o mnogo složenijoj tematici. Iza svake naoko jednostavne kompozicije u biti se skriva duboka i velika metafora ili jednostavno niz manjih. Autora zaokuplja sve što se odnosi na pojavnosti unutar današnje socijalno-političke situacije te na neke osobine čovjeka u svemu tome, ali i na osobine čovjeka unutar mase.

Kategorija:

Description

Pri prvom susretu sa Đulovićevim stvaralaštvom nije moguće ne primijetiti kako površinom njegove poezije dominantno pluta humor, a usuđujem se još reći kako se u pojedinim dijelovima zbirke pojavljuje čak i poneki satirički element. No želi li pisac ismijati teme koje odabire ili ipak ne? Stekla sam dojam kako on opuštenim stilom pisanja probija led. Zaogrnut simpatičnošću jednostavnosti on progovara o mnogo složenijoj tematici. Iza svake naoko jednostavne kompozicije u biti se skriva duboka i velika metafora ili jednostavno niz manjih. Autora zaokuplja sve što se odnosi na pojavnosti unutar današnje socijalno-političke situacije te na neke osobine čovjeka u svemu tome, ali i na osobine čovjeka unutar mase.

Detalji o knjizi

ISBN

978-953-59278-0-8

Mjesto i godina izdavanja

Slavonski Brod, listopad 2016.

Format

19 x 13 cm

Uvez

tvrdi, šivano

Opseg

96 stranica

Autor

Samid Đulović

Nakladnik

Aldo Udruga

Reviews

Urednička recenzija

DUH KOJI OBASJAVA KAMENJE

Marija Mišić, mag. theol.

Pri prvom susretu sa Đulovićevim stvaralaštvom nije moguće ne primijetiti kako površinom njegove poezije dominantno pluta humor, a usuđujem se još reći kako se u pojedinim dijelovima zbirke pojavljuje čak i poneki satirički element. No želi li pisac ismijati teme koje odabire ili ipak ne? Stekla sam dojam kako on opuštenim stilom pisanja probija led. Zaogrnut simpatičnošću jednostavnosti on progovara o mnogo složenijoj tematici. Iza svake naoko jednostavne kompozicije u biti se skriva duboka i velika metafora ili jednostavno niz manjih. Autora zaokuplja sve što se odnosi na pojavnosti unutar današnje socijalno-političke situacije te na neke osobine čovjeka u svemu tome, ali i na osobine čovjeka unutar mase.

Primjer toga proteže se kroz cijelu zbirku gdje je u prvom ciklusu najizraženije opće stanje društva (pr. tromost i nezainteresiranost, naivnost...), u drugom već primjećujemo lagani prijelaz spram mase na vlastito biće, bijeg k sebi i u osamu, dok se u trećem ciklusu pojavljuje propitivanje i razmišljanje. U četvrtom ciklusu javlja se opet nešto poput opomene ili prozivke drugih, a u petom, nakon svih ovih tematskih vrludanja, pjesnik otkriva vrhunac, smisao. To je po njegovoj definiciji Bog kojeg definira kao Ljepotu, kao Jedinog (Ako si sa Jedinim, sa svima si, ako nisi s Njim uzalud ti je da si sa svima, sam si. A nije teško biti s Njim.).

Mogli bismo reći da ovako izgleda centralna podjela Đulovićeve zbirke, ali širina interesa u njegovoj poeziji ipak tu ne prestaje. Tematika zbirke uvelike je isprepletena. Pjesma za pjesmom niže sasvim različite teme pa, osim socijalno-političkih pitanja koja izbijaju u prvi plan, uočavamo i analizu međuljudskih odnosa, odnos pojedinca i mase te zavičajnu tematiku koja je vrlo izražena. To je uostalom i logično. Čovjek živi u kontaktu sa zemljom (voli svoj zavičaj), a nužno ostvaruje odnose sa drugim ljudima u zajednici, sa svojim narodom. Pisac, nadalje, u svoju zbirku uvrštava širok spektar pitanja poput onih o smislu, moralnosti i ispravnosti, a svaka tema u pjesnikovom tumačenju zaogrnuta je psihološkom analizom onog nutarnjeg u čovjekovu biću naspram svega izvanjskog. Dakle, analizom čovjekova intelekta, emocionalnosti, religioznosti i slično, naspram svih događaja i stvarnosti koja nas okružuje. Ništa manje važno nije spomenuti ni religioznost pojedinih pjesama. Religioznost je to koja je srasla s čovjekom i njegovim životom, ali ne odnosi se na društvo u cjelini, već autor iznosi osobni osjećaj zahvale, vapaja i sličnog. Osim toga, snažno se očituje i tema ljubavi. Proteže se podjednako kroz sva tri ciklusa zbirke i vrlo je specifična. Objekt pjesnikove ljubavi nije posve definiran i mogao bi čak biti metafora. Može prikazivati ženu ili žene za kojima čezne jer su ga se dojmile i čijim je čarima ostao pogođen, ali može biti, učinilo mi se, i čežnja za istinskim vrijednostima iako je prikazana iz pomalo erotskog ugla, putem opipljivog (strast, bedra, nerazumnost, poljupci...) zanemarujući emotivnu nijansu.

Stil pisanja ovoga autora specifičan je i prepoznatljiv, osim humora koji sam na samom početku spomenula, obilježje njegove poezije jesu i brojni turcizmi (hadžija, insan, rahat, sahat, itd.) čime nesumnjivo potvrđuje svoju zavičajnu pripadnost te ljepotu svakidašnjega govora u njegovu kraju. Izričaj je, kažem, vrlo jednostavan. Ne bira pjesnik neke kićene riječi ili silne fraze, već odabirom najobičnijih izraza i motiva prenosi dublje poruke. Tako kamen, vjetar, zemlja i slično poprimaju kroz metaforu dimenzije čovjeka i svega što izvana utječe na njega ( ekonomske prilike u državi npr., kriza i siromaštvo, pusta obećanja raznih političara itd.) ili dimenzije cijelog društva koje primjerice ništa ne poduzima da stvari promjeni. Zbirka, nadalje, obiluje motivima prirode, zavičaja, okoliša... I čitatelj ne može a da si ne dočara taj lijepi krajolik Bosne. Planine, brda, šume, rijeke i pritoke te ništa manje važna prošlost i povijest koja ponosno taj krajolik obavija. Primjer toga je pjesma ˝Ova zemlja˝ koja o zavičajnoj tematici u ovoj zbirci kaže zapravo sve. A Bosnu, ako rezimiram, opisuje ovako:

Ali, ova zemlja ima svoje ljude,
a njeni ljudi imaju svoj duh,
koji obasjava kamenje,
liječi rane, topi studen,
a plač pretvara u smijeh.

Naglašava tako pjesnik da, bez obzira na to koliko zemlja može imati lijep krajolik, ona nije samo planina, brdo ili šuma. Čine ju prije svega ljudi i njihov duh, njihov život, odnosno suživot- zemlje s ljudima i ljudi sa zemljom.

Odabire Đulović u svojim pjesmama razna stilska izražajna sredstva. One su tako pune epiteta (lijepa riječ, metalni krugovi, blag i sjetan vjetar itd.), ponavljanja ( primjerice pjesma ˝Kamen˝; Vremenom ga tukli i kiša i sunce... Vremenom je postao kameno srce..., Bilo je kamenica... Bilo je kamenica... i dr., zatim pjesma ˝Samo jednom˝, ˝Evo me opet˝ i sl.), nabrajanja ( pjesma ˝Riječi˝; Snovi, ciljevi, ciljevi, snovi, misli, ljudi/ sunce, sjene, vjetar/ boje, sivilo/ zvukovi, osmijeh, sreća/ ritam, miris/ dodir/ pogled, sjaj, tuga/ uzdah...), kontrasta ( npr. oblaci i sunce, tama i svijetlo, plač i sreća), izrazito snažnih metafora ( šta mi uradiše ti krvoločni vuci; ti lopovi se zovu strahovi; njihova kosa je sloboda, vjetar, kiša, sunce itd.), usporedbi ( npr. k'o da sam otet, k'o da sam proklet), pjesničkih slika ( vizualnih, taktilnih, olfaktivnih) i tome sličnog. Jedino je rimovanje u zbirci nespretno, a ono što je posebno i vrlo upadljivo kao karakteristika zbirke ˝Ciklusi˝ jest ta lakoća naracije. Pjesnik kao da pripovijeda nešto što mu je zapelo za oko, što je osjetio, pomislio... Pjesme niže kao monologe, unutarnje gdje razmišlja sam i vanjske u kojima se obraća neodređenom slušatelju ili slušateljima, sugovornicima, lijepoj ženi i slično.

Na kraju krajeva zaključujem kako je neupitan pjesnikov upečatljiv stil koji će s vremenom, ako već nije, postati itekako prepoznatljiv. Nadalje, vrijedna pohvale svakako je i pomalo nezahvalna tematika ove zbirke. Socijalno-politička problematika sadašnjeg društva i današnjice nije nešto što je lako opisati i obrazložiti, pogotovo u stihu, a autor ove zbirke uz notu humora čini to tako lako. I da ne zaboravim, zavičaj. Danas kada su mnogi, pogotovo mladi, zbog teške situacije čak i ljuti na svoj kraj, domovinu, okolinu te odlaze u potragu za boljim životom, pjesnik nas odrješito uči kako se svoje voli, čak i kroz ljutnju i kroz nemir, on kaže,uz smiješak naravno:

Zemljo moja, kakva god da si, moja si,
moja si i najljepša si, uvijek bila i sada jesi.
Imaš svega: dolina, planina, malo mora i šuma,
al' najvrednijeg malo imaš - malo razuma.