Description
ŠUTNJA SAHRANJENE VIOLINE
Muzika koja grli ruke i oči i usta grada Našica – muzika Dorine nutrine koja lelujavo navještava neprolaznost i ostanak pred vratima vječnosti!
Luburić o nastanku poema i simfoniji:
„Ali kako stvoriti poeziju poput simfonije?! To je moja dilema i problem. Ovdje bi se moglo o tome toliko toga reći, ali riješiti se tražnjom ne može. Obje strane života, za sebe, za sve koji se penju iznad sebe približiti jednu drugoj, zapisati dvoglasnost životne melodije, sigurno mi neće nikada uspjeti. Ipak ovu tamnu zapovijest slijedit ću u svojoj unutrašnjosti svojim izrovanim, rascjepkanim, izbušenim očima od tvrdog dijamanta i uvijek ponovno morat ću pokušati. To je moje pero koje tjera ove užase ispred sebe. Između dva kamena i granja kliču ptice, dok duša gleda u duši neugaslo svjetlo. Istina, neka mjesta trpe, ali samo zbog toga trpe, zato što se nisu obistinila istinitom Dorom. Skrleti ljiljana i vatra jasmina… i ništa više…“
„Dori“ je Luburić dao sve, sve iz sebe! Muzika ovih poema krvotok je Luburićeva viđenja Dorina bića, vječna lira bez umiranja zvuka. Ovi stihovi obučeni u šutnju galopiraju najezdom nutarnje stišane strasti, gdje lirski subjekt hiperemotivno doživljava Doru i njezin svijet glazbena okruženja. Otužni zvuci violine „dižu se iznad lišća, u parku našićkog dvorca blistaju“. Njezina sudbina, koju ona očekuje, nije iščekivanje glasnosti, „njoj bi bila dovoljna njena duga šutnja“. Međutim, taj svijet je jasno zrcalo samoće, nabujalost praznine: „Jednog dana na njenoj obali sve će boje ispariti,/ Njena sudbina već otapa njena nasmijana usta.“
Motiv prolaznosti ugrađen je u postulatu duboko ispovjedne lirike. U sjajnom stihu tuge: „njena sudbina već otapa njena nasmijana usta“, vješt autor spaja tu tugu valova crnećih od boja basa. Grad je stran, leden, ali Dorina muzika je zaštita, pečat vječnoj postojanosti. Ova poezija nema svijetlih boja, zapravo sve je uvijeno u crno-bijelo ruho, bez nijansi („bijela zvona“, „crni valovi“). Nemoćna svojom muzikom obraniti se „protiv svega što stoji u zemljinu smijehu“, Dora šuti, grobovi šute, ljudi ih slijede. Ovdje je predstavljena Dorina trpnja iz koje je nastalo veliko djelo, glazbeno i ljudsko, humano i katarzično. Luburićev doživljaj Dore umjetnice senzibilno je poistovjećenje s njenom nježnom ljubavlju prema muzici, prema životu, poistovjećenje s Dorinom dušom. Dora je za njega nenametljiva, šutljiva, stišana. Izravno komunikacira s njom i s vremenom, čije su „oči otvorene kao oči cvijeća“, a ona biva uvijena u duh. „To je teret besmrtnih“, srž onoga što je dala, esencija njezine umjetnosti, esencija srasla u doživljaj sadašnjosti, s minulim i s onim što će doći – svevremensko i besmrtnost! Tome teži i u tome je uspjela Dora („Ovaj svijet brani muzikom“).
Nestišljiva u svemu i svakome, ona se poput „mirisa voštanice“ uvijek kreće od svoje muzike k njoj samoj noseći njen eho u sebi! Luburić Doru upoznaje kao jednostavnu ženu i umjetnicu, sklonu djelidbi tišine. Svi glasovi u njoj šute, nutrina pjeva muzikom, njezinim najvećim požrtvovanim idealom. Ti čarobni zvuci mogu se „čuti u ikoni što miruje u kamenoj košulji“. Osnovni motiv poema su Dorine oči, prozračnost kroz koju pisac nju samu spočitava, oči u koje duboko pilji, pilji bez treptanja te ju nerijetko pokušava osloboditi njene umjetnosti dosežući bilo njezina bića, pa se opet dvoumi: može li ju se odvojiti od njezine muzike („Glas i zvuci“). Jedan glas, ali ti zvuci…
Opet te oči, „slavonska zemlja“ razvučena po „njihovim zjenama“, a autor stapa čitateljevu percepciju s okrutnošću i boli „njegovih, njenih, njihovih ruku“. Ti plodovi su neokaljani, uzvišeni, od strasti pred vječnom muzikom tresu se, drhte, bacajući zemlju, rastući. Sve okončava tišinom, pada na tlo „kao i njeni uzdasi“. A potom „mirisi zemlje ne natmuruju se/ uzduž bijelih kuća, nego se prikradaju/ smrznutim zvucima, koji samotno pitanjima tuguju/ bez da su znali zašto.“ Njezine oči sa sobom nose „zelena stabla“, njezina osjetila niječu opipe onoga što nije muzika, koračaje na mostu zbilje i sna, mostu satkanome od tužnoga tona violine, osame jecajna ženskoga glasa i senzibiliteta dame.
U iskonu progonjena vremena, rađaju se velike poeme o velikoj ženi i umjetnici Dori Pejačević. I vrijeme oblikuje poeme, stoga su one potpuna predaja podatna za predstavljanje Dorina sveukupna lika. Dorin pogled nerijetko je u pjesmama odsutan, bilo da je u Našicama, ili u Budimpešti… Sva je obavijena miomirisom zagonetne šutnje. Njen duh, njena sjena kreću se još uvijek „uzduž svih kuća, do dvorca, do paviljona“ („Predana, bez iluzije“).
„Iz žutog snopa svjetla ne dižu se oni koji se suše“ – stih tugaljiv, istužen i sužen tugom, predstavljen očaj i s očajem. Nerijetko se Luburić zna udaljiti od Dorina portreta kao umjetnice pa se približiti nježno, psihološki Dori ženi i čovjeku. „Lutajući, ona je znala odmaći se od zvuka/ svježe rose, zato gleda prazno razdjeljujući zlato“). Ona se sagledava pred razgolićenosti „druge strane sjena ljiljana“, u porođajnim jutarnjim satima. Kao prepoznatljivu i istaknutu odliku ovih poema ističem pjesnikove oči koje sagledavaju Doru u svoj njezinoj bitosti, oči koje katkad prerastaju u vlastite Dorine oči, te se te oči obraćaju čitatelju… To su isprva autorove oči, koje se kasnije suživljavaju s Dorinim koje promatraju sebe i svijet oko sebe optikom izdvojenom od vlastita tijela:
„U drugoj širini umotana u nemirne osjećaje
Besmisleno se prisluškuje, potom se povlači“
(„U drugoj širini“)
Potom se Dora zaboravlja, pretapa u masi, u potrebe dana, među „sjenkovite pojave s ukrućenim kandžama“ („Zatajena šutnja“). Luburićeva Dora je ponosita, gorda, ona s „gordim držanjem i leži“, oko nje je uzvišena tišina puna poštovanja, njoj bi „snaga“ htjela pričati o tisućama tisuća „slomljenih ljiljana, okovanih u noći bez sna“. U pjesmama o Dori Luburić je prodoran, upitljiv, Dora je „nepomična i šutljiva poput baršunastih pokrova“. Centralni simboli ovih poema su: šutnja, violina, sužanjstvo, ljiljani. Stihovi koji bi ponajviše približili čitatelju Luburićevu Doru:
„ Nepokretna i čvrsta, nepromjenljiva i čista,
Kao topla oluja crpi utjehu iz svoje šutnje“
Njezina glazba razvučena je po „dolinama slavonske ravni“ pa je tako i Luburićev stih terminološki neobuzdan, lepršav, prozračan slobodom izraza i nesputan otvorenošću pred uhom čitatelja. Svijet patnje „rasterećene raskošnim naborima isušenih suza“! Iz dubine zemlje šapuće Dorina želja i Dorina muzika, ali iz dubine, skoro nečujna, u „modrini koja nema vremena“. U toj šutnji posijan je i „njen život, i njena smrt, i vrijeme nakon njene smrti, pod mjesečinom sve zapretano u klupko koje leži u Dori, govori Našicama njeno ime“. Luburićeve oči osvijetlile su Dorinu mrtvu postelju od cvijeća:
Okolo čuvana livadama margareta,
ljupkost se razlijeva tratinčicama
i s karanfilima vjetar tupo pilji s tratinčicama,
što kao bijeli i žuti cvjetovi zuje život drugoga,
rastvaraju se u neizmjerne zvuke,
u čuđenje i strah očiju,
važu ove oči što čuvaju vječnost,
vrelom umišljenosti, predosjećajem
ranjenih ptica.
(„Dok sve glasno šuti“)
Dorine oči u poemi su zapravo opjevane kao oči „violine“, poeme su obavijene zvucima, basom i pjevom, koji se vežu za zemlju, u visine („dijadem i ljupkost s visokim grudima“) („Neprestan zvon“). Luburić je Dorin portret iznijansirao fragmentima njezina nutarnjega svijeta: kad ju slijedi šutnja, profesija, osmijeh, ispunjenje, očaj. Preduhitrena vlastitom osamom, Dora je ovdje ne samo inteligentna i nadarena žena nego i hipersenzibilna.
„Svi zidovi paviljona znali su koliko
ljubav i ljubav kroz njene vlažne oči
zbunjeno svjetlo razaraju,
njenim očima koje gledaju prema njoj“
(„Krici na bojištima“)
A potom se pjesnik suživljava s Dorinom umjetničkom boli, patnjom i stanjem osame:
„Pjesnikovo pjevanje grobarima je samo
prokleta igra u željeznom snu njegova mira.
Što možeš ti s violinom u ruci, pjesmom
u zlatnom tkanju zvuka, protiv zemlje,
groblja su vlažna, vlažna, suha,
oslijepljena pojavom zaboravljena svijeta.
(„Odgovor bez odgovora“)
I time Dorina šutnja ide k putu vječnosti, u trajanje, u spomen. Ovim pjesnik napominje koliko je čovjek zapravo nemoćan pred veličinom i snagom zemlje, gdje se umije vrlo brzo pretopiti u zaborav, pred licem drugih, gdje zemlja „vlažna, suha“ šuti, nosi teret besmrtnih. Dora je svjesna tog minuća, tog kraja, zaborava, pa se sva želi pretopiti u miziku, u zvuk violine koje će je ovjekovječiti.
„Da sam samo znala, da sam znala nebeskom zagonetkom
zato tebi dajem ruku, ruku od violinina zvuka,
ruku kao pogled k nebu, što tišinu objašnjava,
simfonijom svetišta,
raširene iznad svih zidova zvučnih zvijezda.“
U pjesmi je Dora potpuna tek kad se uvuče u svoju šutnju, pa i kad „trube i cimbala šute“, „zvuci slavonske ravni harfama je čuju“, koliko je Dora zapravo suživljena s glazbom i glazba s Dorom. Koliko je Dora samozatajna i suživljena u ovim poemama s jezerom i parkom „gdje je njeno srce“ koje „pjeva iz čiste violine“ („Tmurnim mirisima“). Ona je u poemama opisana na proputovanjima ne samo zemaljske ograđenosti nego i na metafizičkim putovanjima. Tako ona putuje „preko kolijevke“, našićkim dvorcem, ulicama ljiljana, i sve to s ljubavlju:
„Sunce prestaje gledati u polja.
Sama, preko polja odlazi Dora,
Dalje s ljubavlju u šaptaju vjetra.“
(„Uz hrpe knjiga“)
I Dori glazba hrli, „pobožna zvona“, u iskonskom veselju života:
„k njoj dolaze pobožna zvona, zadržana
neukrotivim hrastovim stablima,
svirani Panovim frulama.“
(„Obojena rasutim frulama“).
Njegove oči negdje u nekom zakutku stišanosti u samome sebi, Doru vide čednom, skromnom, „zgusnutom bez zahtjeva“, Luburić pjeva o njenoj „vječnosti i trajnosti“, ponavljajući istinu da nemali broj umjetnika doživi slavu tek poslije vlastite smrti:
„prepoznat će njene korake između svih
izgubljenih zvukova i nečujnih glasova.“
(„Stranputice, putovanja i nemir“)
Sva njezina djela, i misli, i primisli, zapravo sve oko Dore pjesnik je uvio u šutnju, tišinu, , taj rječiti izvor nadahnuća.
„tamo gdje je njezina šutnja,
kojoj se nitko ne približava, čini se da je čeka“
„Polovina dana je bila tiha u njoj,
opčinjena vječnim uvojcima prostora,
a druga polovina, čuvana glasom noći,
gomila se u spremištu onim ludacima
što na kraju svake svoje svečanosti bježe“
(„Bježanje od stvarnosti“)
Čitatelj katkad preuzima te Luburićeve oči pa vidi strah oko Dore, njenu izdvojenost i podvojenost, te neshvaćenost od strane svijeta njene muzike. Ona je razdijeljena između sebe i svijeta, svijeta i muzike, a potom se sav prostor u Dori sliva u notu, u zvuk („Razdijeljena“). Sva obučena u nježnost bjeline ljiljana: „da je zovu čarobno i neuhvatljivo/ s ljiljanovim grančicama u rukama“ („Pore na licu“). Kao da se ne može pronaći ona, „taman putnik što dotiče svijet iz daleka“.
„Negdje zgrušen smijeh sa zamišljenom osamom dana
diže pesnicu iz klasja i jedincat grohot izašao
skrivenim otrovom izašao iz crvenog suhog vijenca
sa odvojenog groba.“
(„Budnom šutnjom“)
To je Dora sa svim svojim ženstvenim i profesionalnim „ožiljcima vremena“. To je Dora obučena u strahove:
„plaši se da se čuje ispod okrutnoga vjetra,
ispod kojeg izranjaju violinine ruke,
plaši se svakog šuma koji za njom gmiže,
i neka vlažna usta,
boji se svoga smijeha smijanog iz drugih usta,
zato ne može zaspati u budnoj samoći.“
(„Budnom šutnjom“)
Ona je, zaljubljena u svoju muziku, i muzika u nju; ona je utopila sav slavonski duh u notu, i obratno, to je „slavonski sjaj“. Njenu muziku čujemo i vidimo „u gluhim, utonulim dvoranama zamka“. Dora, koja je imala svoj vlastiti san, i kojeg je živjela: „Ovdje ona ne zna da je samo svoj vlastiti/ naseljen san, slomljen svijet s vidicima mišljeni“ Luburić ovdje ne staje nego kao da „priča priču“ o Dorinu životu, njenoj mladosti, predanosti muzici a potom i udaji i nerijetkom osjećaju osamljenosti u stranoj državi. Otkriva njenu njezinu povučenost u koju su „udarali visoki valovi tonova“, daleko od „svoga gnijezda“. Dora postaje „trajna šuma“, tajanstvena, zagonetna, na njezinu licu njegovan je „posuđen osmijeh“ („Preobrazba“). A potom ona postaje simbol leptira:
„U teškoj stvarnosti bez dimenzije,
na ništavnosti teškoj kao more,
u šutnji punoj ljubičaste tromosti,
obasjana aleja tepa leptiru na odru,
zanosom leži sam, zanosom što proplamsava
iz spaljenih krila eterovom jarkom svjetlosti.“
(„Leptir“)
Tu su „mrtvačnica živih suza“ i „vrva bijelih molitvenika“, ali je leptir u svjetlu te vrve „ugasao u okovu svjetla“. (Luburić uvodi u poeme sjajne inovativne lekseme: ugasao, zgrušen, svitnja…) Čitatelj se ne može oteti dojmu da je Dora nerijetko neshvaćena, pa čak i tužna. Oko njezine unutrašnjosti „ovija se tužna ljepota oteta vapnenim očima, preplavljene zvucima svjetla“ („Pore na licu“). Pjesnik uspostavlja nijemi dijalogom s Dorom: „Reci, tko si ti u svojoj velikoj šutnji?!“ Ali u jednoj poemi iplivat će Dorino suštinsko osjećanje u svim poemama, kad se vrišti, viče i plače, gorko i glasno. To je onaj škripavi osjećaj kad se želi, i hoće, i vapi izvan vlastita mesa, kad obamrla tuga još jedino jeca, i traži, biće koje će zaposjesti:
„I ti si se zaustavila, olagano, sporo kao
šumor dječjeg posuđenog smijeha.
Ti si sad zastala, sad ćeš biti sa sobom,
tako te tvoja žalost osjeća i bez tebe
ići će po svijetu, od ove ili one druge zemlje,
žudnjom nepoznatog i dalekog.“
Tu se Dora prelama, svjesna da će njena muzika i njena žalost ići od ove do druge zemlje…
Luburićev stil, osobitost izraza snažan je svijet metaforičnih kontrasta, nijansi i semantičkih krugova: „bijelo iscereno prokletstvo“, „odškrinuta vrata svitnja“, „jureći ocean“…
Jedan od centralnih stihova jest stih: „da joj objasne smrt, očekivana između/ između neba i pijeska i lijesa violine.“ („Opore pojave i kretanja“). Tu će ona trajati, smrt neće moći zamagliti pitanje „između neba i pijeska i lijesa violine“, tu muzika ne umire već počinje njen život. Muzika, stišana, nadilazi papirnate prolazne stvarčice, i iako će pod njenim prstima ta violina biti sahranjena, u lijesu, ostat će njen dah. Danas Doru prekriva „cijela zemlja prosuta iznad zvučnih provalija“. I tko će Dorinu umjetnost svojatati: München, Dresden, Našice… I komu će pripasti?! Pjesnik zbori: „Ona zna da nigdje ne pripada“ Ne daje on odgovor već ga prepušta Dori: „Ona zna…“ Suživljen s njenom ženskom prirodom, s glazbenim nadahnućem, istrzanim košmarima životne opipljivosti, s njezinom senzibilnom dušom, pjesnik poziva:
„Digni gore iz svoje dubine ukrašenu strast harfe
svojim srednjim uzrastom dah žrtvenog zvuka
otamjelom bojom kože uronuta u bademovo cvijeće
i lice mimozina ljiljana iz kojeg zrači tvoja ličnost,
osobito držanje u skritom plavom s olujnim očima.“
(„Zvuci široki kao horizont“).
Zašto je boja njezine kože „otamjela“, nikako tamna?! To je proces vapnene tuge, kontinuirane, koja lagano truje, nosi biće, ličnost u rascjep sa svijetom okolo. Ovdje je ona ta koja mora biti hrabra, jaka, stamena. Sa svojim olujnim očima…
Luburić u ovim poemama ide od predmeta te mu se ponovno vraća, obujmivši izraz potčinjen značenjem, podređen prethodnom izrazu, tako da dva ista leksema poprimaju dva potpuna različita značenja. Taj znakoviti izraz postaje svrha sama po sebi i sama za sebe. O Dorinoj samoći i osamljenosti vjerno govori stih: „Cvjetanje se nadimlje uz crvene grane bez ljudi./ Grane su njezine oči, kovitlane s drugim očima“ („Razdor između sebe i sebe“)
Samoća je buknula, rasula se u 41. pjesmi „Kuda, kamo?“ Njen lik je „ispružen na samoći“, a iz te samoće vape njene prognane oči pitajući kuda i kamo! Kad noć pita dan kamo, to nije ništa drugo nego ogoljena samoća, kontinuirana, sa živim pitanjem na usnama: „Kuda da ide, kamo?“ Glasom iz zemlje pritišće, gnječi, poziva na jecaj, ali mračnom slikom predstavljena, težina iz očnih duplji strši, sjećanja, pristanci na život koji ne biramo, nego onaj koji je nametnut. Ali svi sati lakši su uz zvuke instrumenta, iako konfuzija i izgubljenost traže satisfakciju, mada uz bogate darove razuma koji čvrsto statira biće za ovozemnost. Ostala je Dora, ostalo je njezino djelo, ostalo je otišlo samo i jedino s njom:
„Čemu je sada dohvatiti s njenim otvorenim očima?“
sve što bijaše tu, ništa je ne napušta,
tiše od svih tišina blijed skladateljičin smijeh
bijegom vječnosti upoznaje stoljeća.!
(„Kad se vrijeme poigrava“)
Avangardna pitanja iskoračuju u pojedinim pjesmama zaogrnutim egzistencijalnom polemikom stišana povlačenja u sebe sama. Time što lijepi lingvistički isti leksem uz leksem dajući im nova značenja, Luburić pojačava prefinjenost ovih uzvišenih versa koji krase Doru, i njen lik, njenu glazbu…
„…ostalo je zasuto ruševinama vremena
i mrtvima i mrtvima,
obloženi živima i živima.“
(„Tamo, tamo“)
Tako na pitanja kuda i kamo iz te razrovljene kože i razrovljenog mesa, odgovor je u vremenu, ili u šutljivoj zemlji iznad koje leden mramor šapće posjetitelju.
Ovo je poema o patnji žene i umjetnice, o njenoj nutarnjoj oglušenosti u noći:
„Vezana noćnim govorom, šaputavim ustima
Noćnih ljiljana, govorila je šutnjom cvijeća“
(„Glasno šaputanje“)
Usta a ne usne, pa to onda nije trenutačna zašutjelost već trajna, šutnja izvijena tijela u grču, kad se ne može bićem govoriti. Tu je i neka imaginarna žena u Dori samoj, koja miriše na čistotu, i hrli naprijed, i hoće tu, ona gleda poluzatvorenih očiju. Na dnu njezina bića je tajna. Sve to pjesnik vidi u portretu Dorinu – u njenim „velikim zamišljenim očima“. A Dora:
„oborenom šutnjom ostavila nam je šutnju,
ostavila nam je govor grana, gibane istim vjetrom,
ostavila nam je spomenik od starog,
razlomljenog kamena, uništena ljubičastom sjenom“
(„Ostala je samo nagodba“)
„U istom čistom trenutku između usana i glasa
nešto je umrlo u trajnoj daljini i reklo joj:
Ti ne smiješ umrijeti.“
Dora osamljena tumara lirikom glazbe, uz sjene drugih, njenog muža, prijatelja… tražeći sama svoj „svijetli dan/ koji sam, svojom odlukom juri k ljudima/ s potpunom melodijom rasutog svjetla“. Tek prijateljske oči pustit će nju samu koja je „stopljena kao meteor“ („Mimo paviljona“). Dora…. Supruga… Njene oči opet upijaju, „njezin pogled ima vrč“, ali njoj nešto ne da poletjeti, jer njene oči nisu golub (ptica i sloboda) nego su one tek „golubji pokreti na toplini jednog puta u krutoj zoni bijela vjetra“. Jer let je ograničen kad se imaju društvene i obiteljske odgovornosti. One su, prema Luburićevoj viziji, sputale Dorine ruke koje su ostale spuštene po zemljI, bez leta. Potom slijedi strašna spoznaja: „Ona je bjegunac, shvaćena od same sebe.“ To je konačnica, njezina udaja i „pripadnost“ njemu. Ona šuti u „bijelim rukavicama“, svega svjesna („Udaja u Našicama“). Dorine iluzije znaju katkad postati i buka, ali buka jedva šumna. Gdje je njen glas „rascjepkan maštom“ i „ljulja se nadolje, diže se gore“ da bi se nježno uhvatio „uobraziljom koja blagdan priprema“. Zvuci urasli u Doru i Dora obgrljena zvucima – to je najbliža slika Dorine odane umjetnosti, a gdje je ona „pripremljena okrutnom ljubavi čovječanstva“, pa slijedi kao da je ispričana priča da je „nešto prestrašeno/ slinilo i stenjalo, a onda je pokušalo/ nešto kazati, a onda je kriknulo svjetlom/ i vrtoglavim prikazama orkestra i umuklo.“ („Tragovi boja zvuka“). Dora je osamljen lik pred ljubavi koja će biti „uništena nemilosrdnim obećanjem/ što prolazi i pada između svojih dronjavih riječi,/ između bijelih usta stabala i nježnosti“. „Ljubav bez ljubavi stoji pred Dorinim srcem/ i pred njim, Otomanom von Lumbe,/ kobnom težinom, istinom iz sna“, gdje se Dora osjeća nepotpunom, svuda je „promatraju ledene strane“, „sada pod drugim imenom: Dora von Lumbe“ („Ljubav“):
„Suštinom broja ide njezino ime od sebe do sebe,
sad kao zapanjen anđeo u svijet viče,
ona koja svoje ja traži,
onda je došla jedna ruka i uzela je
i ona je počela plakati“
A Dora bi da gori strašću glazbe, da joj se prepusta sva, da u sebi nosi „žarnu groznicu“ („Groznica“).
„Ispod žutog čempresa, nešto samo, samo, potpuno samo,
samo kao kamen žad na obali oceana,
gluho prisluškivanje s ovog lista
ili onog sluša kako neki pauk slijedi
šutnju koja sama sebi govori:
Sve je samo san, san svijeta,
pahuljica sna u svjetlu,
sve je čvrst pogled koji želi sve zagrliti,
očima koje se žele uz sol gledati bezbojno, prozirno.
Na paukovoj niti ispod čempresa,
visi bez glasa šutnja.“
(„Gluho prisuškivanje“)
Ovdje je još jednom jasno iskazana Dorina šutnja u koju je stalo sve što je Dora i što je željela biti, pa tu su njezina pitanja i pronađeni odgovori o smislu života, postojanja, predaje… Ali plaši ta „količina“ samoće koja je osjenčila Doru, ona je sama, pa sama i opet sama, gdje se taj pridjev boji žutilom, i samoćom, i osamom, i strahom od samoće, gdje se ruše statue dodirnih granica između čitatelja i lirskog subjekta pa osjećaj te samotnosti zahvaća i čitatelja, on se utapa i pretapa u njega, svjestan koliko je Dora bila izdvojena i željna ostvarenja sebe u glazbi, u onome što bi ju činilo potpunom, u svako smislu. To je samoća koja se može „gluho preslušati“ i s ovoga lista ali i sa svih ostalih jer reče jednom Selimović da sve knjige govore o traženju sreće. Njena udaja nije osvijetljena suncem i sjajem, ona je „mrtav dan“ koji „podmuklo kopa po mrtvoj svili“. Taj dan je žalostan, ali „bijela violina“ je samo odložena nikako utišana. Iako je nečujna, ipak zvuči, ponajviše u Dorinim očima u kojima se glazba ne može utišati („Taj dan“). Ima nadrealističnih elemenata u poemama pri koncu zbirke, kad ekspresija utaži svoju suživljenost u snoviđenju, u neutaživosti nadrealnoga. Bez racionalnoga ispoljavanja subjektivnosti, u uskliku ponavljanja, kretanja predmeta do samoga sebe i obratno. Ima nadrealistične ironije, blage optužbe, podsvjesnih strujanja… Dora kao da je samo „u posjetu“ ovome svijetu, pa „prispjela odonud miluje zemlju i pobožne breze“ („San“). Lirski subjekt nerijetko guta dilemu: „Hoće li se izgubiti besmrtna glorija genija/ cvijetom cvijeta bez smrti i vremena?“ Jer Dora je „potresena istrošenom čežnjom za daljinom“. U ovoj poemi jasno uočavamo Luburićevu viziju: Dora je „besmrtna glorija genija“, umjetnica, skladateljica, ali Luburić razrađuje sveobuhvatnost njena bića („Postelja bijela“).
Čistota njena života i njena braka je „jedno malo srce, sin Theo, tek rođen,/ čist kao voda.“ „zemlja i tijelo vratit će se kući“ – ekspresionistička pomirenost sa smrću i sa zemljom: „Ah, sve se ponovno vraća, uzviknu bol/ s nekim glasom zemlje, koja će biti ona.“ Ali opet šutnja, iz umjetnikove perspektive, šutnja jedina trajna: „Ovdje šutnja nema sprovod.“ („Sin Theo“).
U ovim poemama iskristalizirana je strpljivost Dorine glazbe u Našicama, sa Slavonijom, s prirodom Našica. Naposljetku, strpljivost ne samo Dorine glazbe nego i Dore, kao žene, majke, supruge… Dora je ne samo lijepa i inteligentna žena nego produhovljena i pobožna („Žele, o žele“). Pjesnik se zna izravno obratiti čitatelju koji umjetnici može olakšati breme svojom tišinom, suživljavanjem, te ostvariti želju njenim očima koje se „žele iskopati iz kamena“. Dora, iscrpljena „u svojoj tišini“ („Opsjednuta bespomoćnost predosjećaja“). Zatim Luburić opjeva Dorinu smrt, ali najmanje ima smrti u tim stihovima. Mada paradoksalno, ali Dora je i dalje suživljena sa Slavonijom, s našićkom prirodom, sa svojim dvorcem, sa svojom glazbom. To svjedoči šutnja njena groba… Tijelo je iz zemlje niklo i zemlja će tijelo ponovno primiti, oni se skupa „vraćaju kući“, u Našice povorka ide („Povorka“). Dora je kod kuće, njen grob je uplakan i šutljiv, „plač je mramoran, šutnja tmurna i tvrda“ i iz onog „gluhog prisluškivanja“ pomiče se prošlost, ulijeva sadašnji dah pa se sve skupa pretače u šutnju „svijeta violininim zvucima“. Lik Dore je umnogome introvertan ali nikako stišan i nečujan, marginalan, Dora je „zatvorena kao jezero, lijepo i svijetlo“ („U Našicama, kod kuće“).
„Porazna vizija svijeta i genij nijem
i bezimen obmanjeni tragovima vremena
trijumfiraju, zavarani ćutilom neumrlih,
obijeljeni prašina su, sjenka su, ništa su,
jadnost traga koji ih potiskuje unutra
u dubinu uvijek nježnom vrlinom,
koja je sebi krepost, sama sebi tamnica.“
Ovo je jedna od centralnih strofa poema egzistencijalnih razmjera, filozofski rezime, kada Luburić razmišlja o bitnom poretku stvari, o svijetu, savršenstvu i istini koji su „misterij, svjetlo, propali u tom čovječnom vremenu“, gdje se „šutnjom sve sjedinjuje samo po sebi“… luburićevska vizija: „jauk bez početka, smijeh bez kraja“ Tada je i Dorina violina personificirana i dobiva usta kojima može uzdisati, smješkati se dok „u modroj sjenci jezera gleda labud, zaleđen“ („Mio glas“).
„Savršenstvo i istina su misterij, svjetlo,
propali u tom čovječnom vremenu,
uništenom stvari gledaju u čovječji prostor,
tvojom i tvojom i njenom, Dorinom sudbinom,
bolnom i groznom ludosti pita,
ukrućena neobjašnjivim postojanjem.“ („Mio glas“)
Nad njenim sahranjenim tijelom sročen je „svijetlo-modri epitaf“, a potom slijedi ekspresionistička slika: „istinite radosti plameno žarnih crva“. „Sada pitaš vječnost s praga svijeta, / a onda ne pitaš gdje se zadržala,/ i gdje boravi i vječne oči/ za putovanja zvučnih pojava“ („I zemlja se sjeća“). Ali tišina neće dozvoliti Dorinu smrt, čak i ako Dora u grobu prebiva.
Ovo su poeme o Patnji, svaki umjetnik koji stvara pati, i to je činjenica koja se ne može zasjeniti. Struna tužno čuči, u prikrajku spletene osame, gdje jedino muzika rađa i obnavlja u novom valu „svijetlo-bijeli“ cvijet, dušu Dore Pejačević!
Veliki ljudi i velika djela su besmrtni!
Ljiljana Tadić, prof.
