Ciklusi

100.00kn


Back Cover

Pri prvom susretu sa Đulovićevim stvaralaštvom nije moguće ne primijetiti kako površinom njegove poezije dominantno pluta humor, a usuđujem se još reći kako se u pojedinim dijelovima zbirke pojavljuje čak i poneki satirički element. No želi li pisac ismijati teme koje odabire ili ipak ne? Stekla sam dojam kako on opuštenim stilom pisanja probija led. Zaogrnut simpatičnošću jednostavnosti on progovara o mnogo složenijoj tematici. Iza svake naoko jednostavne kompozicije u biti se skriva duboka i velika metafora ili jednostavno niz manjih. Autora zaokuplja sve što se odnosi na pojavnosti unutar današnje socijalno-političke situacije te na neke osobine čovjeka u svemu tome, ali i na osobine čovjeka unutar mase.

Kategorije: ,

Description

Pri prvom susretu sa Đulovićevim stvaralaštvom nije moguće ne primijetiti kako površinom njegove poezije dominantno pluta humor, a usuđujem se još reći kako se u pojedinim dijelovima zbirke pojavljuje čak i poneki satirički element. No želi li pisac ismijati teme koje odabire ili ipak ne? Stekla sam dojam kako on opuštenim stilom pisanja probija led. Zaogrnut simpatičnošću jednostavnosti on progovara o mnogo složenijoj tematici. Iza svake naoko jednostavne kompozicije u biti se skriva duboka i velika metafora ili jednostavno niz manjih. Autora zaokuplja sve što se odnosi na pojavnosti unutar današnje socijalno-političke situacije te na neke osobine čovjeka u svemu tome, ali i na osobine čovjeka unutar mase.

Detalji o knjizi

ISBN

978-953-59278-0-8

Mjesto i godina izdavanja

Slavonski Brod, listopad 2016.

Format

19 x 13 cm

Uvez

tvrdi, šivano

Opseg

96 stranica

Autor

Samid Đulović

Nakladnik

Aldo Udruga

Reviews

Reviews

There are no reviews yet.

Be the first to review “Ciklusi”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Urednička recenzija

DUH KOJI OBASJAVA KAMENJE

Marija Mišić, mag. theol.

Pri prvom susretu sa Đulovićevim stvaralaštvom nije moguće ne primijetiti kako površinom njegove poezije dominantno pluta humor, a usuđujem se još reći kako se u pojedinim dijelovima zbirke pojavljuje čak i poneki satirički element. No želi li pisac ismijati teme koje odabire ili ipak ne? Stekla sam dojam kako on opuštenim stilom pisanja probija led. Zaogrnut simpatičnošću jednostavnosti on progovara o mnogo složenijoj tematici. Iza svake naoko jednostavne kompozicije u biti se skriva duboka i velika metafora ili jednostavno niz manjih. Autora zaokuplja sve što se odnosi na pojavnosti unutar današnje socijalno-političke situacije te na neke osobine čovjeka u svemu tome, ali i na osobine čovjeka unutar mase.

Primjer toga proteže se kroz cijelu zbirku gdje je u prvom ciklusu najizraženije opće stanje društva (pr. tromost i nezainteresiranost, naivnost...), u drugom već primjećujemo lagani prijelaz spram mase na vlastito biće, bijeg k sebi i u osamu, dok se u trećem ciklusu pojavljuje propitivanje i razmišljanje. U četvrtom ciklusu javlja se opet nešto poput opomene ili prozivke drugih, a u petom, nakon svih ovih tematskih vrludanja, pjesnik otkriva vrhunac, smisao. To je po njegovoj definiciji Bog kojeg definira kao Ljepotu, kao Jedinog (Ako si sa Jedinim, sa svima si, ako nisi s Njim uzalud ti je da si sa svima, sam si. A nije teško biti s Njim.).

Mogli bismo reći da ovako izgleda centralna podjela Đulovićeve zbirke, ali širina interesa u njegovoj poeziji ipak tu ne prestaje. Tematika zbirke uvelike je isprepletena. Pjesma za pjesmom niže sasvim različite teme pa, osim socijalno-političkih pitanja koja izbijaju u prvi plan, uočavamo i analizu međuljudskih odnosa, odnos pojedinca i mase te zavičajnu tematiku koja je vrlo izražena. To je uostalom i logično. Čovjek živi u kontaktu sa zemljom (voli svoj zavičaj), a nužno ostvaruje odnose sa drugim ljudima u zajednici, sa svojim narodom. Pisac, nadalje, u svoju zbirku uvrštava širok spektar pitanja poput onih o smislu, moralnosti i ispravnosti, a svaka tema u pjesnikovom tumačenju zaogrnuta je psihološkom analizom onog nutarnjeg u čovjekovu biću naspram svega izvanjskog. Dakle, analizom čovjekova intelekta, emocionalnosti, religioznosti i slično, naspram svih događaja i stvarnosti koja nas okružuje. Ništa manje važno nije spomenuti ni religioznost pojedinih pjesama. Religioznost je to koja je srasla s čovjekom i njegovim životom, ali ne odnosi se na društvo u cjelini, već autor iznosi osobni osjećaj zahvale, vapaja i sličnog. Osim toga, snažno se očituje i tema ljubavi. Proteže se podjednako kroz sva tri ciklusa zbirke i vrlo je specifična. Objekt pjesnikove ljubavi nije posve definiran i mogao bi čak biti metafora. Može prikazivati ženu ili žene za kojima čezne jer su ga se dojmile i čijim je čarima ostao pogođen, ali može biti, učinilo mi se, i čežnja za istinskim vrijednostima iako je prikazana iz pomalo erotskog ugla, putem opipljivog (strast, bedra, nerazumnost, poljupci...) zanemarujući emotivnu nijansu.

Stil pisanja ovoga autora specifičan je i prepoznatljiv, osim humora koji sam na samom početku spomenula, obilježje njegove poezije jesu i brojni turcizmi (hadžija, insan, rahat, sahat, itd.) čime nesumnjivo potvrđuje svoju zavičajnu pripadnost te ljepotu svakidašnjega govora u njegovu kraju. Izričaj je, kažem, vrlo jednostavan. Ne bira pjesnik neke kićene riječi ili silne fraze, već odabirom najobičnijih izraza i motiva prenosi dublje poruke. Tako kamen, vjetar, zemlja i slično poprimaju kroz metaforu dimenzije čovjeka i svega što izvana utječe na njega ( ekonomske prilike u državi npr., kriza i siromaštvo, pusta obećanja raznih političara itd.) ili dimenzije cijelog društva koje primjerice ništa ne poduzima da stvari promjeni. Zbirka, nadalje, obiluje motivima prirode, zavičaja, okoliša... I čitatelj ne može a da si ne dočara taj lijepi krajolik Bosne. Planine, brda, šume, rijeke i pritoke te ništa manje važna prošlost i povijest koja ponosno taj krajolik obavija. Primjer toga je pjesma ˝Ova zemlja˝ koja o zavičajnoj tematici u ovoj zbirci kaže zapravo sve. A Bosnu, ako rezimiram, opisuje ovako:

Ali, ova zemlja ima svoje ljude,
a njeni ljudi imaju svoj duh,
koji obasjava kamenje,
liječi rane, topi studen,
a plač pretvara u smijeh.

Naglašava tako pjesnik da, bez obzira na to koliko zemlja može imati lijep krajolik, ona nije samo planina, brdo ili šuma. Čine ju prije svega ljudi i njihov duh, njihov život, odnosno suživot- zemlje s ljudima i ljudi sa zemljom.

Odabire Đulović u svojim pjesmama razna stilska izražajna sredstva. One su tako pune epiteta (lijepa riječ, metalni krugovi, blag i sjetan vjetar itd.), ponavljanja ( primjerice pjesma ˝Kamen˝; Vremenom ga tukli i kiša i sunce... Vremenom je postao kameno srce..., Bilo je kamenica... Bilo je kamenica... i dr., zatim pjesma ˝Samo jednom˝, ˝Evo me opet˝ i sl.), nabrajanja ( pjesma ˝Riječi˝; Snovi, ciljevi, ciljevi, snovi, misli, ljudi/ sunce, sjene, vjetar/ boje, sivilo/ zvukovi, osmijeh, sreća/ ritam, miris/ dodir/ pogled, sjaj, tuga/ uzdah...), kontrasta ( npr. oblaci i sunce, tama i svijetlo, plač i sreća), izrazito snažnih metafora ( šta mi uradiše ti krvoločni vuci; ti lopovi se zovu strahovi; njihova kosa je sloboda, vjetar, kiša, sunce itd.), usporedbi ( npr. k'o da sam otet, k'o da sam proklet), pjesničkih slika ( vizualnih, taktilnih, olfaktivnih) i tome sličnog. Jedino je rimovanje u zbirci nespretno, a ono što je posebno i vrlo upadljivo kao karakteristika zbirke ˝Ciklusi˝ jest ta lakoća naracije. Pjesnik kao da pripovijeda nešto što mu je zapelo za oko, što je osjetio, pomislio... Pjesme niže kao monologe, unutarnje gdje razmišlja sam i vanjske u kojima se obraća neodređenom slušatelju ili slušateljima, sugovornicima, lijepoj ženi i slično.

Na kraju krajeva zaključujem kako je neupitan pjesnikov upečatljiv stil koji će s vremenom, ako već nije, postati itekako prepoznatljiv. Nadalje, vrijedna pohvale svakako je i pomalo nezahvalna tematika ove zbirke. Socijalno-politička problematika sadašnjeg društva i današnjice nije nešto što je lako opisati i obrazložiti, pogotovo u stihu, a autor ove zbirke uz notu humora čini to tako lako. I da ne zaboravim, zavičaj. Danas kada su mnogi, pogotovo mladi, zbog teške situacije čak i ljuti na svoj kraj, domovinu, okolinu te odlaze u potragu za boljim životom, pjesnik nas odrješito uči kako se svoje voli, čak i kroz ljutnju i kroz nemir, on kaže,uz smiješak naravno:

Zemljo moja, kakva god da si, moja si,
moja si i najljepša si, uvijek bila i sada jesi.
Imaš svega: dolina, planina, malo mora i šuma,
al' najvrednijeg malo imaš - malo razuma.