Bog šuti i gleda

120.00kn


Back Cover

Svi su se umovi ovoga svijeta od njegova početka do danas “srušili kao kula od karata” pred jednim pitanjem. Pokušavajući ga odgonetnuti i naći adekvatan odgovor mnogi su “polomili” svoje grane i neobavljena posla odlazili “podvijenih repova”. To pitanje muči sve filozofe, od Sokrata, preko Platona i Aristotela do onih modernih, Nitchea ili još modernih Bubera ili Haeidegera. Na njega ne mogu odgovoriti, iako se silno muče, niti znanstvenici, čarobnjaci, vračari… Nitko do danas s preciznom točnošću ne može potpuno dogovoriti na pitanja o životu i smrti. Nitko danas se ne može uhvatiti za neku nit, pa i onu najmanju, kako bi mogao s pravom i potpunim dokazom reći, gdje započinje život. Jedino nam svjetske religije nude odgovor u Bogu ili kako to filozofi starih drevnih vremena nekada rekoše: sve pokreće Nepokrenuti Pokretač. U širokoj lepezi ovovremene književne umjetnosti bezbroj je književnika koji se lako uhvate u koštac s pitanjima koja su lako dokaziva, pa ih polako književno, nošeni duševnom emocijom pretvaraju u izgovorene osjećaje i stavljaju na papir. Mnogi se laćaju tema o ljubavi.

Anto Pranjkić, mag. theol.

Kategorija:

Description

Pogled i šutnja “Nepokrenutog pokretača”

 

Svi su se umovi ovoga svijeta od njegova početka do danas “srušili kao kula od karata” pred jednim pitanjem. Pokušavajući ga odgonetnuti i naći adekvatan odgovor mnogi su “polomili” svoje grane i neobavljena posla odlazili “podvijenih repova”. To pitanje muči sve filozofe, od Sokrata, preko Platona i Aristotela do onih modernih, Nitchea ili još modernih Bubera ili Haeidegera. Na njega ne mogu odgovoriti, iako se silno muče, niti znanstvenici, čarobnjaci, vračari… Nitko do danas s preciznom točnošću ne može potpuno dogovoriti na pitanja o životu i smrti. Nitko danas se ne može uhvatiti za neku nit, pa i onu najmanju, kako bi mogao s pravom i potpunim dokazom reći, gdje započinje život. Jedino nam svjetske religije nude odgovor u Bogu ili kako to filozofi starih drevnih vremena nekada rekoše: sve pokreće Nepokrenuti Pokretač. U širokoj lepezi ovovremene književne umjetnosti bezbroj je književnika koji se lako uhvate u koštac s pitanjima koja su lako dokaziva, pa ih polako književno, nošeni duševnom emocijom pretvaraju u izgovorene osjećaje i stavljaju na papir. Mnogi se laćaju tema o ljubavi. Govore o ljepoti življenja. Ima ih koji govore o sivilu. No, rijetki su oni koji će “zaorati dublje” pokušati “upregnuti” i zadnji atom svoje intelektualne moći i pružiti svoje mističnomisleno putovanje “pećinom” ljudske egzistencijalne misli. Krajem prošlog tisućljeća, negdje 1999. godine, upoznao sam, kroz djela, samozatajnog hrvatskog književnika, svojevoljno “zatočenog” u tuđini, čovjeka s rečenicom više, dubljim izražajem od onog uobičajenog kojega smo mogli pročitati u književnosti za djecu ili knjigama tipa nekog krimića ili ljubića za majke s više slobodnog vremena ili muževe željne novih priča koje opuštaju. Počeo sam se družiti s djelima Zdravka Luburića, sasvim neobičnog pjesnika, čija se ljubav prema egzistencijalnom pjesništvu toliko “zaoštrila” da se jednostavno, uranjajući u težinu ljudskog življenja, kopajući i u jamama s jadom, mukom, gorčinom, jednostavno književno izbrusio kroz patnju i kriknuo: Zašto Bog samo šuti i gleda? Na gore postavljeno pitanje Zdravko je ozbiljno i zrelo, filozofski istančano i odmjereno, odgovorio svojom najnovijom zbirkom pjesama, koja za naslov nosi njegovu konstataciju: Bog šuti i gleda. Iščitavajući ovaj književni uradak, svaki će književni kritičar najprije zapaziti širinu misli i književnog izraza autora, a koji proistječu iz velike načitanosti i iskustva protkanog mudrošću i životnim nedaćama koje su se ispreplitale ne samo u Zdravkovu nego i u životima njegovih bližnjih. “Sve joj je bila prošlost, jednog i svakog dana sadašnjost ili na ništa nije izgledala, izgledala je potpuno obično, svakidašnje uvijek nasmijana s odsutnim pogledom. Pogled joj dijeli mir s hladnokrvnim izgledom i ona potpuno nepokretna predaje se svom prokletstvu, progonjena i odbačena njegovim nateklim očima”. Zato Zdravko pokušava odgonetnuti zašto Bog gleda i šuti. Svjestan je Zdravko da Bog vidi svu ljudsku patnju, bol, muke, ali zašto šuti, pita se. Njegova pitanja: Kamo je vode Marijina usta? Gdje su ona bila? Kamo ga vode njezine oči? Gdje su one bile? Što je vodi kroz sedefno svjetlo?, pitanja su koja gledaju naprijed. Pitanja zapravo znače: Što je čovjek? Kuda ide? Zašto ide? Čemu patnja? Što je na kraju ljudskog bivstva? Zdravko je svjestan da Bog vidi, ali mu nije jasno zašto šuti. Mudro poput najvećeg filozofa, bezazleno poput najmanjeg djeteta i melanholično poput nezaštićene košute, gotovo žalosno iskazuje tugu što Bog šuti na ljudsku patnju. Odgovor u svojim pjesmama ne daje na pladnju, ali tko dublje pogleda shvatit će da odgovor leži u onoj i na Kristovom primjeru iskazanoj istini: bez Muke nema Uskrsnuća. Božje gledanje ljudske patnje i njegova šutnja izvanredan je odgovor svojstven Bogu, a što čovjek teško može razumjeti. Posljednje djelo barda novije hrvatske književnosti, radnog naslova Bog gleda i šuti intelektualni je izričaj koji će zasigurno postati vodeća egzistencijalna poezija, ne samo na ovim našim, nego i na širim književnim obzorjima. Uostalom, Zdravko nas je na tako nešto i navikao.

U Zoviku, 10. siječnja, 2016. godine.                                                                                                    Anto Pranjkić, mag. theol.