Birano društvo

140.00kn


Književnik Damir D. Ocwirk, čim se pojavio na književnoj sceni sa svojim djelima, izrazito jasno i razgovijetno izgrađuje svoj stil i upečatljivu osobnost te u kratkom vremenu postaje prepoznatljiv u vlastitoj pojavnosti pisanja. Premda je Birano društvo Ocwirkov prvi pothvat u kom zalazi u kompleksniji književni oblik, u bespuća romana, odmah naslućujemo tematiku kojom bi se mogao baviti, a uočavamo i stil koji je književniku odvajkada svojstven. Sve to naglašava sam citat Ludwiga Bauera naveden na začelju djela koji poput svojevrsnog putokaza čitatelju govori da je Damirova proza zapravo izričaj nemirenja s vlastitim vremenom što određuje dva diskursa napisanog. Prvi je analiza piščeva socijalnog senzibiliteta, a drugi istančan smisao za humor. Vrlo se precizno, dakle, autor ovog puta usredotočuje  na društvenu zbilju i zamršenu radnju svog romana omotava detaljima banalne svakodnevice karakteristične našem podneblju.

Marija Mišić, mag. theol., urednica

Kategorija:

Description

Književnik Damir D. Ocwirk, čim se pojavio na književnoj sceni sa svojim djelima, izrazito jasno i razgovijetno izgrađuje svoj stil i upečatljivu osobnost te u kratkom vremenu postaje prepoznatljiv u vlastitoj pojavnosti pisanja. Premda je Birano društvo Ocwirkov prvi pothvat u kom zalazi u kompleksniji književni oblik, u bespuća romana, odmah naslućujemo tematiku kojom bi se mogao baviti, a uočavamo i stil koji je književniku odvajkada svojstven. Sve to naglašava sam citat Ludwiga Bauera naveden na začelju djela koji poput svojevrsnog putokaza čitatelju govori da je Damirova proza zapravo izričaj nemirenja s vlastitim vremenom što određuje dva diskursa napisanog. Prvi je analiza piščeva socijalnog senzibiliteta, a drugi istančan smisao za humor. Vrlo se precizno, dakle, autor ovog puta usredotočuje  na društvenu zbilju i zamršenu radnju svog romana omotava detaljima banalne svakodnevice karakteristične našem podneblju.

Marija Mišić, mag. theol., urednica

Reviews

Urednička recenzija

BIRANO DRUŠTVO, IZABRANI KNJIŽEVNIK

 

Ako smo već kod prvog susreta s ovim književnim zapisom upoznati s njegovim tvorcem, književnikom Damirom D. Ocwirkom, biva nam od samih početaka jasno kakvo nas štivo očekuje. Ocwirk se čitatelju redovito predstavlja u satiričnom tonu bez obzira na to je li za svoj izričaj odabrao poeziju, kako je to ranije najčešće činio, ili pak što drugo, kako je učinio ovom prilikom. Pisac nas je svakako iznenadio iskoračivši iz sigurne zone svog stvaralaštva, što je ponajprije poezija u kojoj je bio duboko usidren. To vidimo prema njegovu dosadašnjem opusu i po brojnim priznanjima koja za svoj rad dobiva (Iza Kruga, poetsko-glazbena zbirka uz violinu Ede Pečarića i klavir Vesne Ivanović Ocwirk, te pjesmozbirke Žuti mak i Zagrizi glinu). Književnik ipak ne ostaje samo na tome. U prozu je iskoračio zbirkom pripovijedaka Šarena kruglja, a kvalitetu njegova rada na oba područja potvrdile su dodijeljene mu Plakete od strane Hrvatskog sabora kulture (2012. godine, Plaketa za prozno stvaralaštvo Ivo Kozarčanin te 2014. godine Plaketa za poeziju Mihovil Pavlek Miškina).Već iz toga mogli smo zaključiti da će nas ovaj autor kad-tad iznenaditi i konkretnijim, opsežnijim djelom jer očito je da mnogo toga zaokuplja njegove misli ili, da se tako izrazim, njegovo pero. Pred nama se stoga, kroz logičan slijed događanja, našlo novoobjavljeno djelo naziva Birano društvo. Ovaj pomno odabrani naslov skriva Damirov prvijenac jer on nam ovdje po prvi puta pripovijeda kroz formu romana. I to vrlo odvažno.

Književnik Damir D. Ocwirk, čim se pojavio na književnoj sceni sa svojim djelima, izrazito jasno i razgovijetno izgrađuje svoj stil i upečatljivu osobnost te u kratkom vremenu postaje prepoznatljiv u vlastitoj pojavnosti pisanja. Premda je Birano društvo Ocwirkov prvi pothvat u kom zalazi u kompleksniji književni oblik, u bespuća romana, odmah naslućujemo tematiku kojom bi se mogao baviti, a uočavamo i stil koji je književniku odvajkada svojstven. Sve to naglašava sam citat Ludwiga Bauera naveden na začelju djela koji poput svojevrsnog putokaza čitatelju govori da je Damirova proza zapravo izričaj nemirenja s vlastitim vremenom što određuje dva diskursa napisanog. Prvi je analiza piščeva socijalnog senzibiliteta, a drugi istančan smisao za humor. Vrlo se precizno, dakle, autor ovog puta usredotočuje  na društvenu zbilju i zamršenu radnju svog romana omotava detaljima banalne svakodnevice karakteristične našem podneblju. Sve što pripada današnjoj socijalno-političkoj situaciji, ali i neke osobine čovjeka u svemu tome, književnik karikira i preslaguje kao dijete kockice u igri, pazeći vješto da ne prijeđe granicu dobrog ukusa u svom humorističnom stilu pripovijedanja. A jedan je od rijetkih koji u tome i uspijeva. Primjer odmjerenog humora i karikature proteže se kroz cijelo djelo u kom pisac radnju gradi pripovijedanjem, čestim dijalozima uz nešto rjeđe monologe te povremenim, šturim opisima naglašavajući karakterno svakog lika do u detalj, ne bi li ga što pedantnije smjestio u kontekst. Čini to tako jednostavno, bez mnogo okolišanja, karikaturom naglašavajući najvažnije osobine svakog pojedinog lika. Upravo prema takvoj strukturi moglo bi se reći kako ponuđeni nam roman prema integraciji i jest roman lika, između ostaloga, jer se temelji na jednom liku koji je nositelj radnje u cijelosti uz još nekoliko međusobno povezanih aktera. Prema temi, roman je najprije društveni, ali naglašavam kako je u njemu zastupljeno i više od jedne teme, te u njemu možemo pronaći i kriminalističke ili primjerice pustolovne elemente i slično. Roman je ispripovjeđen u trećem licu, a radnju književnik također vješto izgrađuje, oblikujući ju stupnjevito. Ne nudi ju odmah, izravno i preočito, nego čitatelja privlači i intrigira impulsno. Razmotava ju tek djelomično, korak po korak i u nijansama, događaj po događaj, prateći okvirno vremenski tijek u kojem, iako radnja u pravilu teče kronološki, prašnjavi policijski zapisi najednom vraćaju čitatelja u prošlost zajedno s načelnikom  Drakom. Pojavljuju se, dakle, paralelna zbivanja kojima kao da je jedina zadaća otežati Drakov ionako ne prelagan posao. Tko je zametnuo hrpu požutjelih papira u zabačenoj policijskoj postaji Kaštel, kome nije u interesu da se istina o davnim, tajnovitim događajima na Hotelskom bazenu Mali Kaštel sazna? Nije siguran ni sam načelnik, no to što je dobio naredbu da dotične spise uništi, neće ga spriječiti da pokuša saznati nešto više.

Čitajući ovo Ocwirkovo djelo ispunjeno preciznim karikiranjem društvene zbilje našeg podneblja kroz jednostavan, prozračan opis birokracije, kompjuterizacije, nerada službenika, dobivanja posla preko veze itd., ne mogu, a da se ne sjetim jednog od citata književnika Charlesa Bukowskog u kojem je ustvrdio kako je intelektualac čovjek koji jednostavnu stvar kaže na težak način, dok je umjetnik upravo suprotan tome. Umjetnik je čovjek koji kaže tešku stvar na jednostavan način. Ne mogu, ponavljam, da se ne sjetim, ali i da ne pomislim kako se isto odnosi upravo na književnika Ocwirka čije nam pripovijedanje tako spretno, doslovno u nekoliko rečenica dočarava sve potrebno što svakako potvrđuje njegov umjetnički talent. No, opet, zamršenost radnje koja je vrlo dubokoumno osmišljena i izrazito dobro razrađena potvrđuje također da Ocwirku ne manjka ni intelektualne snage na području njegova književnog stvaralaštva. Autor je tako ispisujući stranice ovog romana ispripovjedio svoju priču, ali uz nju, poput vrsnog društvenog analitičara između redaka, kroz inteligentan humor, pripovijeda i brojne druge mudrosti, mnoge jednostavne i ne tako jednostavne stvari. Rekla bih kako nam u lice baca činjenice kojih smo svjesni, ali zna se da se o tim činjenicama ne govori. Tako očekuju od nas pa mi i ne govorimo, barem ne javno, ali kao što se redovito pronađe kakvo birano društvo svakog društvenog sloja, nađe se tako redovito i umjetnik koji zna kako na zabavan način reći neizrecivo. Ovoga puta tu odgovornost na sebe je preuzeo izabrani književnik, a ono što nam on ima za ispričati u svakom slučaju vrijedi razmotriti.

Marija Mišić, mag. theol.